SLIKARICA BJELINE

Pridržavajući se za željezne postelje, žena raspuštenih crvenih kosa uputila se prema izvoru svjetla. K prozoru postavljenom neljudski visoko, van domašaja ruku, smještenom na južnom zidu te nedavno okrečene prostorije. Dva njegova krila i pet uspravnih metalnih šipki, već su neko vrijeme bili vanjska granica njenog svijeta. Približavajući mu se nije marila što je zebe po tabanima, listovima, po ramenima, plećima i kostima ispod grube bolničke oprave. Nije marila ni za kašalj prekidan tek kratkim udasima. Kašalj koji je trgao je i ono malo što je ostalo u prsima. Pluća kao da je odavna poderane iskašljala. Unatoč tome što joj je svaki korak iznova izdajnički prijanjao i urastao u betonski pod , osjeti vida i dodira vukli su je naprijed.
Došavši nekako ispod prozora lijevom šakom u kojoj je nešto čvrsto stiskala, opipavala je hladnu bjelinu zida. Desnom je, kao da se srami, pridržavala na ustima sukrvicom natopljeni rubac. Samo pogled usmjeren kroz prozorsko okno prema svjetlu, u sebi je imao života. Zaustavio se u golim granama dviju platana s hrpicama ožujskog snijega.

Platane su rasle na razdjelnici svjetova, u dvorištu iza zida. Jedna s lijeve, druga s desne strane kolnog ulaza. Prije nepune četiri godine, u lipnju 1902. pred kočijom njenog oca Vjekoslava Raškaja, prvo je opazila prijeteću crno čađavu kapiju na ulazu koja se nakratko stopila u jedno sa sapama upregnutog vranca. Unatoč umoru uslijed duga puta iz Ozlja, „Gavran“ se pred njom tako uznemirio, da su i dva poslovično mrka oružnika u isto takvim odorama s pozlaćenim gumbima na dvostrano kopčanje koji su čuvali ulaz, načas ustuknula.
Od prozora prvog paviljona, od osam koliko ih je bilo, s čije su se vanjske strane izmjenjivala godišnja doba, a s unutarnje samo dan i noć, stabla su bile udaljena nekih stotinjak koraka. Graditelji Kraljevskog zemaljskog zavoda za umobolne prvenstveno su vodili računa o tome kakav će dojam ta građevina imati na obične prolaznike. Kameni zid s ogradom, masivna kapija od kovanog željeza, guste krošnje platana bili su čvrsto jamstvo da će iza nevino žutog pročelja skrivenim ostati ono što zapravo nitko i ne želi znati, iako je svaka od tih prepreka ponaosob bila dovoljna da nepovratno odjeli jedan priznati svijet, od onog zatajenog, ali ništa manje ljudskog.

Pognuta, s uvojcima kosa boje plamena spuštenih preko obraza tako da je štite od nijemih pogleda sedam nevoljnih sustanarki, njene oči su nešto tražile. Poput onih što za svjetlošću žude, kroz orošena stakla zagledala se u komad neba nad Stenjevcem, držeći se za hladnu žbuku zida Kraljevskog zavoda. Ono se toga prijepodneva bjelinom nastavljalo na zid, postelje, bolničke oprave, na papir prije no što bi zamiješala i nanijela boje nekih davnih dana. Možda i godina. Tada je još uspijevala i gledati preko. Preko bjeline papira u poznate vizure rodnog Ozlja i okolice, u zelenu Kupu, u jesen na Zrinjevcu, u Bečku zimu. Ali ova zagrebačka na izmaku, bila joj je istodobno i bliza i nedogledljiva. Osjećala je kako joj njena studen zajedno sa kašljem zavjerenički rastresa i razmiče kosti. Ova zima nad zagrebačkim Stenjevcem bila je bezdan bjeline koji ju zavodljivo mamio. Bezdan koji ju je usisavao i vukao, odvlačeći je u neke bijele svemirske izmaglice.
Tišina. Zagledana kroz prozor vidjela je samo tišinu. U vidokrug joj bez glasa doletje jato vrana rasporedivši se po granama platana. Otvarale su kljunove i lepršale krilima otresajući snijeg. Padao je s grana u zakrpama ili pak trusio ispod njihovih garavih obrisa.
Kakve li glasove ispuštaju te pametne ptice dok slijeću? Kako zvuče? Kako zvuči glas majke Olge, oca Vjekoslava kojem gotovo ništa ne zamjera, glas sestre Paule, brata Juraja? Čuju li se možda hrpice snijega kad s grana padnu na mrzlo tlo, – pitala se.

Usne su joj drhtale. Usne iz kojih u svih njenih dvadeset i devet ljeta nije izišao glas, usklik, krik, molba…, riječ. Ništa. Gotovo uvijek i samo nijemi obično samo pristojan smiješak. Nije čula ni vlastiti plač u osamama obiteljske kuće, bečkog i zagrebačkog zavoda za gluhonijeme. Nikad glasa ushita preko usana. Nikad cjelova za obožavanog muškarca. Ljubavi željne znale su toliko puta kriomice zadrhtati na spomen njegova imena, na misao o poljupcu, zagrljaju i nikad dosanjanoj strasti. Pa ipak iako uskraćena za iskustvo putene ljubavi, vjerovala je kako joj je dovoljno što su njeni osjeti dodira, mirisa i vida tako izoštreni, da uz onu žensku intuiciju uparenu s obrazovanjem pridodanim rasuđivanja može nadomjestiti sve što ne posjeduje. Da tim svojim darovima i slikarskom imaginacijom, svojom umješnošću s bojama, sa svojima akvarelima, pastelima može oživjeti dimenzije koje joj nedostaju.
Danas pak zagledana u četverokut bjeline omeđen prozorskim okvirom, više ni u što nije sigurna. Ćuti tek samoću koja se u njoj nastanila hraneći se njenom nutrinom i proždirući ostatke njenog bića, kojoj uspijevaju izmaći tek kašljem tjerane, sad već guste kapljice krvi ispred drhtavog rupca u sve sporijim sasušenim dlanovima.

Podne je već davno odmaklo kad se Slavomira Friderika Olga Raškaj, kako su sutradan naveli u smrtnom listu, tog 28. ožujka 1906. vraćala sa svog pretposljednjeg putovanja, prema bijeloj postelji četvrtoj po redu od prozora i petoj od vrata. Nitko u toj sobi nije čuo da je u samu zoru njen kašalj ustuknuo pred hropcem. Gotovo istodobno kad se utrnula i voštanica na mjedenom podmetaču, koju je svećenik Župe uznesenja Blažene djevice Marije Don Stjepan posred noći nakon bolesničkog pomazanja, mimo pravila umobolnice, zapalio na betonu nedaleko od noge njene postelje. Hladno stenjevačko jutro je mliječnom svjetlošću umivalo crvene uvojke rasute po jastuku. Crven poput krvi bio je i jedva primjetan trag u kutu njenih usana. Oči sklopljene kao da je usnula. Ispod dlana desne ruke položene u ravnini boka virio je zakrvavljeni rubac. U stisnutoj lijevoj šaci na prsima, negdje u predjelu srca nalazio se zgrčen požutjeli komad papira. Vidjelo se da je nebrojeno puta presavijan. Čitan? Čuvan? Skrivan? Možda na najskrovitijim mjestima haljine, oprave, jastuka?
-I u smrti otmjena, Bog da joj dade pokoj! – reče prekriživši se onaj niži od dvojice medicinskih službenika ulazeći u sobu i pritom rubom plahte pažljivo obriše usne pokojnice. Onaj drugi suhonjavi i viši također križajući se pođe otvoriti prozor, kako se to čini u prostoriji gdje netko ispusti dušu. Širom, da odmah pronađe put. Omanji koji se zadržao do postelje, s obje ruke nježno primi već hladnu šaku vadeći pažljivo iz nje požutjeli papir, kao da kojim slučajem ne bi probudio slikaricu. Nakon što ga je rastvorio, držeći ga u rukama poput golog ptića, oči mu počeše pratiti tintom pomno ispisane redove mjestimično crveno poštrapane:

– Ozalj, dne 27. prosinca ljeta gospodnjega 1898. – pa nastavi dalje u sebi – Uzvišena gospođice Slavomira Friderika Olga, dostojan nisam ljubiti vam skute, hoditi putem kojim Vi hodite, pa ipak harno zahvaljujem Svemogućem što sretoh Vas prošloga tiedna. Znadem da ponori stoje između moje naklonosti naspram Vašeg gospodstva, ali znajte kako srce moje….“
-Ne priliči! – reče medicinski službenik više za sebe i pismo potom nekoliko puta ponovno presavije, i da nitko ne vidi stavi na lijevi dlan pokojnice. Potom zatvori šaku i stavi joj je na prsa, onda na nju u križ položi dlan desne ruke. Nešto malo ulijevo. Bliže srcu.
– Kako smo svi bili u krivu! Do maločas sam i sam bio uvjeren da razumije samo njemački. – reče više za sebe omanji bolničar prekrivajući plahtom tijelo. Učini to nekako obazrivo kao da pred slikaricu bjeline posljednji put stavlja slikarski papir na kojem će ovaj put oživjeti par zagledanih roda iz dubine kadra akvarela s rascvjetanim lopočima, a one će se potom gazeći bez glasa mirnom vodom botaničkog vrta smjestiti u samo središte kompozicije. I tamo ostati.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s