Istaknuto

KAD SE ANĐELI UMORE

untitled

Vruće kolovoško rano popodne pritiskalo je sablasno pust grad. Sunce se poput žumanjka naziralo iza sivo bijele naoblake. Stutgartski kotao je ključao. Živa se uspela iznad trideset. Japansko crveni NSU RO 80 u polusjeni kajsije na pustom parkingu ispred trokatnice s čijih su se terasa kočoperile bujne pelargonije. One s prvog kata malo su prekrivale goticom ispisan naziv „Gasthaus – Zagreb”. U vrelu unutrašnjost automobila nevoljko je ušlo dvoje putnika. Zgodna brineta svojih kasnih dvadesetih u prozračnoj lila haljini kratkih rukava i baletankama slične nijanse sjela je na suvozačevo sjedište mašući desnim dlanom ispred lica ne bi li se rashladila. Iza nje je sjela djevojčica u rozastoj opravi i bijelim sandalama. Nije imala više od deset godina. Djevojčica je grlila svijetloplavu krpenu, vjerojatno ručno izrađenu lutku s žućkastim licem i kosom boje slame. Prislanjala ju je uz obraze i nešto joj šaptala, razmičući pri tom svoje smeđe uvojke..
Mjesto vozača čekalo je muškarca koji je imao nešto preko trideset. Tamne kose zalizane orahovim uljem. Visok, koštunjav, uskih i povijenih ramena na kojima je visila svijetloplava T-shirt majica. Traperice širokih nogavica prekrivale su većim dijelom špicaste smeđe cipele. Šutnuo je desnom neki kamenčić hodajući prema starijoj ženi u bijeloj kuharskoj kuti koja je netom izišla iz gostionice. Grlio ju je kako sinovi grle majke, ali ona se najednom propela na prste i pogledala preko njegovih ramena i ljutito podviknulai:
– Evo opet onog žbira! –
– Provokator jedan odvratni! – namjeni to kratko ošišanom muškarcu u žućkastim lanenim hlačama i svijetloj perlon košulji kratkih rukava neodređene boje.
– Ti si stara komunjarska špija! – odvrati joj muškarac držeći u lijevoj ruci smeđi kofer i potom upita:
– Stipe, možete li me povesti do Italije, znaš da ni ja ne mogu u Jugoslaviju. Kao što sam ti prije rekao, s roditeljima ću se sresti u Trstu.-
– Špijun, Stipe, špijun! Ne vodi ga sa sobom ako Boga znaš! – preklinjala je žena.
– Ma draga Milena – uhvati je Stjepan nježno za ramena, blago odmakne i gledajući je u oči pokuša umiriti – ništa ti ne brini, on je moj prijatelj. Ti samo pripazi na gostionicu dok se ne vratimo. Ona na to samo u nevjerici zavrti glavom, uzme ključ iz Stipine ruke i zagrlivši ga šapne mu na uho – Čuvaj se! Čuvaj Tanju i Rozu, znaš da imaš puno neprijatelja i da si zadnji puta jedva izvukao živu glavu. –
On je privuče ponovno k sebi i tiho reče zagrlivši je čvrsto: – Hoću brižna moja! – Njene staračke ruke oko njegova vrata jače ga stisnu mirisuci istodobnu po maslinovom i bućinom ulju. Ta žena koja je imala na plećima debelo godina za mirovinu, još uvijek je držala kuhinju Stjepanove gostionice. Nikad nije zasnovala obitelj. Prigrlila je Stjepana i Tanju, a Roosemarie je posvema obožavala kao svoju unuku. Iako negdje iz okolice Broda neizmjerno je uz slavonsku, voljela i dalmatinsku kuhinju. Nijemci i naši gastarbajteri su obožavali njene delicije. Rosemary također. Milena bi posebno za nju skrivečki pekla „Juliške“.
– Hod’ zi-vragon! – opsova muškarac, kako se samo psuje na otoku Krku, ispusti kofer i zaleti se zamahnuvši desnom nogom za crnim mješancem s par bijelih fleka u tipu Border colija, pokušavajući ga dohvatiti vrhom smeđe espadrile. Pas se hitro izmakne i pobjegne nasred parkinga i zaustavi se na sigurnoj udaljenosti. Okrene se prema njemu, nevino zadigne rep i nagne glavu, kao da se pita što je skrivio. Ako se psi umiju smijati, ovaj je to upravo učinio, gledajući lice zapišanog progonitelja.
– Ma pogledaj popišao mi se u nogavicu i postolu – ogorčeno će muškarac.
– Ma ništa to nije. Kažu da je sretno kad te ptica posere i pa popiša – dobaci Stjepan, pa doda – s tim da je veća sreća kad te ptica i pas promaše. – Savijao se od smijeha hodajući prema vozilu. Bio je to čovjek u najboljim godinama, ali njegova pognuta ramena odavala su kako su sve njegove životne prilike bile dobro zamaskirane u teške poslove. Oca jedva da i pamti. Odnio ga je kraj rata 1945. Što mu je majka manje pričala o njemu to ga je on više idealizirao. Eto tu je gdje jest. Uspio se izdignuti iz siromaštva, ali izjeda ga tuđina. Nagrize ga to što nije uspio među svojima. Smatrao je da uspjeti vani i među svojima nije isto.
Iako je puno puta bila srdita zbog njegove tvrdoglavosti, Tatjana ga je razumjela. Razumjeti nekoga znači biti jednak s njim. A bili su. Nikada se nije ljutila na njega. Bila je samo srdita. Ljutiti se može na nekoga tko ti je nevažan i dalek, srditi samo na one koji su ti u srcu. Stjepan je tamo imao svoje mjesto pored Rosemary. Oni dvoje su nastanili sve prostore njezina srca. Njezina životna priča je bila sasvim drugačija od Stjepanove. Njen otac, premda je 1945. bio na pobjedničkoj strani, poštovao je njen izbor nakon što kao plod kratkotrajne mladalačke ljubavi dobila kćer. Ne bi se moglo reći da ga je razumio, ali zar ljubav nije pobjeda mašte nad razumom. Nije ni važno, prihvatio je to i podnosio otvorene i one drugačije udarce zbog životnog izbora svoje kćeri iako je od svršetka rata prošlo dvadeset i sedam godina. Nije se dao. Navijao je za njihovu ljubav. Krivo mu je bilo samo što ih ne može viđati, što Stjepanu ne može reći da malo ublaži krute političke stavove,… što je unuku Rosemnarie vidio samo jedanput.
– “Garo” će dobiti debelu šnitu wuršta, hahahaha! – kidala se od smijeha vremešna Slavonka Milena, dok je Stjepan smješkajući se sjedao za upravljač. Stjepan, Tatjana i Rosemary su posljednji put mahnuli Mileni, potom se nakon startanja motora začuo vrlo čudan zvuk. Drugačiji nego kod motora običnih automobila. Stražnji dio vozila iznenada je prekrio oblak plavičastog dima. Muškarac na zadnjem sjedištu se nakašljao i brzo zatvorio vrata. Desnu zapišanu nogu je nekako gurao što dalje od sebe prema sredini vozila.
– Makni mi se od djeteta! – prijeteći će Tanja.
– Dobro, dobro! odgovori muškarac.
– Nisi nešto od volje? – upita Stjepan suprugu, vozeći prema glavnoj cesti koja će ih odvesti  iz grada.
– Ionako je sada svejedno kakve sam volje i što mislim. – reče Tanja na način kao da otklanja mogućnost bilo kakvog daljnjeg nastavka razgovora. Muškarac na stražnjem sjedištu je nataknuo tamne naočale i bez riječi sjedio nekako neprirodno uspravljenih leđa. Osjećao je kako mu pseća mokraća iz natopljene nogavice i espadrile sada mili i odvratno vlaži po koži, koja kao da će se otpečiti od kosti. Automobil je sve više ubrzavao, a plavi dim se iza njega spiralno kovitlao.
– Nadam se da imaš u gepeku kantu motornog ulja, dugo je do Venecije! – progovori nakon stanovitog vremena na jež ošišani muškarac sa zadnjeg sjedišta.
Naravno, kupio sam jer ovi Vankelovi motori troše ulje k’o ludi. Što ću, volim ovaj auto bez obzira što motor nije savršen. – prizna Stjepan.
– To je dokaz dragi moj – uključi se Tanja – da biti poseban nije ni jednostavno ni jeftino. Redovito je skuplje. Zbog tvog auta kupujemo više ulja nego benzina, zbog tvojih stavova i tvojih nazovi prijatelja, kao što je ovaj iza nas nemamo mira, stalno ti je glava u torbi, ne možemo kod mojih u Varaždin. Nismo vidjeli bog zna otkad ni tvoju rodbinu u Hercegovini. – više bespomoćno nego s prijekorom izusti Tanja.
– Nemojmo o tome, boli me! – ogorčeno će Stjepan.
– Tata Štef, kad ćemo skupa kod bake i djeda u Zagorje. Mama mi je rekla da baka radi izvrsne štrukle. Želim ih konačno kušati. Na auto karti sam vidjela da ćemo na putu prema Veneciji proći jako blizu, zašto ne svratimo!
– Rozi ne možeš još to shvatiti. Obećavam ti da će doći vrijeme kad ćemo u slobodno šetati Varaždinom i uživati u bakinim štruklama – nekako svečano i zaneseno zaključi Stjepan gledajući kako nepregledna crna ploha nestaje ispod njegova NSU-a. –
Automobil je grabio kilometre od Münchenu prema Ulmu, i nebo se zacrnilo i stopilo s asfaltom. Stjepan je podigao staklo. Krupne kapi su zabubnjale su po krovu i vjetrobranu automobila. Vjetar je povijao stabla uz auto cestu prema Ulmu.
– ….Imal jesem jen škrlak, puhnul veter, ‘zel ga vrag!
Ja sem Varaždinec, Varaždinec, Domovine sin” zabavljala se djevojčica.
– Mama što je škrlak, upita majku prekinuvši s pjesmom.
– Šešir, klobuk ili kako se ono kaže njemački? Hut! Da hut.
– Mora da je smiješno gledati kako netko lovi svoj šešir na vjetru?
…Ja sem Varaždinec, Varaždinec…” – nastavi pjevušiti Rosemari grleći lutku.
Brisači nisu bili dovoljno brzi I snažni  da odgurnu slapove kiše s vjetrobrana, ali Stjepan je vozio jednakom brzinom, kad li se ispred njega ukaza kamionet u kvaru. Nagazi na kočnicu, a NSU samo počne kliziti postrance. Nagli pokret upravljačem ulijevo i automobil zapleše stražnjim krajem, pa onda udesno i opet po gasu i vozilo se izravna na cesti, a Stjepan dlanom desne ruke obriše hladno čelo. Dok su se putnici još držali za rukohvate, upita:
– Jeste li i vi osjetili isto što i ja?-
– Što Stjepane? – upita Tanja.
– Pa dok sam manevrom izbjegavao sudar, osjetio sam hladan vjetar. Neko strujanje. Prije kovitlanje zraka u kabini, a prozori su bili zatvoreni?! Imao sam osjećaj da mi netko pomaže auto zadržati na cesti, …. da to sam nisam uspio.
– Tata Štef imaš pravo! I ja sam to isto osjetila nečiju prisutnost, kao da je netko bio s nama. Kao da je taj netko mahao velikom lepezom ili krilima. Gle kakvo predivno bijelo pero iza maminog naslona! ….Stavit ću ga “Dori” u kosu. Tako je nježno. Nikad nisam ništa slično prije vidjela! – Tanja i Stjepan se samo pogledaše.
– Pero k’o pero! – dobaci zajedljivo muškarac uspravnih leđa sa zadnjeg sjedišta. Nitko se nije osvrnuo na njegovu upadicu, samo su gledali i ravno naprijed kao da okretanjem glave ne žele zbuniti vlastite centre za ravnotežu i izazvati mučninu.

Pansion “Bar Ristorante Centrale” nije bio posve u u središtu mjesta San Dona di Piave. Bila je to rozasto siva zgrada izgrađena koncem devetnaestog stoljeća i koja je među rijetkima prošla bez oštećenja potkraj Prvog svjetskog rata usljed granatiranja austro-ugarskog topništva kada se grad našao na prvoj liniji bojišnice. Dočekao ih je stariji gospodin gledajući ih preko naočala za čitanje koje su mu se nalazile na polovici podužeg nosa. Nekim ljudima starenjem se izduže uši, no ovome se izdušio nos. Obratio im se na tečnom „Hochdeutschu“. Vodeći ih do soba na trećem katu izbjegao je pojasniti otkuda mu, kao talijanu, tako dobar standardni njemački.
Poprilično sam umoran. – reče Stjepan sjedajući na postelju. Legne po tom na leđa i reče Tatjani – Dođi, poslije ćemo se raspremiti! –
Ona legne do njega na bok i stavi mu glavu na prsa.
– Moram ti nešto reći….htjela sam ranije, ali nisam bila sigurna. Trudna sam! –
Stjepan ništa ne reče, samo je čvršće obuhvati rukama i privine uza se. Ljubio ju je kao nikada do sada. Bez riječi udišući miris njene kose. Ni Tatjana nije ništa govorila, samo joj je par suza nečujno skliznulo na njegovu svjetlo plavu majicu.
Trgne ih ulazak Rosemarie u sobu.
– Raduješ li se Rosemarie sutrašnjem posjetu Veneciji, vožnji gondolama…? – upita majka djevojčicu nakon kraće šutnje.
– Svakako mama, možda tamo čak i upoznam nekog dječaka.
– Pa draga moja što ćemo s Gerhardom, zar on nije tvoja simpatija iz razreda. –
– Bio je mama, – ozbiljno će djevojčica – ali otkad je rekao da mu je moja lutka odurna jer nije lijepa kao ona iz izloga, prestao mi se sviđati. Moja „Dora“ je u stvari moja kći, htjela sam da Gerhardu moja lutka bude draga. Onako! – Onako kako sam tati Štefu i ja draga iako on nije moj pravi tata. –
Stjepan je  bez riječi slušao uz jedva primjetan smješak. Rosemarie je načas uhvatila njegov pogled i upitala:
– Je li tako tata?_
– Tako je Rozi, –  odgovori Stjepan i nadoda – Gerhard stvarno mora biti puno bolji da bi te zaslužio. Tvoja „Dora“ je za tebe najljepša i on to treba prihvatiti. Možda mu samo trebaš dati vremena da je zavoli. – zaključi pomirljivo.
– Nego htio bih reći jednu radosnu vijest.-
– Nemoj još Stjepane! – potiho će Tatjana popravljajući kosu.
– Zašto ne, Rosemari će biti drago jer neće više biti sama.-
– Kako neću biti sama tata Štef? – znenađeno će djevojčica.
– Pa možda početkom slijedeće godine dobiješ seku ili bracu. – veselih očiju obznani Stjepan.
– Doista mama?
– Da mila, nadam se da će sve proteći u redu! – odgovori joj majka.
– Tako se veselim! Razmislit ću što bih više voljela bracu ili seku, a pitat ću i „Doru“ što ona misli.-

Bio je četvrtak, dvadeseti četvrti kolovoza tisuću devet stotina sedamdeset i druge, Stjepan je na slabo osvijetljenom parkingu do želježničkog kolodvora San Dona di Piave nadolijevao ulje u motor automobila. Točno u devet sati i pet minuta, odmah nakon dolaska „Simplon expressa“ pojavio se muškarac koji se pozdravio sa Stjepanom i sjeo iza vozača. Kratko je pozdravio Tatjanu i Rosemari. Premda je bila večer nije skidao tamne naočale. Dok su prolazili pored tržnice Stjepan je ugledao štand koji je piljarica pospremala pred odlazak.
Hoće li netko neko voće, …lubenicu? – upitao je.
– Ja bih lubenice! – ushićeno odgovori Rosemarie, a Tatjana i muškarac na zadnjem sjedištu se samo zahvale. Gledali su potom iz automobila kako se Stjepan  rukama sporazumijeva s piljaricom Antoniom Mazaletto i već par minuta kasnije Rosemarie se sladila kriškom svježe lubenice.

-Iza toga sam najvjerojatnije zaspao, ne sjećam se onog  dijela kada su zaustavili pokraj ceste.  Bio sam preumoran.  Zašto me nisi probudio?
Pokušao sam, činio sam sve da te probudim, spavao si tvrdim snom i nije išlo? A sve se zbilo ovako. Muškarac sa zadnjeg sjedišta zamolio je Stjepana da se zaustavi uz cestu. , što je ovaj i učinio. Onda je otrčao i nestao u borovoj šumi koja se protezala dalje uz prometnicu. Nakon desetak munuta vratio se skrivajući pištolj s prigušivačem ispod sakoa. Iskopao ga je negdje u šumi. Rosemarie je pridrijemala. Stjepan je dalje nastavio voziti prema Veneciji, a Tatjana je potiho pjevušila: …
– Tiho plove moje čežnje
u daleki onaj kraj
preko gora, preko mora
u mjesečev raj.
Tiho lete moji misli
u daleki onaj dom …,
Nakon pet šest minuta vožnje muškarac je zapovjedio Stjepanu da zaustavi vozilo uz lijevi rub ceste. Tko zna bi li ga poslušao da nije na koži zatiljka među vlasima kose osjetio hladan dodir čelika. Tatjana je prestala pjevati. Hladnoća se Stjepanu poput jeze spustila niz kičmu i udove i smrzla mu i ukočila stopala koja su u grču pritiskala papučice kvačila i kočnice. Posljednje što je Stjepan čuo bilo je pucketanje ostataka pšenice pod gumama automobila na strništu  i zapovijed:
– Potegni ručnu! – dok je to naređivao muškarcu sa zadnjeg sjedišta, žile na vratu su se napinjale, lice zajapurilo, a obrazi nadimali poput zmijskih prije smrtonosnog ugriza. S obje zemljave ruke je obuhvatio crni pištolj dugačke cijevi naslonjene na Stjepanovu glavu i opalio. Jednom! Drugi put! Treći put!
– Evo ti! Sam si tražio, majku ti terorističku! – zareži ubojica. Stjepanova glava poleti prema naprijed, a potom se kao na opruzi vrati unatrag ostade visjeti  zabačena preko naslona. Muškarac je odgurne lijevim laktom i okrenuo cijev u pravcu Tatjane. Ona se već instinktivno uspravila na sjedištu lijevom rukom zaklanjajući Rosemarie, a desnom uhvatila za vruću pištoljsku cijev.
– Kurvo jedna izdala si oca! – psovao je glasno ubojica nastojeći osloboditi se stiska žene koja je nadljudski štitila jedino što joj preostalo. Uslijedila su dva potmula hica, a onda je dugački nastavka cijevi pištolja pao na pod vozila, a potom još jedan, pa još jedan glasan pucanj. Tatjana se propela na sjedištu, a potom spustila.
Rosemary se iz polusna okrenula povlačeći se prema vratima očajnički tražeći kvaku, no lijeva ruka ubojice ju je životinjski već vukla za kosu. Osjetila je kako njegova ruka  vonja po spaljenom barutu i psećoj mokraću. Tako smrt vonja. Jedan pa drugi hitac u sljepoočnicu i cerebralna tvar iz glave djeteta se kroz izlaznu ranu rasprsnula po unutrašnjosti vrata automobila.  Po „Dori“ koju je držala uz lice. Majka je posljednjim atomom snage provukla ruku iza naslona i pokušala dotaći dijete. Pipajući dlan joj se zaustavio na mjestu iz kojega su dočas rasli mekani smeđi uvojci.
– Spavaj mila, neću te buditi! – bilo je posljednje što je izustila dok joj ubojica koji je u međuvremenu promijenio nabojnik nije ispalio još četiri metka u tijelo. Neki čudan mir je najednom zaposjeo unutrašnjost crvenog NSU nad proplankom uz vijugavu i pustu cestu u pokrajini Veneto. Nakon što je izišao iz automobila, ubojica je desnim dlanom otresao komadiće moždanog tkiva s lijevog rukava. Rutinski kako to rade oberkellneri skupljih restorana s mrvicama hrane. Nad ostacima požnjevene pšenice među kojom su spavali zrikavci i nad kojim je u beživotnoj šaci djevojčice kroz odškrinuta stražnja vrata automobila visjela lutka s kosom boje slame, mirisalo je po kruhu, …po nepojedenim štruklama. Ubojica je ne žureći prešao preko strništa i ušao u prethodnog dana, prekopani vinograd Gian Franca Togni-ja, koji je također počinjao od ruba ceste. Već na početku nasada sagnuo se i snažno povukao otrgnuvši rukom poveći grozd Rondonella. Loza se od siline zatresla. Zubima je potom otkidao bobice i halapljivo ih gutao, a ostatak ovostine grozda potom zavitlao u noć. Večer je bila nekako plava, a mjesec mlad i svijetao. Zvijezde namiguše su svemu unatoč ustrajno s visina sijale mir nad nad vinogradom, strništem, stratištem i staništem zrikavaca i dugih nedužnih stvorenja.

– Tako mi je žao što nisam mogao zaštiti Rosemarie!

– Znam dragi moj, mlad si. Shvati da ni mi anđeli nismo svemogući. Događa se da se i mi umorimo. Češće je to u zlim vremenima. Zlo je tada tako sveprisutno da imamo puno posla i jednostavno zaspimo od umora. Za to vrijem loše stvari se događaju ljudima koji to ne zaslužuju. Rosemarie je jedna od njih. Ne znam da li će te utješiti, ali prije tebe sam poznavao jednog anđela koji mi je ispričao da je  davnih ratnih godina čuvao djevojčicu Anu u jednom nizozemskom gradu. I on je umoran zaspao, kao i mnogi prije i poslije njega.

RAFTING

Nakon dva dana provedena na egzotičnom Žabljaku u NP „Durmitor“ u Crnoj Gori, Viktorija i ja vozili smo se vijugavom cestom preko planinskih prijevoja uz relativno gust promet, stada ovaca i krava što tumaraju planinskim pašnjacima, u pravcu rijeke Drine. U jednoj gostionici usred ničega koja bi se mogla slobodno nazvati „Posljednja šansa“ pojeli smo najbolje pite na svijetu, uz naravno nezaobilazno Nikšićko pivo. Probali smo i kupili pravi planinski med (nije dobar kao naš domaći) i nastavili prema Pivskom akumulacijskom jezeru. Spuštali smo se gotovo pod ručnom. Kad smo se došli do jezera nastavili smo k hidroelektrani “Mratinje”. Nikad više tunela u životu nismo vidjeli, na cesti na kojoj ništa nije rađeno od njene izgradnje godine 1976. Kako bilo, čekala nas je duga kolona na graničnom prijelazu “Šćepan polje“. Migoljili smo satima dok nismo ušli u Bosnu. Nekoliko kilometara iznad spajanja Tare i Pive u jednu rijeku – Drinu. Uz tok rijeke redali su se rafting centri. Nas je čakao onaj “Drina-Tara” u Bastasima. Razrovana i prašnjava cesta, koja je već odavna trebala biti potopljenau u akumulaciju, odvela nas je do relativno pristojno uređenog kampa s restoranom u središnjem dijelu te bungalovima u obliku planskih kućica. Simpatično izvana, vrlo spartanski iznutra. Samo postelja. No dobro, pretpostavili smo da tu iznenađenjima nije kraj. I nije bio. Od zajedničkih kupaonica, poljskih toaleta udaljenih 50-tak metara od bungalova, „čučavaca“ u njima i sl. Shvatili smo kasno da smo ipak malo prerasli takav oblik „komfora“, ali kasnije smo zaključili da sve ima svoju svrhu. Primjerice, ako se tko na recepciji potuži da ne može držati ravnotežu na čučavcu, biva diskvalificiran za rafting. Pretpostavljate s obzirom da ovo pišem kako smo preživjeli prvu i drugu noć i naravno – kvalificirali se za rafting. Ujutro smo zadužili gumena odijela i kaljače hladne i natopljene vodom, prsluk za spašavanje i kacigu. Viktorija mi je dodala odijelo “broj 54”!. Nisam ništa posumnjao jer je to inače moj konfekcijski broj. Na jedvite jade sam se u njega uvukao. Tek gad sam ga ugrijao tijelom počeo sam razmišjati kako mi je ipak malo pretijesno. U povjerenju, priznajem da sam u njemu sam izgledao kao da sam upravo pobjegao s dasaka baleta „Labuđe jezero“. Viktorija me nakon nekog vremena pitala jesam li ga zagrijao, a kada sam potvrdno odgovorio kazala mi je da ga skinem jer je to njeno, a ovo drugo je kao moje budući da ima oznaku XL. Moje sumnje su konačno bile otklonjene da mi je zavjerenički smišljeno podmetnula svoje odijelo kako bi ga ugrijao. Bio sam ogorčen i teške volje sam borbu za mušku ravnopravnost odgodio za neku drugu priliku, jer smo ubrzo trebali krenuti 23 kilometra uzvodno. Vodič nam je objasnio da ćemo voziti šumskom cestom kako bi išli bosanskom obalom Tare i izbjegli GP „Šćepan polje“. Hajde dobro utrpali smo se u “Volkswagen – Transporter” nešto mlađi od mene i krenuli u konvoju od dvadesetak kombija na kojem ima su bili uvezani čamci. Eh, taj šumski put! Kad smo zarondali razrovanim putem, s vododerinama i potocima koji preko njega kuljaju prvo za čim sam posegnuo bila je rafting kaciga koju sam brže bolje stavio na glavu. Sjetio sam se također i Yvesa Montanda i talijansko francuskog filma „Nadnica za strah“. Da nije ipak to taj film skužio sam gledajući kako vozač za upravljačem poskakuje slušajući obje vrste muzike – i cajke i turbofolk. Nakon sat vremena drndanja po šumama, gorama, putevima i stramputicama stigli smo na start raftinga. Iako se Rafting centar zove “Drina-Tara”, trebalo smo prvo preći 19 km brzaca Tare da bi tek onda uplovili u Drinu, naravno na utoku Pive. Odoka je formirana posada od nas osam ljutih amatera i jednog kao iskusnog skipera koji nam je dao upute. U smislu, kad kažem veslaj naprijed, vi veslate naprijed, kad kažem lijeva strana, vesla lijeva strana, kad kažem desna, onda desna, kada kažem nazad, onda nazad i naravno neizostavno – stani! Onda se jasno ne vesla. Ne’š ti uputa. Mlad dečko, simpatičan ali gotovo da ništa ne zna o čemu ga pitaš. Fotografirali smo se potom misleći da nam je zadnje. Zapleli smo potom noge u konope, primili čvrsto za vesla i otisnuli se niz rijeku. U sebi sam zazvao Majku Božju da nam bude na pomoći. Vjerojatno su i drugi samo neće priznati. Iskušenja na brzacima su bili mačji kašalj u odnosu na dva bračna para iz Doboja koja se nisu nikako gasila. Rafting su doživjeli kao najveću avanturu u životu i začinili su je lošim humorom i stalnim prtljanjem po kameri fiksiranoj na kacigi jednog od njih. Pa su skidali čas kacigu, čas kameru, pa mijenjali je po glavama, pa palili i gasili… Viktorija i ja smo se pogledavali dolazeći u iskušenje da tu kameru za svagda u(o)palimo veslom. Suzdržali smo se. Trebali smo naime svako veslo. Ovo se dakako odnosi samo na mene, jer je Viktorija inače odrasla na rijeci, nastavila s ofanzivom razbivši u “paramparčad” njihova naklapanja o tome koliko naše amatersko veslanje utječe na ponašanje gumenjaka. Nije im bilo pravo od njene argumentacije. Razumio sam ih. Nakon sat i pol uplovili smo u miran tok Tare i skiper je ponudio da zastanemo i da se tko hoće, okupa. Jedan mladić se samo strovalio na leđa u vodu. Ništa neobično da nije ubrzo počeo zapomagati – Spasite me! Spasite me! – Bilo je ipak malkice čudno, ali smo ga nekako izvukli. Komentirao je kako je rijeka hladna, ali ne kao kod vodopada gdje je „kafana“. Tamo se po vlastitom priznanju već kupao. Priupitaše ga hoće li opet, a on će – Ako obećate da će te me spašavati. Pa kako spašavati jadan ne bio? On će na to – Pa ne znam da plivam? Posada će opet zgranuto – Što onda uskačeš u vodu? – On skrušeno odgovori – To mi je jedina prilika za kupanje jer imam prsluk za spašavanje. Nisam znao što bi mislio. Za nekoga koga smo upravo spasili utapanja bio je neobično veseo. A „kafana“ kod vodopada koji je, da vas ne lažem po prilici omanji buk koji pravi potočić koji utječe u Taru. Vjerojatno vam je jasno da smo Viktorija i ja podijelili jedno “Nikšićko” u toj improviziranoj birtiji na otvorenom od grubo tesanih trupaca, u kojoj zamislite rade dva mladića – jednome koji sjedi kažeš što ćeš piti, onda on to reče drugom koji stoji do njega i taj posluži piće. Zanimljiva podjela „rada“. Jesmo li to već negdje vidjeli? Uslijedila je nakon pive (Nikšićke) posljednja polovica puta, na kojem kao nema brzaca po riječima našeg vrlog skipera koji se ni otprije nije proslavio točnim odgovorima, kako o rijeci tako i okolnim planinama i visovima. Samo da znate, brzaci su bili još žešći i opasniji nego na prethodnom dijelu toka. Preživjesmo. Sve dok nije počelo infantilno glupiranje posada s drugih čamaca koji su zdušno prihvatila, već spomenuta dva bračna para s našeg gumenjaka, a sastojalo se u zalijevanju i prskanje veslima hladne vode po „protivnicima“. Kako moja najomiljenija odvjetnica i ja nismo nikome bili rivali, a voda je bila ledena, ona je vrlo brzo dovela u red nestašne članove posade, a za dlaku je izbjegnuta hitna sjednica Vijeća sigurnosti UN-a. Barem sam ja to tako objektivno vidio. Ugledavši Pivu, nećete vjerovati složno smo skupa zaveslali prema njenom brzacu i uplovili u Drinu. Slijedilo je olakšanje u vidu mirnih četiri kilometra. Već opisani kamp je čekao samo na nas umorne, promrzle i gladne. Za ručak kotlovina i kajmak, i naravno za večeru opet neko meso i naravno nezaobilazni kajmak. Sutradan smo malo promjenili plan jer smo skratili boravak te smo se odlučili za foto safari u NP „Sutjeska“. Molili smo Boga da s nama samo ne budu ovi iz Doboja. Bili su na našu i njihovu sreću Česi. Kako je nacionalni park bio na pravcu povratka dogovorili smo da vozimo iza bijelog „Land Rover – Defendera“ do ulaza u park. Nakon što smo prešli most na Drini, jako ljubazan vodič – Fočak podrijetlom, je kazao da u trgovini možemo kupiti vodu i slične potrepštine. Češki turisti iz Defendera su se već odavna vratili iz trgovine, a vozač terenca je vjerojatno potrošio pola rezervoara nafte, dok moja Viktorija nije provirila iz trgovine. I napokon uleti ona u auto s ogromnom vrećicom. Nisam je uspio pitati što je unutra, kad mi ozareno veli – Vidi kupila sam „teću“ s duplim dnom za kuhanje mlijeka. Toga kod nas već odavna nema.- Iako ne pijem sok od krave bi mi drago zbog nje. Na parkingu kod Tjentišta ušli smo i mi u „Defender“ za kojeg smo saznali da je kupljen od Yasushija Akashija. Ne baš od njega, ali od IFOR-a kad su te nazovi snage napuštale BiH. Naime rasprodale su vozni park. Opet je uslijedilo drndanje prašnjavom šumskom cestom preko nekoliko vidikovaca s kojih puca pogled na prašumu Perućica. Zanimljivost je da su Perućicu otkrili austrijski šumari provodeći taksaciju šuma nakon okupacije, odnosno aneksije BiH. Eh ta Austro-Ugarska! Odredište je bio Maglić. Predivna zaravan s glečerskim jezerima u daljini, s mnoštvom planinskih ljekovitih biljaka o kojima nam je znalački zborio naš vodič, nezavršeni student PMF. Pokazao nam je i grmove okusnih divljih borovnica. Na kraju smo se srdačno rastali, ostavivši vodiču i vozaču pristojnu napojnicu. (Nadamo se dovoljno da se barem malo iskupimo za ono čekanje na parkingu zbog „teće“ za mlijeko).

CIPELE

Ostakljena vrata se otvoriše naglo bez kucanja uz ljuljanje i zveket metalnih roleta.
– Dobro jutro! – pozdravi zdepast muškarac, ženu srednjih godina. Izbrijana glava s debelim vratom koja je bila kao nasađena na visoko zakopčan modri sako kakav se sada nosi, značajno je mjerkala oveću  prostoriju i ženu za uredskim stolom.
– Vrlo ste privlačni danas Sonja! Direktor je tu? – dok je to pitao svijetloplava košulja, preko koje nekako neprirodno visila višebojna kravata s kosim „pencil stripes“ linijama, na kojima su dominirale nijanse plave, izgledala je kao da će prsnuti.
Hvala gospodine Japurić, ne morate se truditi. Izvolite sjesti, sad će gospodin direktor – reče tajnica pored čijeg stola je uz prozor zadovoljno rastao brižljivo njegovan filadendron.
Muškarac je nešto na to nerazumljivo promrmljao i nevoljko sjeo, držeći i dalje u rukama sivi baloner i crnu ne baš novu „Samsonite“ aktovku. Blago zadignute nogavice besprijekorno na crtu izglačanih hlača otkrile su smeđe čarape koje nisu bile usklađene ni s plavim hlačama ni s crnim cipelama. Njihov zaobljen vrh i ogromna metalna kopča sa strane dali bi zaključiti da se njihov dizajner taj dan malo šalio na radnom mjestu. Izgledale su k tome kao da četke danima nisu vidjele.
– Nebriga oko cipela – pomisli Sonja  –  to je zamka u koju upadaju svi oni koji se naglo penju na društvenoj ljestvici. Počinju se dotjerivati od tjemena, uređuju frizuru, ako naravno imaju kose, izabiru odijelo, košulju, kravatu, remen, a kad dođu do čarapa i cipela kao da se umore od uređivanja ili jednostavno pomisle da one nisu važne i odustanu. –
Koliko ih se takvih nagledala radeći kao tajnica direktora. Čarape i cipele stoga jedino autentično svjedoče otkuda su došli, tko su i kamo idu. Njihov oblik, čistoća, način na koji se nose govori najbolje o vlasniku. Kad su muškarci u pitanju, ako su pažljivo odabrane i održavane, one im daju sjaj. Kod ovoga muškarca koji je čekao u Sonjinu uredu jedino je tjeme ispod uredske neonke ljeskalo poput prezrele lubenice na suncu. Taj sjaja imao nije. Zračio je tek nekom hinjenom sigurnošću koju daje debela lisnica. Zapravo u suštini je bio vidno nervozan pogledavajući svako malo na svoj vidno skupocjeni sat. Bilo je pet minuta iza deset toga četvrtka. Sonja je gledala njegove cipele i kao dugogodišnjoj tajnici one su izdajnički otkrivale da tome nema dugo što se obogatio. Uostalom nije bilo važno je li Sonjin zaključak o Japuriću bio rezultat čitanja članaka iz popularne psihologije u ženskim časopisima ili činjenice da je ona na svoje oči viđala kako su taj isti Japurić i njegovi ortaci u neka ranija, ne tako davna vremena, lošije odjeveni iznosili pretrpane aktovke gotovine iz ureda njenog šefa. Prethodile su tome nebrojene naručene inspekcije porezne uprave i građevinske inspekcije, koje su njenog direktora omekšavale. Ovaj Japurić opet je došao s tom istom aktovkom koja mu vjerojatno donosi sreću,  ali  u skupom odijelu koje je po svoj prilici  kupio negdje u inozemstvu prilikom polaganja gotovine na tajni račun. Nosio ga je na nekako traljav način i vjerojatno se to neće promijeniti do kraja života. Njegove sitne zelene oči, smještene ispod gustih čekinjastih obrva, zagledale su se najednom ugao sobe gdje se spajaju smeđi hrastov parket i bjelina zida.
– Vidite – reče on neočekivano Sonji – ona rubna lajsna je tako loše postavljena.
– O, da gospodine Japurić. Dobro ste primijetili, to samo vidi oštro oko profesionalca. Vi ste se nekad moguće bavili parketom? – upita Sonja.
– Znam i s parketom, ali zapravo ja sam bio tapetar. Uostalom to sada i nije važno gospođo Sonja, ja sam od sutra novi vlasnik ove građevinske firme – važno će Japurić, pa doda – Što izvodi taj vaš, sad već bivši, direktor, jeste li mu uopće rekli da sam tu? Neću valjda dovijeka tu čekati! –
– On zna za vaš dolazak, gospodine Japurić – odgovori Sonja pritiskajući gumbe na telefonu. Oglasi se potom jedva čujno zvonjava iz direktorovog ureda. Jednom, dva puta, tri….i onda uslijedi glasan pucanj. Okvir s državnim grbom na zidu iznad Sonjina stolca se zatrese. Ona se primi za glavu i baci pored stola. Japurić samo poskoči i nastavi sjediti. Tišina zavlada. Muk. Sve se zaustavi, ni zvuk automobila se više nije čuo iz obližnje Vukovarske ulice, samo se Japurićevo čelo naočigled orošavalo. Primi čvrsto u ruke aktovku, pogleda lijevo, pa desno kao da traži neko prihvatljivo objašnjenje za ovo što se dogodilo i potom se ustade i uputi prema vratima direktorova ureda iz kojeg se čuo pucanj. Otvori vrata držeći u lijevoj ruci aktovku,  dok je desnim rukavom začepio nosnice koje mu je nadražavao miris izgorenog baruta. Nasuprot vrata na radnom stolu, ureda kojega je predobro poznavao, ugledao je presavijen torzo, sijedu kosu, jedva vidljiv otvor na desnoj sljepoočnici i lijevu gotovo samljevenu, te s krvlju pomiješano razmrvljeno tkivo epiderme, kostiju lubanje, mozga, kose…poprskano po uokvirenoj fotografiji nasmiješenog mladića. Nije mogao imati više od sedamnaest. Ispod okvira slike se nalazila rastvorena fascikla na kojoj se nazirao tekst „Ugovor o ortak…“.
Krvi ti Isusove! Koja budal….aaahhh? – ne dovrši rečenicu povrati na parket nasred ureda. Svojeg novog ureda. Kad se malo pribrao, pogleda desnu cipelu umrljanu povraćotinom, obriše je o lijevu nogavicu, a desnim rukavom pređe preko usta. Okrene se potom prema Sonji koja je bila iza njegovih leđa

–   Znam da mu je jedan sin poginuo na južnom bojištu, a je li ima’ još djece? –
– Ni jednom od vas to nikad to nije bilo važno, zašto bi sada bilo drugačije – ogorčeno će Sonja lomeći drhtave prste po telefonu tražeći gumbe 1,9 i 2….

DVIJE

Znao je da čempresi rastu po grobljima, da se od njih izrađuju lijesovi, da ih se rijetko sadi u blizini kuća. Ali nikad do sada nije baš na taj način razmišljao o tom zagasito zelenom stožastom stablu koje podjednako odolijeva žegi, snijegu i vjetrovima i koje mu od kada znade za sebe priječi pogled na vinograde u polju. Jutros, do pola uronjen u pamuk posljednje svibanjske magle dok mu se vršak ljeskao pod zrakama jutarnjeg sunca, teško je  vonjao. Osjetio je njegov, ali ne i druge mirise. Mirise proljeća čijem je buđenju svjedočio po pedest i osmi put. Naočigled zemlja je bubrila i jedro se nadimala u još jednom krugu plodnosti. Osluškivao je jedva zamjetno pulsiranje tla uslijed kretanja rovki i dugih kukaca…,  Gledao je kako pčele frenetično zujeći zavode cvijeće. Čuo je kako se žutokljuni kosovi hihotom smiju dok nisko prelijeću u okolno žbunje, ali mirisa nije bilo. Samo onaj teški vonj čempresa. Liječenje radio terapijom štošta uneredi u organizmu. Osjet mirisa je jedna od  stvari koja najprije strada, ali mirisa se možemo i sjećati zar ne? Ostane negdje neka zagubljena molekula u nosnicama, mozgu… Nije li i taj jutrošnji vonj također bio negdje do sad skriven, zaboravljen da bi sad nahrupio iz sačuvane memorije, pitao se dok je oslabjelim prstima prolazio preko tjemena s prorijeđenim i otančalim vlasima. Oči su mu za to vrijeme upijale fotonske zapise kuće, krova, dvorišta… Prebirao je po izblijedjelim slikama roditelja, braće sestara kao da ih kani smjestiti u zavjetnu škrinju i ponijeti sobom. Prisjećao se teškog rada, rata, vojski, gladi, oskudice, poraća, ljubavi… Odveć za samo jedan život. S obzirom na prognoze liječnika, izgleda – cijeli. Pa ipak kontrolirao je smjenjivanje slika. Svaku bi zaustavio, promotrio, provrtio i memorirao u imaginarij sjećanja. Do danas je mislio da su sjećanja samo polaganiji i suptilniji način na koji zaborav zaposjeda naša ishodišta, a sad mu se činilo i da se ipak po nečemu razlikuje pamćenje živućih od pamćenja umirućih. Kod ovih posljednjih ono je očišćeno od nevažnog, ostaje samo ono što što nas određuje. Slike rodnog sela, polja, gaja, majke koja u naćvama rano ujutro mijesi kruh, supruge koja mu umornom u sumrak otvara vrata pred kišom … Čupao je te slike, otkidao ih od zaborava kaneći ih prokrijumčariti ispod poluotvorenih vjeđa koje će vjerojatno utrnuti za koji dan na splitskim Firulama. Utrnuti uslijed smjenjivanja valova boli i obamrlosti od sve obilnijih doza morfija i čekati trenutak da ih potajice ponese onamo sobom. Nadao se samo da će trajanje tog splitskog trenutka biti dovoljno za obuhvat svega što želi uzeti sobom.

U nizu prizora koje je trgao iz zaborava i koje su mu se pred očima smjenjivali bio je i onaj središta banatskog sela Gudurice u mrzlu prosinačku zoru tisuću devetsto četrdeset i osme, kada se posljednji put uspeo na kamion ZIS-5 Seljačke radničke zadruge „Vardar“ koji će ga zajedno s priprostim zavežljajem i harmonikom „dugmetarom“ nakon šest mjeseci ponovno odvesti na željeznički kolodvor u Vršcu. Pamtio je to lice i duboki modri pogled koja ga preklinjao da ostane. Pamtio je nervozne silhuete vojnika na zidu vojarne u središtu sela koje su ih s čuđenjem promatrale, očekujući izglednu rusku intervenciju iz Rumunjske. Osjećao je i sad pod pazuhom ljepljivu i tešku hladnoću cigle koju je jedva odvojio od mrzle trave i blata udarcima cokula. Ponio ju je sobom iz straha od kletve ostavljene žene, nakon što ga poslije svunoćnog hodanja pustim selom nije mogla odgovoriti od povratka u Dalmaciju. Taman kad se začuo prvi pijetao, možda i ispred njene uzorne njemačke kuće s brajdom i vinskim podrumom, koje je začudo neoštećena preživjela prodor Crvene armije, dok joj se dah mrznuo  pokazala mu je prstom na odbačenu ciglu u jarku, kazavši:
– Vidiš! Kako ova cigla stigla u Dalmaciju tako i ti!
Nije nimalo oklijevao već je cokulama udario u ciglu jednom, dva put, nekoliko puta… Kad ju je odvojio onako smrznutu,  čvrsto ju je stisnuo pod mišku i potrčao prema dolazećem kamionu. Grubo brektanje ruske mašine bilo je sve glasnije, a on je pod lijevim pazuhom pritiskao hladni komad davno pečene zemlje od koje se grade zidovi, kuće, domovi… Sve vrijeme ju je držao uz tijelo čak i u vlaku od Vršca do Bakra, a onda i na brodu do Ploča. Bojao se kletve, a one su njegovu mjestu bile vrlo snažne, surove i sirove. Ispunjavale su se ne u devetom koljenu, već odmah za vrat. Ali znao je on kako osujetiti  ovu. Znao je i to da Ankica njemu nikad ne bi željela zlo. Pa ipak ponio je ciglu.  Kad je se spustio stazom do kapelice na ulazu u selo, odmotao je papir od cementne vreće i izvadio ciglu. Poljubio ju krišom i zavitlao u žbun nedaleko od čempresa. Zaključio je kako je pala na meko. Na zemlju. Čuo bi da se razbila o kamen. Slijedeće što je morao bilo je potražiti djevojku kojoj je nekoliko dana prije odlaska u Banat u postolarskoj radionici „Raos“ popravljao par cipela. Sad je shvatio da se vratio zbog nje,  a ne svojih starih roditelja, vinograda u Rastoku  i Matokita.
Ta žena koja je i najmanju domaću životinju  zvala imenom, koja mu je izrodila i podigla u siromaštvu petoro djece, djece koja su njegovu “dugmetaru” nepovratno rastavili, pravila se da ne zna tko mu iz Banata, a poslije i iz Njemačke desetljećima piše čudna pisma u “muškom” rodu. Nije ga ni pitala kamo danas ide dok je glačala rublje za njegov sutrašnji odlazak u bolnicu. Znala je da nešto, njemu važno, prije odlaska mora obaviti.

A on. On je teško dišući odmicao granje. Nije bio siguran, trideset i šest godina poslije, koji grm je zakrilio tu odbačenu banatsku ciglu. Bezuspješno traženje prvih sati,  uvukli su mu nesigurnost u vlastita sjećanja. Sumnja da se dogodilo baš onako kako misli.  Tražio je i dalje. Najednom i neočekivano, kad je već bio bez nade,  ispod istrunulog lišća napipao je  oštri brid,  potom vlažnu,  ravnu i hladnu plohu…
– Tu je!
Razmakne potom dlanom vlati trave i trulež i napipa još jednu…, vlažnu plohu, bridove…
– Stani! – reče u sebi. Sebi.
Kad se malo pribrao pružio je oprezno ruku  prema nepoznatom predmetu i odgurnuo dlanom lijevo i desno naslage humusa. Ukazala mu se i  druga. Njih dvije! Dvije cigle!
– Kako dvije?
– Otkud?  Siguran sam da je samo jedna bila! Pobogu, jednu sam donio i tu bacio! Nemoguće! – obuzela ga je nevjerica.
Sjedio je tako jedno vrijeme, ni sam ne zna koliko,  iza stijene, zbunjen, slab, začuđen, gledajući čas u jednu, čas u drugu ciglu. Bile su gotovo identične. Jedna, ne zna koja bila je od Ankice, a ova druga? Što s njom? – pitajući se tako začuje Helenu kako ga glasno doziva:
– Niko!  O Nikooo! Nikooooo!

Dvije operacije u godinu i pol su učinile svoje. Nije joj se mogao odazvati. Odgovoriti. Drhtavim je  prstima, ali posve mirno  što je pažljivije mogao ponovno prekrio lišćem obje cigle i potom pružio  korak prema kući. Glas supruge postajao mu je sve bliži. Zvučao je poput odgovora.

MI DANCI

Pripremajući se za putovanje u Kopenhagen, Viktorija i ja smo se naslušali priča kako je to ni po čemu osobit i moglo bi se reći nadasve dosadan grad. Pod takvim dojmom nakon slijetanja odvezli smo taksijem (Ubera ovdje nema) u apartman u četvrti Oresund (“O” s kosom crtom). Donešen je odmah plan da se pravimo Danci, prelazimo isključivo na zeleno i poštujemo bicikliste koji su uvijek u pravu.

Prva postaja razgledavanja, nakon ručka, bio je zabavni park Tivoli – drugi najstariji u Danskoj i kažu na svijetu. E pa sad kad smo već tu, red je da iskusimo malo adrenalina. Moram priznati da mi je sam pogled na vratolomni vlak smrti i koješta slično poprilično utjerivao strah u kosti, pa sam te egzibicije izbjegao pozivanjem na problem sa srednjim uhom. I upalilo je, ali ne zadugo. Budući da sam hodao uz jednu vrlo odvažnu ženu, napuštanje parka bez sudjelovanja u barem jednoj vratolomiji nije dolazilo u obzir. Kako su muška čast i ponos bili u pitanju, smogao sam snage pristati na spuštanje slobodnim ili kakvim god padom s “Golden towera”. Palo mi je na pamet da nemam oporuke, ali opet i Viktorija je tu sa mnom pa nema veze. Pomislio sam da ćemo u najgorem slučaju odskočiti od zemlje zajedno par puta. Kao dijete sam imao strah od visine i tu sam fobiju nekako uspio svladati. Barem sam to mislio dok nisam pogledao panoramu Kopenhagena s 63 metra visine. Bio sam zadivljen punu sekundu i pol, kada je uslijedio strelovit put prema danskom tlu. Ne znam je li to bilo samo jednoliko ubrzano gibanje uslijed gravitacije ili umnoženo nekoliko puta. Mislim da je ovo drugo bilo na djelu. Uglavnom kad smo prizemljili, moje sunčane naočale su još padale dobrih nekoliko sekundi. Pretpostavljate dan je bio sunčan, a ja sam pucao od sreće što smo izvukli živu glavu uz silu G-nekoliko. G-10 je koliko znam najviše koliko ljudski organizam može podnijeti. Budući da slična naprezanja prolaze i piloti, posebice vojnih zrakoplova, osjetio sam se kompetentnim dati svoje mišljenje oko nabavke eskadrile lovaca bombardera za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, ako posao s Izraelcima propadne.

Slijedeći dan rezervirali smo za posjet cijelom nizu dvoraca kojima Kopenhagen i okolica obiluje. Danski dvorci (Cristiansborg, Amalienborg, Rosenborg, Kronborg) osim što se stilski razlikuju jer pripadaju različitim razdobljima (renesansa, barok, rokoko i dr.), bez izuzetka su graditeljski impresivni i monumentalni tako da obilazak iziskuje dosta pješačenja. Budući da u svakom od njih ima dvorana s prijestoljem za kraljicu i kralja, redovito bih Viktoriji predlagao da kao malo sjednemo i odmorimo, dok mi ona nije u posljednjem od dvoraca također u polušali odbrusila: – Daj molim te ovo je Danska, da smo u Engleskoj, ja kao Viktorija možda bih i pokušala. Priznajem da nisam više inzistirao, a ionako je to bio posljednji dvorac kojeg smo obišli.

U svim turističkim vodičima je i Christiania. To vam je neka komuna koju su osnovali hipici sedamdesetih godina u napuštenoj vojarni, a gradske vlasti odobrile stanovitu eksteritorijalnost. Čuli smo da se tamo mogu kupiti rukotvorine i jeftino prezalogajiti. Kad smo upitali dvojicu mladih Danaca na autobusnom stajalištu, kako do tamo doći, oni su se međusobno pogledavali I nešto smijuljili. Nismo imali pojma što je posrijedi, ali su bili vrlo ljubazni i objasnili kako stići do tog hipilanda, tako da smo njihovo pogledavanje i smijeh nakratko zaboravili. Sve do posjeta toj hipi komuni. Kad smo došli do ulaza dočekalo nas je mnoštvo grafita na zidovima bivše vojarne, a vodnjikave oči ishlapjelih hipija gledale su kroz nas. Na prvu dosta neuredno i šporko. Valjda tako treba biti, jer tko je vidio čistog i urednog hipija. Što smo dublje zalazili u unutrašnjost te kopenhaške “znamenosti” bilo je sve manje radnji s brzom hranom, second hand i hand made trgovina, a sve više mutnih faca koje su otvoreno prodavalo hašiš i druge narkotike. Vidjevši to okrenuli smo se na peti i dok smo žurno tražili izlaz, bi nam jasno upozorenje iz turističkog brošure zbog čega u Cristijaniji ne primaju kreditne kartice već samo gotovinu. Razjasnili smo po istom načelu i one zagonetne osmijehe i pogledavanja dvojice mladih Danaca s autobusnog stajališta. Da mi je znati što su o nama mislili! Možda bolje ne.

Bit u Kopenhagenu, a propustiti vidjeti Malu sirenu, bilo bi ravno odlasku u Rim, a ne vidjeti Papu. Barem tako turističke knjige kažu. Nakon što smo posjetili Nacionalnu dansku galeriju, koja ima zanimljiv postav s nekoliko djela poznatih (Munch) i manje poznatih nordijskih, flamanskih i dakako danskih te nešto svjetskih majstora (Tizian i dr.), odlučili smo autobusom br. 26 otići do dijela kopenhaške luke s Malom sirenom. Prethodno smo se uvjerili da se karte mogu kupiti u busu i po ulasku uredno na engleskom zamolili vozača za dvije karte. Isti nam je također na engleskom kazao da samo uđemo. Kako to, pa ovo je Danska, nismo se dali. Inzistirali smo na kartama. Vozaču je bio na rubu da se izdere, ali se svladao i još jednom, ali povišeno, zapovjedio da konačno uđemo u autobus. Imao sam dojam da će Viktoriju koja je bila jako uporna upitati: – Da ti nisi ona tvrdoglava odvjetnica iz Dubrovnika? Na njegovu sreću nije to učinio. Brzo sam joj predložio da, ako Danci imaju neki sličan projekt njenom “Ocijeni me”, da tom vozaču Larsenu, Rasmussenu ili kako se već zvao, dademo ocjenu odličan jer nas je zapravo besplatno provozao uštedjevši nam 48 danskih kruna, što je otprilike isto toliko kuna. Naravoučenje iz ove zgode je da kad netko na tebe viče, možda ti čini dobro.
Potom smo protegli noge do mula uz kojih se nalazi Mala sirena. Do nje ni u snovima nismo mogli jer su je okupirali Kinezi, koji vjerojatno zbog toga kasne na gradilište Pelješkog mosta, te mi je jedino preostalo da iskoristim komparativnu prednost svoje visine i fotkam preko njihovih glava, što sam na koncu i učinio. A Mala sirena k’o Mala sirena nije nas se nešto posebno dojmila, ali smo i to obavili. U povratku smo opet sjeli na autobus broj 26 i ovaj put vozač se vjerojatno prezivao Kristensen, jer nam je naravno naplatio kartu. Sretni i zadovoljni zavalili smo se u sjedište busa i maksimalno opustili. Doduše učinilo nam se kako se povratak do metroa malo odužio, kada smo naposljetku shvatili da smo se još jedanput vratili na okretište u blizini Male sirene. Platili jesmo 48 kruna, ali vozili smo se dvaput. Dvaput je dvaput i u Danskoj!

Ne trebam pričati da smo sutradan posjetili obrambeni toranj “Round tower” visok tek pišljivih 35 metara, više katedrala, crkava, te naravno akvarij “Blue planet”. Jako smo uživali razgledavajući i razmjenjujući utiske na povratku metroom. Radost je potrajala sve do ulaznih vrata apartmana, kada sam pokušao bezuspješno pronaći ključ po džepovima. Bio je to znate onaj trenutak kad smo mi muškarci manji od makova zrna. Nije me tješilo da je Viktorija ona koja među nama redovito gubi stvari. Budući da sam ja do Danske imao suprotnu reputaciju, taj sad izgubljeni ključ bio je iz navedenog razloga povjeren baš meni. Kao što to inače biva u ovakvim slučajevima vlasnik apartmana nije se javljao na naše telefonske pozive, pa je pao dogovor da prikratimo vrijeme uz sushi u obližnjem “japancu”. Japanska hrana i bog zna čiji Chardonay popravili su nam raspoloženje. Nije bilo pristojno, ali ja sam svako malo uz jelo, krišom pogledavao na mobitel s fotografijama od današnjeg dana. Nakon što joj je dosadilo, Viktorija me upita što stalno buljim u te fotografije, a ja joj spremno odgovorim: – Gledam ne bi li na njima vidio gdje nam je ispao ključ. – . Pretpostavljate da je ubrzo nazvao vlasnik apartmana i rekao gdje možemo uzeti rezervni.
I na kraju, tko može reći da Kopenhagen nije zanimljiv? Mi Danci sigurno ne.

BOŽIĆNA PRIČA

Pravosudni policajac  rutinski je uzimao jednu po jednu stvar sa stola i stavljao u vrećicu.
– Pasta, četkica za zube, aparat za brijanje, radio prijamnik “Philips”, putna torba “Legea”, osobna iskaznica, lisnica, dvjesto šezdeset i osam kuna …. to je sve, potpišite ovdje Jakove!
– Nazdravlje ti Badnji dan i nadam se da se nećemo ovdje više vidjeti!
– I vama! – odgovori Jakov ne osvrnuvši se na ovaj drugi dio rečenice. Zabacio je torbu preko ramena dok su se teška željezna vrata za njim zatvorila.
– Kako li je prohladno, kao da će snijeg? – pomisli. Bila je to zadnja stvar kojoj bi se radovao, a i mala je vjerojatnost da uz more padne i to na sam Badnjak. Pa ipak nebo je bilo potpuno bijelo, baš za snijega. Pružio  je korak niz ulicu,  što dalje od zatvora u kojem je proveo nepunih šest godina. Potom je usporio.
– Gdje zapravo idem? – zapita se. Dom za nezbrinutu djecu “Maslina” bio mu je zadnje pravo prebivalište. Nakon toga se skitao se, spavao gdje bi stigao, a onda zatvor. Kao da je tražio načina da tamo dospije. Brat Marko, par minuta stariji od njega imao je sreću da završi u udomiteljskoj obitelji.
– Kamo da idem, kome da se javim? Nikoga, pa ni Marka, moj dolazak neće obradovati. – u razmišljanju nije ni zapazio da se našao pred ulazom u trgovački centar. Ljudi su  prolazili pored njega naguravajući se s prepunjenim vrećicama, vonjajući po bakalar i čestitajući Badnjak. – Nazdravlje! Nazdravlje! – paralo mu je uši.
– K vragu, izabrali su najgori dan da me puste, prođe mu kroz glavu. – Svi  nekuda idu, netko ih čeka, samo ja ne znam kamo i ne znam kome. U tom razmišljanju zađe u park s par borova i živicom pitospore  i sjedne na klupu.  -Konačno nema gužve.  – reče u sebi. Okolna brda su već bila ovijena bjelinom, a pokoja pahulja je zalepršala oko njega i spustila se u kosu, na ramena. Ugledao je kako mu u susret dolazi starija gospođa u tamnim naočalama s psom. Vodičem. Hodala je polako i nesigurno, pa ipak kretnje su joj bile otmjene. Imala je  preko osamdeset. Bila je odjevena u crnu krznenu bundu s isto takvom šubarom, u desnoj ruci nosila je vrećicu, a u lijevoj je držala crne rukavice i uzicu zlatne retriverice “Lune”. Tako ju je naime oslovila prolazeći pokraj Jakova.
– Tko koga zapravo drži na uzici, gospodari pse ili psi njih? – zapita se.
– Sudeći prema odjeći mogla bi imati novaca. – prođe mu kroz glavu. Riskirati i ponovno u zatvor nije tako loša opcija s obzirom na životne izbore koji mu se nude. Ionako zatvorskom stražaru nije obećao da se neće vidjeti. Uputio se za staricom hodajući za njom, dakako na pristojnoj udaljenosti. Nakon dvadesetak minta hoda ispred nje i njega ukazala se velebna villa ili prije ljetnikovac  zapuštena pročelja i kako je poslije zapazio prilično zarasla vrta. Starica je gurnula škripavu kapiju i s psom ušla u kortu. Popela se par skalina do trijema i otključala ulazna vrata. Jakov je bio dovoljno daleko da primijeti kako nije zaključala za sobom.
– Sve je zapušteno, vjerojatno živi sama, bit će lak posao pokrasti je. Ako treba i zatući je, što mogu izgubiti, a prilika je prava – zaključi. Snijeg je sve jače laptao. Pa ipak Jakov se iz nekog razloga okrene i uputi ponovno prema gradu.

Već je bio pomalo gladan. U zatvoru je navikao na redovne obroke, a danas je samo doručkovao. Prolazeći pored pekarnice, uđe unutra i zatraži vrećicu prikli. Prodavačica mu ponudi da uzme obje preostale vrećice jer upravo zatvaraju.
– Badnjak je. Može! – ote se Jakovu. Produžio je ponovno do klupe u parku, koja je sad već bila mokra od pahulja koje su se topile. Stavi komad kartona na nju i sjedne, otvori vrećicu i uzme jednu priklu, pa drugu, a ostatak vrati u torbu. Ne znajući koliko je vremena proveo sjedeći, ustane i počne hodati. Bez nekog cilja tumarao je gradom. Postane mu jasno da se nesvjesno ponovno uputio u pravcu kuće one slijepe starice. Nije ništa posebno imao u glavi, samo je hodao. Mračilo se. Kad je uhvatio rukom za željeznu kapiju, pomislio je kako je glupo da slijepa starica ima upaljeno svjetlo u kući. Snop svjetlosti kroz prozor je padao u vrt s narančinima. Pritisnuo je zvonce na vratima, i ništa. Pokucao je dvaput, ne znajući koju će izliku reći ako tko drugi otvori.

– Uđite – začuje se u to staričin glas. Jakov prođe kroz neosvijetljen hodnik i pođe prema odškrinutim vratima iz kojeg je dopirao trak svjetla i neka francuska šansona.
– Salvatore Adamo – “Tombe la neige” (“Snježi”), to je moja omiljena samotna pjesma, Mislave. – reče starica.
– Da ja sam! Mislav! – reče prijetvorno Jakov.
– Vjerovala sam da će se to jednom dogoditi, reče starica i odloži naočale na stolić do fotelje u kojoj je sjedila. Sivkasto blijede oči bez imalo života kad da su tražile nešto poznato na sjeni osobe za koju je vjerovala da je njen unuk. Stilski namještaj s policama knjiga, koje više nitko ne čita, govorile su puno o ranijem životu vremešne žene, koja sada stoji na milost i nemilost okorjelog kriminalca. Piano ili klavir ” Bachmann”, to Jakov nije razlikovao stajao je uza zid do prozora. Pas vodič je, ovaj put bez orme, nezainteresirano ležao na sagu između električne grijalice i starice. Dok se Jakov ogledao po sobi starica će:
– Vidiš “Luna” zna da si dobar čovjek, ona to prepozna, u protivnom bi se uznemirila.
– Primakni fotelju i sjedni do bake, daj mi ruku!
– Imaš drugačije ruke od pokojnog oca, ali nekako profinjene. Nisi do sad radio vjerojatno ništa teško – više za sebe reče starica.
– Sve vrijeme sam se molila za ovaj trenutak. Ima Boga”! – značajno će starica. Ljut na sebe što je pristao na ovu glupu igru, Jakovu se omakne:
– Nisam baš posve siguran.
– Molim te sine, mogu te tako zvati? Hoćeš li nam spraviti čaj? – zapita starica kao prečuvši ono što je kazao.
– Naravno, reče Jakov.
– Sve ti je u kuhinji snaći ćeš se – dometne starica dok je Jakov već ustajao.
Ubrzo se vratio s pladnjem i dvije šalice iz kojih se pušilo.
– Zaboravio sam reći, nisam ti ništa posebno donio, ali sam nam kupio prikle, reče Jakov vadeći vrećice iz torbe.
– Obožavam ih, podsjećaju me na sretne godine! – reče starica. Znaš ono što si kazao za Boga, vjerojatno misliš na očevu sudbinu – i ne čekajući odgovor doda – iz svoga iskustva mogu reći da mnoge stvari koje doživljavamo kao nesreću i nepravdu imaju neki smisao, značaj. Ali to ne vidimo odmah. – reče starica gledajući u pravcu prozora, ali zapravo prazno.
– A Bog? Isus, tko li već, zašto nam ne pomogne onda kad je teško? – upita nervozno Jakov.
– Mislim da Isus čije rođenje sutra slavimo, ne rješava naše ovozemaljske probleme, on nas poziva da s njima skupa hodamo kroz život, da nam bude oslonac. Vidiš ja živim u svijetu sjena više od deset godina, moja intuicija, moja ostala osjetila, moja “Luna”.., oni su sada moje oči. Pitaš se kao i mnogi za što i zbog čega živim. Možda je ova Badnja večer i sutrašnje Božićno jutro koje će ogrijati moje i tvoje srce odgovor na to pitanje. – Glazba, koja je ispunjava ovu kuću besmisla održavala me i održava me još na životu. Znaš li da sam predavala glazbeni u školi? Voliš li ti glazbu? Želiš li da ti nešto odsviram?

– Poznato mi je to za školu, a uistinu bih volio čuti kako sviraš… bako! – reče Jakov, a jedva primjetan smiješak mu se smjesti na rubovima usana.
Starica se pridigne i držeći se za rubove namještaja i po navici dođe do piana. Nakon početnih taktova, zapita – prepoznaješ li ovo?
Ne čekajući odgovor veselo će – Bethoven “Mjesečeva sonata”.
– Predivno! – usklikne Jakov.
Starica je je još nekih dvadesetak minuta prebirala po tipkama, a Jakov je nijemo slušao.
– Molim te pomogni mi do fotelje! – zamoli starica Jakova.
Dugo u noć Elza, tako se zvala starica, držala je za ruku Jakova i pričala mu o glazbi, glazbenicima… Kazala je da se muči što ne može odlučiti tko je veći skladatelj Verdi ili Wagner. Suvremenici i rivali, rođeni iste godine. Kako je Verdi bio filantrop, a Wagner navodno antisemit i da je oženio kćer Franza Liszta. Na spomen Liszta,  Jakov se dosjetio “Mađarske rapsodije br. 2” koju je zapamtio slušajući je na “Trećem programu” Hrvatskog radija na koji bi ponekad naišao.  Baku Elzu je to silno obradovalo, kao i njegova usputna konstatacija da su i Verdi i Wagner vjerojatno jednako veliki skladatelji. Dan je polako ulazio u sobu, Jakov je desnom rukom trljao oči. Elza je još spavala u naslonjaču držeći Jakovljevu lijevu ruku među svojima. Polako ju je izvukao i uzeo povodac s ormom, stavio ga na “Lunu” i iskrao se iz kuće. Nakon nekih pola sata vratio se i pokušao što tiše ući kako ne bi probudio staricu.
– Sretan Božić! – rekla mu je dok je još otvarao vrata.
– I tebi bako! – kazao je prišavši i poljubivši je u obraz.
– Kako si ti plemenit, izveo si “Lunu” u šetnju!
– Pa činilo mi se da je to u redu. – reče Jakov.
– Naravno ali ti si se sam sjetio. – odgovori starica i dometne – mogli bi sada popiti kavu?
– Skuhat ću je ja. – ponudi se Jakov. Ubrzo su ispijali kavu i jeli preostale prikle, kad li će Jakov:
– Znaš bako morat ću uskoro poći, ali prije toga nešto ti moram priznati! Ja nisam…! – u to ga prekine Elza.
– Nemoj ništa reći.. znam! Šutjeli su potom dugo i ispijali kavu i kada su šalice već odavno bile prazne. Snijegu nije bilo ni traga, a zrake božićnog sunca su se lomile kroz prozorsko okno i padale u dubinu te sobe koja je barem nakratko bila oživljena glazbom i razgovorom dvoje samotnih ljudi.
– Ovo mi je najljepši Božić posljednjih desetljeća! – reče Elza.
– I meni. – prizna s osmijehom Jakov.
– Ne ću te pitati hoću li te više vidjeti, znam da neću s obzirom na moje oči, ali hoćeš li svratiti? – upita Elza.
– Mislim da hoću. – odgovori Jakov.
– Trebaš li novaca? –
– Hvala, ne trebam! Imam dovoljno, a moje ruke jedva čekaju da se pošteno prime posla! – odgovori Jakov mahnuvši u znak pozdrava slijepoj starici i “Luni” koja je baš u taj čas zijevnula ispružena pored nje na sagu.
– Ali doslovno. – pomisli u sebi dok je zatvarao vrata odlazeći u nepoznato.

UČITELJIČIN MUŽ

Kroz već ogoljene grane stare murve, što je rasla u dvorištu, probijale su se zadnje zrake sunca koje je zamicalo za gromovima izbrazdan stjenoviti vrh Plišivice. I vršci graba koji su se posljednjih godina opasno približili stražnjem dijelu dvorišta također su ostali bez lišća. Stariji bi rekli da će onda zima zaran udariti. Veleška je podmuklo režala. Kao da ne mari za hladnoću koščati starac ogrnut izlizanim sivkastim kaputom s modrom francuzicom na glavi, sjedio je na banku desno od ulaznih vrata kamene prizemnice s krovom na četiri vode. Leđima naslonjen na kameno pročelje nije se pomaknuo ni kada je bez zaustavljanja brekćući pored njega prošla „pruga“. Vjetar se neumorno igrao lišćem po tlu noseći ga među starčeve gležnjeve koji su nazirali ispod zadignutih nogavica hlača od plavog radničkog trliša i gurajući ga dalje prema ružinom grmu u koji bi se zaplitali. Ruža je rasla lijevo od ulaza nagnuta prema jugu kao da želi pobjeći od tvrdog i hladnog zida. Po sredini grma je bio samo jedan cvijet kojemu je nedostajalo samo par sati sunčanog jutra da se potpuno otvori. To je bila jedna od onih mirišljivih ruža kakve je donedavno imala svaka kuća, no ova je ipak bila nešto drugačija. Nije bila posve crvena, već je za razliku od ostalih u selu naginjala na rozo i vonjala nekako intenzivnije. Bio je mlad kada ju je presadio u proljeće tisućudevetstopedestišeste nakon velikog snijega koji je u ožujku napadao kao nikad do tada. Prije toga rasla je sa stražnje strane kuće blizu rupe u kojoj se čuvalo ugašeno vapno. Ona, koja je ušla nenadano u njegov život nekoliko mjeseci ranije, zamolila ga je da je premjesti. Bez riječi je to učinio.

Bilo je to jednog običnog jesenjeg dana prije te zime koja se odužila do ožujka, dok su lastavice letjele nisko pred kišu. Dovezla se popodnevnom “prugom” s dva kofera. Kao da ju je Svevišnji spustio onako otmjenu na tvrdu makadamsku cestu ispred njegove kuće, u bijeloj bluzi i tamnoplavoj plisiranoj suknji. Prije nego što je uspio bilo što reći uz širok osmijeh na licu predivnih crta, obrubljenom crnim uvojcima, zamolila ga za pomoć oko pronalaženja smještaja u selu. Dok su joj se oči smijale rekla je da se zove Ružica i da je nova učiteljica. Ponudio joj je, ako joj ne smeta, da prenoći kod njega dok se ne snađe. Ionako je živio sam, a prazne sobe su ga samo podsjećale na nekada mnogočlanu obitelj. Idućih dana i tjedana nije se baš nešto pretrgla tražeći drugi smještaj. Mjeseci su prolazili ona je učila djecu, a njemu bi se prsi nadimale, žile na sljepoočnicama nabrekle, a puls ubrzao kad bi je ugledao da dolazi iz škole. Zamijetila je kako je gleda, a i on je bio naočit muškarac. Visok, krupan, čekinjaste smeđe kose, pravilnih crta lica, ali nekako trapav. Nije dugo trebalo da shvati da je uglavnom bio predmet podsmjeha jer slabo igra na “buće”, jer loše “šija”, a koliko god čudno izgledalo nije znao gangati, iako za to i ne treba bog zna kakav sluh. Kad bi pio u mjesnoj gostionici njegove ratne priče bi izazivale salve smijeha. Redovito su baš njega nagovarali da priča o svojim doživljajima. Tako je znao pripovijedati da je u jednom okršaju njegova partizanska jedinica bila ukopana u rovovima u Posavini, a s druge strane Nijemci i priča on dalje da se pucalo i s jedne i s druge strane i da se rasplamsala takva bitka da se više nije imalo vremena punit, već se samo pucalo.
Kada su ga pak jednom na njegov navod da je bio u Drvaru za vrijeme desanta, upitali pa dobro jesi li onda vidio Tita. On je odgovorio: – Ma šta vidio, nas dvojica smo imali kancelariju do kancelarije.“ – Nije se mogao obraniti da istu pripovijest po tko zna koji put ponavlja. Najviše su ga tražili da kazuje o slučaju iz kojega je vidljivo da je partizanska vojska držala jako do poštenja bez obzira na nedaće. Tako su, po njegovoj priči, kasnog ljeta tisućudevetstočetrdesetčetvrte marširali gladni kroz Bosnu. Prolazili su kroz jedan šljivik u kojem su grane pucale pod zrelim plodovima, ali se nije smjelo brati. Jedan drug ni je toliko očajan da nije moga odoljeti iskušenju već je isukao bajunetu i naboo jednu šljivu. Kad je to vidio komesar s još jednim borcem je odveo nesretnika u obližnju šumu i na kraju bi dodao: – Nikad kašnje se nije doznalo šta je bilo s ton šljivom. –
Unatoč detaljnim i neobičnim pričama njegov ratni put bio je zapravo jedna velika tajna. U selu su znali samo da je u proljeće tisućudevetstočetrdesetčetvrte mobiliziran u domobrane i da je krenuo s postrojbom prema Mostaru i da se vratio koncem kolovoza tisućudevetstočetrdesetipete i nekoliko godina kasnije pod nikad razjašnjenim okolnostima dobio boračku mirovinu. On sam osim ispričanih dogodovština koje su zabavljale slušatelje nikada ništa o tome nije ozbiljno rekao. Nagađalo se da uopće nije bio u partizanima već da je među domovinskom vojskom zarobljen kod Dravograda i da je pošteđen samo zato što je imao manje od osmanaest godina i da je nakon pješačenja na “Križnom putu” kroz cijelu Sloveniju nekoliko mjeseci proveo u nekom poslijeratnom logoru, a boračku da je dobio preko dva lažna svjedoka. Druga pak priča kaže da je povlačenjem kroz Bosnu kao domobran bio zarobljen od partizana kojima se onda i priključio. Potom se negdje u Slavoniji nakratko zbog velike nužde odvojio od postrojbe i u nekom kukuruzištu ga je zatekao neprijateljski protunapad. Njegovi su otišli, a nakon tri dana gladna i promrzla ga je pronašla neka folksdojčerska obitelj koja ga je svom imanju skrivala do kraj rata. Ostao je tamo par mjeseci nakon što je rat završio sve dok njih nisu prognali u Njemačku. Nisu, naime, uspjeli dokazati da nisu surađivali s okupatorom. On se pak potom skelom preko Save uputio pješice kroz Bosnu svojoj kući i stigao po Velikoj gospi. Koliko god nije imao sluha, znalo mu se omaknuti da potiho pjevuši:
– Ni’ko ne zna što su muke teške, ‘ko ne gazi Sloveniju pješke. – Možda ipak?!
Ni Ružici koja mu se tog desetog ožujka kad je snijeg zameo selo uvukla u postelju nikad nije ispripovjedio pravu istinu. Doduše ni ona njemu nije rekla zbog čega je premještena u Bliznice. Svakakve priče su se ispredale o njoj i o tome da je njen raniji razuzdan život bio razlog da ju se premjesti tamo gdje ju nitko ne poznaje, pa do toga da je obiteljski bila nepoćudna za novu vlast i da je ne jednom govorila protiv “današnjice”. U jeku kampanje iskorjenjivanja koza, nisu joj oprostili što je navodno rekla da ako smaknu koze mogu i ljude.
Bog zna kako su njih dvoje provodili te nepune četiri godine koliko je ona ostala u Bliznicama. Iako se nikad nisu vjenčali gdje god je mogla bez ustezanja ga je predstavljala kao svoga muža. On je također kad god bi mogao kazao: – Znate ja sam „Učiteljičin muž“. –
Otkad je ona počela s njim živjeti niti se on više predstavljao, niti u ga ostali seljani do konca života više oslovljavali pravim imenom. Bio je i ostao „Učiteljičin muž“, čak i nakon što je Ružica bez nekog posebnog objašnjenja sjela na jutarnju “prugu” sredinom lipnja tisućudevetstopedestidevete i nije se više vratila. Stariji seljani kažu da je otada „Učiteljičin muž“ niti jednom nije ispričao ni jednu svoju ratnu priču, da je po cijele dane samo sjedio pred kućom i čekao “prugu”. Za lošeg vremena bi prilikom njenog nailaska barem provirio na vrata i ispratio je pogledom.
To kasno popodne dvadesetčetvrtog listopada dvijetisućeosamnaeste, nakon što je pruga pred mrak prošla kroz Bliznice u povratku iz grada i nakon što nije otpozdravio na poslovično: – ‘valjen Isus! – susjede Mare niti je odgovorio na njeno: – Sveti Frane nema u polju ‘rane.- , posumnjavši da nešto nije u redu bacila je “Doratov” povodac i potrčala k starcu. Uzela ga je za ruku i osjetivši mrtvačku hladnoći odmah je pustila. Iz svega glasa je stala zapomagati:
– Ajmeee ljudiii brzo! Ajmeeee meniiii umra je „Učiteljičin muž“! Brže ljudi, brže već se je ukočenija!
Konj s drvima na samaru i tikvom u “antrešelju” (sredina samara) nezainteresirano je gubicom prebirao po vrijesku pored ceste dok je nekoliko seljana žurilo prema kući „Učiteljičina muža“. Nije im bilo nimalo zgodno onako u sjedećem položaju unijeti ga kroz vrata. Te noći dok su se seljani izmjenjivali na bdijenju uz pokojnika pokušali su uz rakiju i vino konačno razjasniti kako je i gdje je učiteljičin muž proveo rat, veleška je nekoliko puta zapuhujući ispod vrata sablasno zadigla mrtvački pokrov sa skvrčenih nogu „Učiteljičina muža“, koje su prema zaključku oko kojeg su se pred jutro pospani i mamurni seljani prešutno suglasili, sigurno propješačile Bosnu, Posavinu. Tko zna može biti i Sloveniju.
Sutrašnji dan je bio jedan od onih dana kad je ugodnije i toplije vani nego u zatvorenom prostoru. Vjetar se pritajio negdje iza brda. Jesenje sunce je grijalo selo Bliznice. U hladnoj kapelici Sv. Ante na groblju svećenik se nakon molitve obratio prisutnima:
– Draga braćo i sestre okupilo smo se ovdje da ukopamo smrtno tijelo našeg brata. Vjerojatno se pitate da li i ovakav život može imati smisla…-, potom zastane vidjevši tamnu siluetu na vratima. Nijemi pogledi i tišina ispunili su hladnu kapelicu. Prekidali su ih samo spori udarci drvenog štapa o kameni pod, na koji se pri hodu oslanjala starica u crnini. Prišavši lijesu, ružu koju je nosila u desnoj ruci prinijela je usnama i potom je položila na jednostavan lijes od smeđe čempresovine. Latice ruže nisu bile posve crvene. Davale su nekako više na rozo…