KRNJI KOLOSIJEK

Polazak u 21,50 sati, kola broj tri, sjedalo 11 – bacio sam još jedan pogled na kartu penjući se iz pothodnika na drugi peron. U zelenkaste začađavljene vagone već su ulazili rijetki putnici. Prošao sam pored njih nekoliko koje sam već sretao na relaciji između Splita i Zagreba. Visoki mrki milicionar na sred perona, pogledom je s visoka šarao prebirući po licima koja su ulazila u vlak udarajući s vremena na vrijeme pendrekom po dlanu lijeve ruke. Zakoračio sam u svoja kola pridržavajući se za rukohvat, ubacivši prethodno svoju, ne baš pretrpanu smeđu putnu torbu. Zapljusnuo me val prašnjave suhe topline. Gurnuo sam u stranu vrata kupea, upalio svjetlo i pozdravio s dobra večer, sredovječnog muškarca koji kao da se šćućurio na sjedištu, na pola puta između vrata i prozora.
– Dobra večer – uzvrati i pritom zamoli uljudno, da ako je moguće ugasim svjetlo.
-Svakako! – odgovorim stavljajući torbu na policu iznad sjedišta i skidajući crvenu vjetrovku, koja je imala dva lica. Večeras je ono sivo glumilo postavu. Tu jaknu mi je poslao brat iz Njemačke i premda je bila bez mane, meni se nije odveć dopadala, ali nekoliko puta sam se uhvatio u pomisli kako bi mogla dobro poslužiti kod pljačke banke. Uradiš to i iza ugla okreneš je na drugu stranu…
Mojem suputniku koji se gotovo zalijepio za kožno sjedište, zavidio sam na bež polu čizmama od brušene kože, koje je nervozno s vremena na vrijeme premještao, gurajući ih gotovo ispod njega. Gornji dio čizama djelomice su prekrivale samt hlače iste boje. Šilterica ispod koje su zvjerkala dva uznemirena oka, bio je od istog materijala. Da i na tamno smeđoj bomber jakni, od tvrde svinjske kože, sam mu također zavidio. Čudilo me nekako što je u praznom kupeu izabrao sjesti tako što će se cijelim putem voziti unatrag. Većini ljudi, pa i meni to stvara neugodu, pogotovo u noćnim vlakovima drugog razreda. S tom mišlju spustio sam prozor i protivno uputi na više jezika, nagnuo se van. Dok sam udisao zagrebačku maglu, na peronu je ostao samo prometnik koji se sve više udaljavao prema kraju kompozicije kuckajući u pravilnim razmacima batom u obloge kočnica. Kod posljednjeg vagona, kad je postao sasvim mali, podigao je bijeli loparić sa crnim znakom dvostrukog ševrona i signalizirao strojovođi da može krenuti. Točno u 21,52 začula se prometnikova zviždaljka. Lokomotiva je zatutnjala, vlak se zatresao, neugodan trzaj i počeli smo kliziti prema Sisku. Kako je ubrzavala zagrebačka svjetla su postajala sve brža, rjeđa, blijeđa i na kraju nestala u noći.
Molim vas, da li biste zatvorili! – ljubazno zamoli suputnik, koji se sad smjestio nešto opuštenije na sjedištu. .
Naravno, htio sam samo da se malo prozrači. – odgovorim gurajući prozor prema gore.
Od smrada nitko nije umro, od hladnoće jest. – doda sugovornik uz jedva primjetan smiješak i upali svjetlo. Skinuo je najprije jaknu, pa onda i kapu ispod koje se ukazala slaba plava kratka kosa. Lice mu je bilo pravilnih crta uredno izbrijano. Po borama na kraju usana odavao je osobu koja se možda često smijala. Mogao je imati četrdesetak godina.
Studirate u Zagrebu? – upita me najednom.
Da, sada putujem u Dalmaciju. Najčešće noćnim vlakovima do Splita. Jeftiniji su, a lakše mi je ujutro uhvatiti autobus do doma. – bez neke potrebe pojasnim.
I ja sam svojedobno putovao tako. Doduše nešto kraće, na relaciji Knin – Zagreb. Porijeklom sam iz Potkonja kod Knina, tamo sada imam samo staru tetu koja me zapravo odgojila. Roditelji su mi rano pomrli. Imam još samo brata u Americi. U Silver Springu, na istočnoj obali, u Marylandu.

Vjerojatno onda izlazite u Kninu? – upitam.

Ako Bog da! – reče zamišljeno.
Razgovor prekine ulazak konduktera.
Karte na pregled molim! – reče, promatrajući nas ispod oka. Nakon bušenja karata, zahvali se i ode. – Karte na pregled! – začuje se nešto tiše iz drugog kupea, pa nakon nekog vremena jedva čujno iz trećeg…
Nedugo potom ukaza se kolodvor s natpisom Sisak i velikim okruglim čađavim satom. Pokazivao je 22,40 sati. Vlak se zaustavi, dobar dio uglavnom dnevnih putnika na relaciji Sisak – Zagreb ga napusti, a tek manji broj uđe. U naš kupe bane samo jedan. Postariji brkajlija s debelim kožunom na sebi i plavom sportskom torbom pokvarenog patent zatvarača iz koje je virio smotuljak masnih novina. Jedva je prošao kroz vrata. Tek što je sjeo, a vlak krenuo prema Sunji, starac je posegnuo za zamašćenim smotuljkom i razmotao ga na koljenima. U njemu se ukazala pečena kokoš. Uvuče zatim ponovno ruku u torbu i izvadi polovinu štruce kruha, od koje je sklopivim nožićem odrezao jednu šnjitu. Dok je kružio nožićem oko kruha ne dohvaćajući oštricom sredinu kako bi odrezao drugu, obrati nam se dobronamjerno:
Uzmite slobodno! Ja moram nešto pregrist, od podne nisam ništa. A i brže će proći put do Bosanskog novog. – reče i nastavi čerečiti rukama žutosmeđe meso, glasno žvačući i povremeno brišući ruke o rubove kožuna koji je sve vrijeme imao na sebi.
Uljudno smo se obojica zahvalili. Vlak je dalje kloparao kroz noć, a miris pečenja se razlijegao po kupeu.
Kad li će više taj Bosanski novi? – ponavljao sam neprestano u sebi.
Malo sam zadrijemao, kad me probudi šuštanje papira. Starac je stavljao ostatke hrane u torbu.
Novi! Bosanski novi! – začuje se ubrzo glas konduktera. Vlak naglo uspori. Starac koji je već stajao na izlazu iz kupea, opasno se zaljulja ali nekako uspije ostati na nogama, održavajući ravnotežu uz pomoć torbe koja je vitlala po tom skučenom prostoru. Nekako ju je ipak primirio uz tijelo.
Zbogom vam! – reče napuštajući kupe stružući kožunom i torbom o stijenke uskog hodnika.
I moj suputnik kao da je jedva dočekao da ostanemo sami. Kad je vlak ponovno krenuo on se malo uspravi na sjedištu, pa me upita:
Što studirate, ako smijem znati?
Političke znanosti. – odgovorim.
Koji smjer?
Politologiju. – rečem.
Ne izgledate mi kao netko tko bi se u ovo vrijeme bavio politikom kod nas.
Shvatit ću to kao kompliment! – Odgovorim.
I trebali biste! – reče suputnik i nastavi . – Možda vam se ne čini na prvi pogled, ali teška su vremena. Naravno za ljude koji misle svojom glavom. Vi mi se činite takvim i možda mi vas je upravo zbog toga žao. Sebe sam skoro prežalio.
Ne znam na što ciljate? – upitno zaključim.
Nekad u životu jednostavno morate nešto učiniti iako znate da će te snositi posljedice. Taj vam se nazovi izbor dogodi iznenada, neočekivano. Okolnosti se spletu tako da su u najboljem slučaju moguća samo dva ishoda i ako imate imalo osobnog poštenja, svaki ishod je za vas nepovoljan. Jedan je poguban, a onaj drugi možda samo za nijansu manje loš.
Ne činite mi se kao netko kome loše ide. – kažem, čekajući znatiželjno sugovornikovu reakciju.
Privid. Tako možda na prvi pogled djelujem. Možda stoga što se kod mene u tragovima naziru prošla i bolja vremena. Naime, do prije nekoliko godina imao sam prestižan rukovodeći posao. U kontroli leta u Zagrebu. Uređen život. Naprasno su me umirovili. – Tu zastane kao da se premišlja o tome da li da nastavi.
I? – omakne mi se.
Nisam znao šutjeti nakon što se dogodila avionska nesreća kod Vrbovca 1976.., Ali nekako su prešli preko toga jer je u pitanju bio samo nemar službenika kontrole leta. Međutim, kada se srušio zrakoplov predsjednika Vlade Jugoslavije, nisam mogao otrpjeti. Poznato mi je sve, bio sam u smjeni. Pratio sam cijelu komunikaciju kontrole leta Zagreba i Sarajeva. Tko zna da li još uvijek postoji snimka? Koja sam budala bio, naivno sam povjerio detalje jednom kolegi o tome što se stvarno zbilo. Nije trebalo dugo da me odvedu u Đorđićevu. Ispitivali su me dva dana, ispirali mozak. Tako su me razvalili, da više nisam znao zbog čega sam tamo. Zaprijetili su da šutim i doslovno preko noći umirovili. Ne možete zamisliti mladiću kako je to kad vam sustav zajaši za vrat. Kad vas pošalju u mirovinu s četrdeset tri godine, nadziru, prate… Kako nemam vlastite obitelji, a mnogi prijatelji su se udaljili od mene većinu vremena zadnjih godina sam se tako reći dosađivao. Lažem! Dosta sam čitao, ali znate čitanje ima smisla tek kad to imate to s kim podijeliti. Par prijatelja je ipak ostalo uza me, s njima sam se i dalje družio, pošli bi na Sljeme, kartali…, ali i to je gotovo.
Što je konačno bilo s tom zrakoplovnom nesrećom? – upitam.
Ukratko, zrakoplov je na posljednjoj etapi leta između Beograda i Sarajeva letio na tzv. „radio far“ po zadanoj liniji puta održavanjem ustaljenog kursa i straničnog kuta radio stanice. Naravno uz korekciju otklona, ako ima vjetra. Možete li me pratiti? – upita.
Pokušavam. – odgovorim.
Radio far u blizini Sarajeva je u kritičnom trenutku netko ugasio. Omeo. Nije važno, uglavnom nije radio. Pilot zrakoplova se u takvim okolnostima više nije mogao orijentirati i udario je u planinu Inač kod Kreševa. Poginuli su predsjednik Bijedić, supruga, posada…, ukupno njih šestoro. – reče nekako ogorčeno.
Koliko mi je poznato govorilo se da Bijedić ima sve potrebno da naslijedi Tita, stoga mi nije nejasno kome bi njegova smrt bila u interesu? – upitam pomalo naivno.
Ne znam puno o politici, motivima, kome je bilo u interesu, ali takvo što može učiniti samo vojska, točnije vojni vrh. Čuo sam kasnije kako su u generalštabu nakon događaja imali internu crnohumornu šalu otprilike:
– Koga je najviše potresla smrt druga Bijedića? Odgovor je bio brdo u koje je udario! – Zašuti kratko, ustane se i navuče zavjese na vrata kupea, ponovno sjedne i nastavi nešto tišim glasom.
– Prije nekoliko dana preko jednog moga prijatelja neizravno me kontaktirao stanoviti Green, dopisnik Newsweeka iz Beča, oko spomenutog događaja. Da li sam spreman na razgovor o tome. Premišljao sam se. Nisam odgovorio ni da ni ne. No, i to je bilo dovoljno da me počnu loviti. Ne znam da li tako izgleda, ali evo sada sam upravo u bijegu.
Zovem se Ivan Zorić. Smijem li vas pitati ….?
Ja sam Vlado Sokač, pitajte. – prekine me uljudno sugovornik.
…nisam vas htio pitati za ime, već zašto meni, nekome koga prvi put vidite, govorite sve to, a već ste imali problema jer ste se povjeravali?
Malo zastane, pa nastavi:
Moram vam reći da to Ivane ima i nema veze s vama. Naime, to malo se odnosi na činjenicu da se na prvu doimate vrlo pošteno i da razumijete o čemu govorim. S druge strane ne znam kako će i kada ovo sa mnom završiti, možda čak ove noći. Iz toga razloga, razgovarajući s vama dobio sam neku unutarnju, moglo bi se reći atavističku potrebu da bar netko zna, ako ne cijelu, ono barem obrise istine. – dok je to govorio gledao je u pravcu fotografije nekog primorskog gradića koja se nalazila ponad sjedišta iznad moje glave. Takve su bile uobičajene u vlakovima. .
Što ako vas odam? – Značajno upitam, ispitujući stvarne motive ovog nepoznatog čovjeka.
Riskirat ću. U tom slučaju ja bih imao još veći problem, a i vama bi se vjerojatno zakomplicirao život. Uz to, morali biste živjeti s tim. Procjenjujem da vam ne bi bilo lako u tom slučaju. – dometne.
Vjerojatno znaju za vašu tetu u Potkonju, te vas možda već tamo čeka milicija? – rečem očekujući njegovu reakciju.
Već sam kazao da preuzimam određene rizike. – odgovori Vlado.
Negdje poslije Bihaća po tko zna koji put me svladao kratkotrajan san. S vremena na vrijeme otvorio bih krmeljave oči. Vlado nije spavao, držao je ruke na svom maslinastom ruksaku. Vlak je smanjivao brzinu već od Malovana. Nekoliko kilometara prije Knina probudila me škripa kočnica. Čule su se neobično jako, kao da su otvoreni prozor ili vrata vagona. Mog suputnika ni njegove torbe nije bilo. Izišao sam u prolaz i ugledao kako zavjesa pored zatvorenog prozora uslijed propuha stoji gotovo vodoravno. Pretpostavio sam da su vrata otvorena i pošao ih zatvoriti. Buka se smanjila. Vrativši se u kupe, pored mjesta na kojem je sjedio Vlado, ugledao sam knjigu Hit biblioteke „Zajednička kupka“ Ranka Marinkovića.
Kompozicija je prešla još par stotina metara, kad se s razglasa kninskog kolodvora začulo:
„Brzi vlak Zagreb-Split stigao je na krnji kolosijek“.
Pošao sam do prozora i imao sam što vidjeti. Sve je bilo puno milicije i vojne policije s bijelim opasačima i dugim cijevima. Nahrupili su u vlak prije no što se zaustavio. . Ostao sam na mjestu. Jedan milicionar je ušao u kupe pregledao vizualno unutrašnjost i zatražio dokumente. Dao sam osobnu. Pogledao ju je s obje strane, pa onda posegnuo za knjigom na sjedištu, a meni su sljepoočnice tako pulsirale. Rastvorio ju je i pogledavo sumnjičavo. Glava mi se skoro rasprsnula.
‘Koje se budale brate mili zajednički kupaju?- omakne mu se prije no što je odbacio knjigu ponovno na sjedalo.
Pitao me još kamo putujem i nakon odgovora ostavio me prestravljenog. Pretraživanje vlaka trajalo je nekih dvadesetak minuta, da bi vojni policajac koji je bio na peronu ispred moga prozora naposljetku doviknuo kolegama:
Ajmo, pokret! Nije u unutra!
Vlak kao s nekim olakšanjem jurio prema Splitu. Razdanjivalo se, a ja sam pri škrtom svjetlu listao „Zajedničku kupku“ očajnički tražeći neki tajni znak koji mi je možda mogao prekinuti putovanje. Pored prozora su se smjenjivali Perković, Kaštela i naposljetku splitska Kopilica. Tu knjigu u kojoj, kako sam dugo vremena poslije utvrdio, nema nikakvih rukom pisanih bilješki i znakova i danas čuvam na polici odmah do primjerka Newsweeka iz 1983. na čijoj naslovnici je velika fotografija Vladimira Sokača, a u manjem prozorčiću slika olupine nekog zrakoplova među polomljenim stablima. Prošlo je od tada dosta vremena i starica iz Potkonja vjerojatno već odavna nije više živa.