SVJETLO I SJENA (chiaroscuro)

 

Vješto smotana jedra karaka, nava i galijuna visila su na koloturima jarbola, čvrsto svezana na rogljima, kao da ne vjeruju vjetru koji se pritajio na pučini sredozemlja negdje prema zapadnoafričkoj obali. Suton je već grlio luku i grad smješten na poluotoku Scebberras, a Il-Belt ili jednostavno „Grad“, na inačici tuniškog arapskog kakav se govori na Malti, tonuo je u mrak. Nejasni obrisi bastiona, tvrđava i katedrale Sv. Ivana, koji su većim dijelom bili dio projekta arhitekta Francesca Lapparellia, nestajali su u praznom pogledu muškarcu nemirnih smeđih očiju. Zagledan u večer zgrčenim je prstima, s vremena na vrijeme, prolazio kroz plameno crvenu razbarušenu kosu koja je sezala do ramena. Brada s brkovima iste boje s povremeno je nekontrolirano podrhtavala dok je stajao na ostakljenom plavom balkonu zgrade projektirane od poznatog italskog graditelja Gerolama Cassarea.
I jest i nije mu bilo dosta tih veduta La Valete, koje je sad pred njim gutao mrak. Očima, od kojih je svako gledalo u svoju stranu, već pet mjeseci promatrao je uvijek isti prizor. Doduše gotovo nikad u suton ili večer, uglavnom u kasno mamurno jutro ili rano popodne. Ostali dio dana se družio s kistovima i bojama prethodno promiješanih prstima na zamašćenoj paleti. Naoko nervoznim i energičnim pokretima razmazivao  ih je po platnu. Pa ipak u konačnici njegova djela su se doimala skladno, premda je s platna i dalje stršao grč, iskakao pokret, a u naslikana lica bi, samo njemu svojstvenom čarolijom bivala unesena unutarnja drama, ekstaza, grimasa ugriza, blaženstvo uznesenja, smiraj preobraćenja… S prvim mrakom odlazio je u krčme i kartaške brloge i ostajao do jutra. U ovom gradu i općenito na Malti takvih mjesta bilo je znatno manje nego na Siciliji i apeninskom poluotoku od kuda je došao. Maltom su naime, u to vrijeme odveć strogo i kreposno vladali Vitezovi hospitalaci, poznatiji kao Malteški.
Ono što se u La Valeti za njega samo mijenjalo bili su brodovi koji su svakodnevno uplovljavali i isplovljavali iz prirodno dobro zaštićene gradske luke s uvijek umornim mornarima, teretom i ponekim putnikom. Eto došao je red i na njega da otputuje, pet mjeseci nakon što je s jedrenjaka Marisstela ugledao obrise Il – Belta.

Sve se zbilo nekako neočekivano kada mu je danas popodne, visoki suhonjavi glasnik Velikog viteškog vojvode Reda svetog Ivana, Francuza Alofa de Wignacourta bez ikakva objašnjenja predao tanki žućkastosivi pergament u kojem mu se otkazuje gostoprimstvo s naredbom da napusti grad i otok sutra, baš na blagdan Sv. Ivana 27. prosinca godine gospodnje 1608. Kad je vidio pergament ponadao se da ga taj prior, koji ga je ugostio na otoku i primio u Malteški red, obavještava da je kod Pape Pavla V. izmolio za njega oprost za ono zlosretno ubojstvo mladića Ranuccia Tomassonija u Rimu. Nije vjerovao rođenim očima kada je pročitao da ga besćutno protjeruje. Unatoč svemu, pa i simboličkom zalogu za oprost kada je Wignacourtu naslikao Salomu sa svojom glavom, umjesto Ivana Krstitelja, na pladnju. Za bijednu plaću izradio mu je i platna za prvostolnicu u La Valetti, a za njega osobno zgotovio jedan portret, a drugi samo što nije. A on je pak iz čista mira jednu, ni po čemu osobitu, sliku onu obnaženog Usnulog Kupida proglasio neprimjernom i svetogrdnom iskoristivši je ka povod da mu otkaže gostoprimstvo. Zapravo znao je slikar da ga Veliki vojvoda intimno smatra vrsnim majstorom, ali istodobno mu zamjera tamni duh, odsutnost od Boga i od dobrih misli uopće.
– Koješta! – ote mu se nekontrolirano iz grla ulazeći u sobu i odmjerivši slugu pogledom, pa doda – Da me poštuje ne bi me u ovom prokletom pergamentu ponizio oslovivši samo kao Michelangelo Merisi.

– Ma zamisli ti Francesco ovu uvredu? – upita ne tražeći odgovor pa nastavi – Ja nisam samo to, ja sam prije svega i isključivo De Caravaggio – slikar. De Caravaggio čuven u Rimu, poznat u Milanu – Lombardiji, Napulju, na Siciliji! – zareži gužvajući u rukama pergament.
– Da su druga vremena vrh mača bi mu u dvoboju bez krzmanja zario u prsi ili bi mu preciznim pokretom, laganim poput poteza kista, prerezao vratnu arteriju! Svejedno – promrmlja ispljunuvši kuglu sažvakana duhana na daščani pod koji je nejednako škripao pod energičnim i ljutitim kretnjama u krug, njegovih bojama poštrapanih visokih crnih čizama. Potom nenadano zastane, a pogled mu se umiri na tankom dugom sječivu s manirističkim gravurama urešenim balčakom, odbačenom na postelju.
– Gospodaru budite razumni, nije kraj svijeta sutra ćemo za Siracuzu! – prene ga Francescov glas.
– Ako smijem primjetiti, gospodaru, – doda – učini li me se da vas boli noga, kao i mene. Mene doduše desna. Sjećate kad su se mi zbog toga na balu u Napulju gdje sam vas dopratio podsmjehivali dobacujući da sam Hefest ili nešto slično, reče sluga …. stavljajući na stol zdjelu s vrućim varivom koje se pušilo i stršećim komadom mesa na kosti.
– Dosta mi je suhe ovčetine na ovom ukletom otoku. Dovraga i ti i šepavi Hefest! Donesi mi nekoliko sirovih jaja i vrč crnog vina! – zapovjedi slikar ljutito.
Sluga se ubrzo vrati noseći jaja i kup s vinom, koje je zapljuskivalo preko ruba uslijed Francescova ćopavog hoda.
– Samo su bila tri. – reče ponizno sluga, pružajući jaja slikaru. Francesco je imao je nekih tridesetak godina. Bio je omanjeg rasta, bucmastih i pomalo feminiziranih obraza s rijetkim dlakama. Caravaggio mu je već niz godina bio sve. I otac i majka i brat. Baš sve…
Slikar uzme jaje, razbije ga o rub stola, ljusku razdvoji jednom rukom i saspe unutrašnjost u usta. Isto učini i s drugim, potom potegne dobrano iz vrča i uz uzdah olakšanja zapešćem obriše tragove žumanjka i vina s brade. Treće razbije o rub glinene zdjele te vještim pokretom razdvoji bjelanjak od žumanjka i svaki dio ponaosob razlije na paletu. Ljuske nehajno gurne prema sredini stola, a u bjelanjak doda neke praškaste crne pigmente, u žumanjak crvene i sve nastavi naizmjenično miješati, a onda razmazivati po platnu i kao za sebe nastavi:
– Ja da sam slikar tame. On se našao zamjeriti mi što izvori moga svjetla nisu uvijek božanske prirode i zbog toga navodno uranjaju i izviru iz tmice. Što mogu? Privlači me podjednako čistoća Rima i tamošnjih katedrala koje sam oslikavao i koje izgleda više nikad neću vidjeti, kao i prljavština krčmi i javnih kuća u koje pijan noću zalazim tražeći užitak, ili prije zaborav. Morao bi taj Francuz, koji hini da je svetac, spoznati za ovih pet mjeseci našeg prijateljevanja da sam istodobno slikar i svjetla i slikar sjene. Prokleti bili admirali turske flote Sorak, Uluč i Ali što se nisu više potrudili sa svojim brodovljem u bici kod Lepanta, pa mi ovaj uštogljeni prior, u kojeg sam se do danas pouzdavao, ne bi sad ovako „zahvalio“. Vjerujem da bi na Malti uzmanjkalo i svinjskih dlaka za kistove, da su kojim slučajem Turci pobijedili. Imao bi onda i manje ili nikako posla jer Alah zabranjuje slikanje ljudi i životinja.
– Kako bilo, kao bjegunac ili prognanik, svejedno zdvajam nad svojom sudbinom, ali moram barem sebi priznati, i tebi Francesco naravno, da sam i sam pridonio dosta vlastitim nevoljama svih ovih godina. Iz nekog unutarnjeg nemira i hira izrugivao sam bezrazložno mecene i naručitelje. Madone su mi bile tako, obnaženih ramena i na sliku i priliku razvratnih žena koje sam razuzdano grlio po gostionicama i svratištima. A svoje lice? Njega sam redovito podmetao među likove u slikama s biblijskim motivima za crkvene velikodostojnike. Kako li sam im sebe podvalio u Martiruju Sv. Mateja. Ha, moja vlastita apoteoza. A kako sam tek konja stavio u središte kompozicije Preobraćenja svetog Pavla. E tu su me uhvatili pa sam morao prepravljati. Nožem sam pokušavao sastrugati naslage boje, pa nadoslikavati. Nije mi se dalo. Načinio sam novu. Zastane potom u monologu, pa se obrati Francescu, koji ga je netremice slušao, ili možda i nije:
– Oprosti što me moraš nevoljnog gledati! Pitao si me maloprije za šepanje. Da, doista kad me nitko ne vidi vučem lijevu nogu poput Hefesta, ali ne dam to znati. Jasno ti je da pripasan mač u koricama ne djeluje uvjerljivo na lijevom boku šepava viteza Sv. Ivana. Proklete boje! Ima u njima nešto od čega se iz dana u dan, osjećam sve slabije. Pogledaj mi lice! Tako je začađavilo od boja koje miješam, izbrazdalo što od vrhova neprijateljskih šaka što sječiva u kavgama i dvobojima. Kao da su se sve Zeusove munje na njega sručile i razrovale ga svojim udarcima. Osjećam Francesco, kako mi se misli iz dana u dan nezaustavljivo raspolućuju, a srdžba i ljubav se isprepleću, razvodnjavaju mi se I sjećanja, san mi, ako ga uopće imam postaje nemiran. Još me samo slikanje radosti, ali kao što rekoh istodobno i ubija. Truju me boje…- potegne nekoliko dušaka vina, pa nastavi:
– Da, i njega, šepavog Hefesta su izbacili i prognali. S Olimpa je navodno padao devet dana i noći, ali slaba je utjeha što je prije i poslije pada imao na izbor lijepih boginja kao svi grčki bogovi zajedno. –
– Koliko ono traje plovidba do Sirakuze, Francesco?
– Ovisi o vjetru gospodaru. Uz dobar u krmu, najmanje tri dana. Ne znam kako će vaša platna podnijeti vlagu i posolicu ako se putovanje oduži? – zabrinuto doda sluga.
– Bacit ću ih u more i naslikati nova, znaš da jedino to s lakoćom radim.
– Noćas moram dovršit ovaj priorov drugi portret – i zagonetno se nasmiješivši sebi u bradu i doda – Imam osjećaj da će paž biti naočitiji od njega. Tko bi ga znao? – reče i potom se okrene Francescu:
– Prije no što pojedeš onu ovčetinu i pođeš na počinak donesi još loja za svijeću i naravno vina. Bit će ovo duga noć, za barem jednog Hefesta od nas dvojice – znakovito naglasi Caravaggio.

Kad se nakon besane noći plava svjetlost zorom, razlila pučinom sredozemlja, prošla kroz već razapeta bijela jedra brodovlja u luci, potom poput tata promigoljila kaldrmom ulica La Valette i uzverala se kroz ostakljeni balkon i pomiješala se s onom žućkastocrvenom lojanice koja je dogorijevala, Caravaggio je stajao na razmeđu svjetla i sjene pognut nad zgotovljenim portretom svog progonitelja, Velikog vojvode Alofa de Wignacourta

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s