KAKO PAMTIM 1971.

Te subote imali smo kao i obično tri sata. Baku Katu, ženu koja je prevalila sedamdesetu, brat, sestra i ja, po povratku iz škole, zatekli smo na kućnom pragu. Upravo je u džep smeđe traverse gurala crvenkasto bijeli šudar kojim je prije toga prešla preko zamućenih očiju. Promrsila je više za sebe da nije dobro, misleći na djeda. Nas troje smo se samo šutke pogledali, premda s osam i pol godina, još posve nisam bio svjestan da je djed prišao koncu života. Pomisao da ga više neće biti, premda nejasna, činila me još manjim i bespomoćnijim, dok su žućkasto bijele resice bagrema lelujale iznad moje glave i nekako teško vonjale.
Pitoma drača, kako se bagrem kod nas naziva bila je posađena nekoliko godina prije na mjestu gdje je djed pokazao štapom. Naime moj otac Nikola prije nego što je zabio mašklin kako bi izvadio kamen iz salidži za bagremovu mladicu koju je donio odnekud, upitao je djeda za savjet. On je pak sjedeći ispred vrata na marčanom suncu, najprije zadigao rukom frontin svoje kožnate smeđe kape, a potom upravio vršak štapa u mjesto gdje stajala kretina, kazavši da je ispod nje meko. Kao i puno puta dotad, otac ga je poslušao. Sadnica se odmah primila i iznenađujuće brzo porasla. Proširila se također i u deblu, podjednako zahvaljujući djedovu odabiru mjesta sadnje kao i očevom redovitom zalijevanju i kasnijem zimskom podrezivanju krošnje. Otac je s tim započeo par godina poslije, kad je stablo doseglo željenu visinu. Činio je to po uzoru na drvored ispred osnovne škole u Vrgorcu čiji sam drugi razred pohađao te tisuću devetsto sedamdeset i prve. Naš bagrem je naočigled bujao, dok je djed kopnio. Par mjeseci prije odlaska najstarijeg brata Matka u vojsku početkom svibnja, već je pobolijevao i većinu vremena je provodio u postelji. Sve rjeđe je izlazio pred kuću, a onaj u isto vrijeme i pronicljivi i iskričavi sjaj u njegovim zelenkastim očima danomice je nestajao. Tijelo mu se  zgrčilo, osušilo, umorilo…
Djeda Matu, koji je nestajao pred mojim očima volio sam, ali nekako izdaleka. Ta distanca od njega je bila određena. Naoko u skladu s oporim navadama u dalmatinskom kršu, da se pripadnici muškog roda koliko god mogu skanjuju od iskazivanja osjećaja. Smatralo se prešutno, da su emocije „privilegij“ ženskog roda, slabost koju muškarci ne mogu ili ne smiju priuštiti u tom negostoljubivom okruženju. S vremenskim odmakom tu dalekost sklon sam više pripisati protuslovlju njegove naravi i seoskog okruženja, nego čemu drugom. Ono ga je zarobljavalo, ograničavalo. Po stasu čak nije ni bio tipičan gorštak ili Morlak, kako su ranije Mlečani – ti stoljetni vladari Dalmacije, prije i poslije čuvenog putopisca – opata Alberta Fortisa, pogrešno nazivali sve, u pravilu kršne, žitelje unutrašnjost Dalmacije i Zabiokovlja. Rođen je 22. veljače 1900. u Banji, mjestu nadomak Vrgorca, tog „vražjeg klanca“ kako ga petnaestak godina ranije slikovito nazivlje župnik fra Ivan Despot u pismu dubrovačkom piscu Antunu Pasku Kazaliju. Unatoč oporom vrgorskom okruženju u kojem je ponikao, djedova izdvojenost iz tog gorštačkog arhetipa bila je više nego očita. Baka mi je kasnije pričala da nikad nije prebolio smrt brata Joze koji se kao dječak utopio u maloj akumulaciji Jažva kod seoske mlinice. Drugu dvojicu braće Nikolu i Petra posljednji put je vidio isprativši ih  na put  u Australiju, odnosno Argentinu. Sve vrijeme se potajno nadao njihovu povratku, kupujući od svojih skromnih primanja državnog službenika u duhanskom monopolu, zemlju na ime sve trojice. Nije ni slutio da je morska brazda iza parobroda Marta Washington kojim je Petar s nepunih 19 godina otputovao iz Splita u rujnu 1928. potopila bilo kakvu mogućnost. Za razliku od ostalih mještana nešto više je putovao, a zbog potreba službe stanovito vrijeme je osim u Vrgorcu službovao u Ljubuškom, Imotskom… Svejedno baka i on živjeli su po prilici kao i ostali.
Kako je stario intimna distanca spram okoline se povećavala, a krug prijatelja s kojima je održavao bliske veze postajao je sve uži. Koliko se sjećam Cvitan Granić, o kojem malo znam, je bio jedan od njih. Čovjek njegovih godina dugih požutjelih brkova čije je obješene krajeve, za dugih razgovora s mojim djedom, gladio lijevom rukom, dok bi u desnoj držao ogromnu crvenkasto crnu lulu načinjenu od vrijesa. Iz nje bi u pravilnim razmacima duboko uvlačio dim ispuštajući ga sa zadrškom u tolikim količinama da su i njemu i sugovorniku ko je bio preblizu suzile oči. Znao bih i ja zakašljucati kad bi im se previše približio slušajući njihove besjede. Može biti da je Cvitanu, s obzirom na užitak koji mu je pružao duhanski dim, razgovor bio tek način da popuni praznine u ritualu stavljanja lule u usta i otpuhivanja oblaka iz lule u kojemu bi načas gotovo nestalo njegovo požutjelo i izborano lice. Djed je za razliku od njega pušio cigarete, ne uživajući manje. Polubrat djedove majke Matije koja je umrla od gladi u ratnom vihoru posred drugog svjetskog rata, Petar Brljević je također bio čovjek u čijem bi se društvu djed nekako razgalio. Bivao je s njim opušteniji i drugačiji nego inače. Djedova poslovična suzdržanost bi za tih razgovora ustuknula pred prisnošću sa sugovornicima. S bakom, na koju je davne 1917., dok je na austrijsko-talijanskoj fronti bjesnio prvi veliki rat bacio oko, pred drugima nije puno razgovarao. Ta sirotica kojoj je otac Ante Polić kao austrougarski vojnik ostavio kosti negdje u balkanskim gudurama, a majka se potom preudala, po vlastitom kazivanju očarala ga je dok je usnama trešnje brala. Ona se obično držala po strani kad bi ih pohodio netko od njegovih prijatelja.  Za razgovore s bakom čuvao je pak osamu dugih zimskih noći i ljetnih popodneva, kada bi jedno pored drugog ležali na postelji, gdje su iza debelih kamenih zidova njihove prizemnice bili zaštićeni bilo od hladnoće, vrućine, pogleda…
Prije no što smo nas troje ušli u svoju kuću, koja je s djedovom dijelila dvorište i na nju bila naslonjena, ostavivši torbe ispred vrata, zaputili smo se kao s prešutnim dogovorom vidjeti tog nama istodobno i bliskog i dalekog djeda već danima prikovanog na samrtnoj postelji. Osvrnuo sam se bojažljivo oko sebe, dok smo mimo bake ulazili u kuću, nesiguran da li da ostanem vani ili ne. „Seka“ kako smo sestru svi zvali i ja slijedili smo nešto starijeg brata Markicu. On je prvi oprezno zakoračio unutra, gotovo na prstima prešavši par skalina jer su prostorije te omanje, solidno građene prizemnice bile uniže od razine obora ili dvora, kako se uobičajeno nazivalo dvorište. Tavulin na kojem je bio bijeli zvonarin s rimskim brojevima na plavoj pozadini pokazivao je 11,40. Uz tavulin bile su još tri katrige, naćve odložene uspravno uza zid, a desno od ulaza špaher. Na zidu je bila zelena škancija sa skromnim posuđem. Vrata djedove i bakine sobe, koja su se nalazila lijevo od ulaza, a bila su isto gruba i masivna neke neodređene žućkasto bijele boje, zatekli smo poluotvorena. Djedovo tijelo bilo je do pola pokriveno lancunom i krpadurom na postelji crvenkasto smeđeg uzglavlja. Gornji dio malo uzdignut na dva kušina. Glava je nekako, kao za sebe, bila beživotno obješena na bjelinu posteljine, od koje gotovo da se jedva razlikovala. Lice, bolje rečeno njegove oči bile su okrenute u pravcu omanje ponistre s žutim koltrinama. Kroz četiri njegova okna razlomljeno je izvana ulazila svjetlost. Mišje siva slaba kosa, upali i suhi obrazi obrasli u nekoliko dana staru bradu i istaknutim jagodicama, upućivali su kao kako u njemu nema nimalo života. Pa ipak usne se počeše micati:
– Di su Matko i Ivica? – upita nas za dvojicu braće jasnim glasom s podužim stankama. Glas mu je bio razgovijetan i povremeno glasan kao da se u njemu nešto istovremeno propinje i stišava, kao da istodobno palucka i gasne ta životna tvar u njemu, koje je sve manje.
– Dido, znaš da je Matko u vojsci, nedavno je otiša’ , a Ivica je Pločama – u školi, reče brat, preuzimajući u hipu, kao stariji odgovornost da govori u ime nas troje.
– A Nikola i nevista, di su oni, kako ih nema? – dodao je, pitajući za oca i majku Jelu koju je iz poštovanja, premda razumljivo mlađu uvijek oslovljavao sa Vi.
-U Vrgorcu su, sad će doći. –  dodala je sestra.
Dido, tako smo ga po majčinoj uputi običavali zvati, nakon par trenutaka je malo zadigao lijevi dlan, potvrđujući da je čuo naše odgovore. Trudio sam samog sebe uvjeriti da je to isti onaj starac koji me vodio u Vrgorac na prvo šišanje mašinom kod brijača Jure Rakića i potom me častio sodom. Sodar čiji je posao, par godina poslije, uništila Cockta, a koji  je čini mi se, bio podrijetlom negdje od Gline ili Petrinje imao je radnju u Bobančevoj potleušici na Pijaci, odmah nasuprot brijačnice. Dok smo iz nje izlazili kroz nos su mi još milili mjehurići mog prvog gaziranog pića. Vidjevši da mi godi, djed mi se bez riječi jedva primjetno osmjehnuo. Hodao sam nekoliko puta otad u različitim prilikama uz njegov dugački crni kaput slučajući zvuk njegovih ulaštenih crnih postola s metalnim pločicama na potplatu.
Dok su mi se tako smjenjivala sjećanja pogledavao sam ispod oka, čas djeda na postelji, čas katrigu uz ponistru na koju bi običavao dva do tri puta tjedno stavljati lavor s mlakom vodom i nakon što bi nasapunao lice preko njega obazrivo i s lakoćom prolazio starinskom britvom. Svako malo bi je oštrio na poleđini kožnatog remena, gladeći je desetljećima starim i provjerenim pokretima. Remen je i toga kasnog prijepodneva visio nekako neodređeno o naslonu katrige, sluteći kano da njegovo postojanje nema više svrhu i da ga ruka na koji je navikao više neće dodirnuti.
Stajali smo tako ne znajući što sa sobom, a onda je djed desnim kažiprstom jedva primjetno pokazao prema ponistri, koji pokret smo protumačili kao želju da ga se otvori. Znam da smo svi troje u isti tren krenuli prema prozoru, ali se ne mogu sjetiti tko je od nas ispunio tu njegovu želju. Pamtim samo taj miris i svježinu proljetnog zraka što je odjednom nahrupio u tu memljivu prostoriju punu nekog prijetećeg i napetog mira. Sunce, koje je u međuvremenu poskočilo jer se približavalo podne, jače se rasulo po postelji, a zrnca prašine uskovitlala su se u snopu svjetla. Iz dvorišta se začulo kvocanje golovrate kvočke s pilićima, koja je gnijezdo imala u dvorišnom zidu tik do pročelja djedove kuće. Baka je jako trudila sačuvati piliće od lasice, koja ih je već nekoliko odnijela. Držala je da joj se ta lukava i vižljasta zvijer osvećuje za nedavni slučaj kada ju gotovo umlatila štapom kod izvora na predjelu Šošinjača. Bila je uvjerena da joj se osvećuje baš ta lasica koja je nakon poštenog batinanja uspjela umaći. Kvocanje kvočke i cijuk pilića upotpunjavalo je ritmično zujanje rojeva pčela teških zadaka koje su kružile oko cvjetova u krošnji bagrema. Zvukovi i mirisi koji su dopirali izvana bili su u tolikoj opreci s tišinom tog sada turobnog sobička u kojem se smrt već nastanila, a svjedočili su nastavljanju života. Smrt i život, život i smrt – jedno pored drugog isprepleli su se po tko zna koji put u toj prizemnici s krovom na dvije vode. Djedova kuća je toga dana, kao i mnogo puta prije, iznova tome bila svjedokom. U njoj se naizmjenično čuo dječji plač i samrtni hropac, ovo posljednje ponekad preko reda. Umirali su naime stariji, ali i djeca. Život je uzimala Španjolica, Sušica, glad, nesreće i koješta drugo. Kao odgovor na neizvjesnost življenja, u tim malim kućercima rađalo se u pravilu puno djece. Obitelj moga djeda i moga oca bile su upravo takve. Sa sedmero, odnosno petoro djece. Tek puno godina poslije od toga dvanaestog svibnja, kada je otac posljednji puta obrijao beživotno lice mog djeda, ali ne njegovom rasklimanom britvom, već svojim aparatom s umetnutim žiletom, shvatio sam da tamo gdje se rađa mnogo djece, život u pravilu ne vrijedi puno.
U usporedbi s čim? Ni danas na to ne znam odgovoriti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s