KASNO JE

Crnokos muškarac u ranim tridesetima prišao je bijelom Mercedesu linije “123” na početku taxi stajališta pored autobusnog kolodvora. Otvorio je stražnja vrata i ubacio kišobran i „Samsonite“ aktovku na sjedalo iza vozača
– Dobra večer, Petra Berislavića četrdeset dva – reče namještajući se na oker kožnatom sjedištu ne puštajući iz ruke buket cvijeća i dvije najlonske vrećice “Nama”.
– I vama mladi gospon! – odgovori bucmasti sijedi taksist gledajući putnika ravno u oči kroz retrovizor. Pritisne potom gumb taksimetra, koji počne glasno odbrojavati. Da bi otklonio bilo kakvu mogućnost razgovora o politici, okrene potenciometar s kronike dana Hrvatskog radija i prebaci na drugi program. Sjetan zvuk havajske gitare i kristalan glas Emmylou Harris ispuni kabinu. “…Like a piece of driftwood on the sea…”. Mercedes je grabio prema odredištu, a muškarac je prepoznao standard Hanka Williamsa “May you never be alone like me” kojeg je baš u ovoj izvedbi slušao u emisiji “Country club” jedne nedjelje iza ponoći. Bolje reći u prvom satu ponedjeljka. Ponekad je slušao tu emisiju odličnog Dražena Vrdoljaka, bez obzira na podočnjake sutradan ujutro i zahtjevne obveze na institutu „Ruđera Boškovića“. Iako ga je više zanimala klasična glazba i njen sklad koji se primjerice kod Bacha može i matematički izraziti, Emmylou Harris i solo gitaristu iz njenog pratećeg benda Alberta Lee iz nekog razloga je obožavao. Doduše Albert Lee nije bilo tko u glazbenom svijetu, već obrazovan multiinstrumentalist koji je iz Velike Britanije odselio u Sjedinjene države da bi svirao s tamošnjom glazbenicima.
– Ciganin ali najbolji! – mislio je o njemu dok se Mercedesu probijao kroz pljusak pustim donjogradskim ulicama, a brisači gurali mlazove vode prema rubovima vjetrobrana. Iz vrećica na koljenima muškarca provirivale su gramofonske ploče. Dok je slušao “Now you’re gone, our love could never be May you never be alone like me…” pomislio je da kad bi Amerika pjevala jednim glasom da bi to bio glas upravo Emmylou Harris.
– Ma uostalom koga briga. Kao da nekog u Americi zanima glas moje zemlje, koji je u ovoj 1991. više vapaj nego pjesma. – u razmišljanju ga prekine vozač koji mu diskretno dade do znanja da su stigli. Taksist nije ni pokušao izići iz vozila i putniku otvoriti vrata i pomoći oko prtljage. Stariji taksisti se ionako slabo snalaze na vlastitim nogama. S vremenom im stražnjica od dugog sjedenja zadeblja, gornji dio tijela im se pogne prema naprijed i kad bi im tko naglo izvadio poslovično debelu lisnicu iz stražnjeg džepa vjerojatno bi izgubili ravnotežu i pali na nos. Zbog rasporeda nožnih komandi automobila stopala im se, kao i kod drugih profesionalnih vozača, razmaknu u vrhovima pa hodaju poput pataka. Možda je ovaj taksist nije mrdao iza upravljača kako ne bi ispao smiješan zbog svog debele stražnjice i patkastog hoda ili što je vjerojatnije zbog kiše koja je lijevala. Svejedno. Nakon što mu je platio vožnju, muškarac je gurnuo vrata automobila. Čulo se besprijekorno njemačko “bup”, a Mercedesu se nakratko zadigao prednji kraj dok je kretao. Naglo zakoči nakon desetak metara i krene unatrag. Muškarac u dugom crnom kaputu priđe vratima vozača, a ovaj mu sa zadnjeg sjedišta doda kišobran.
– U retrovizoru sam vidio da ste bez njega. – reče, zatvori potom brzo prozor i odveze se u noć.
Muškarac neotvoren kišobran objesi o podlakticu i zadigane natopljeni rukav. Njegov  „Seiko 5“ je pokazivao 22,20. Još jednom je bacio pogled na sivo donjogradsko secesijsko pročelje  i  kućni broj četrdeset dva. Nelagoda se kao uljez uvukla ispod postave njegova, od kiše otežalog kaputa, i kao bršljan ga stezala, gušila. Mnogoput je prolazio pored ove zgrade ne znajući da bi mu mogla jednom biti važna i da će pored nje teško disati. Prebacivao je nevješto po rukama aktovku, kišobran, buket i vrećice, dok je ramenom odgurnuo, tek pritvorena teška ulazna vrata. Zakoračio je unutrašnjost i u polumraku laktom pritisnuo prekidač stubišne rasvjete. Prvo što je pomislio jest da u zgradi žive uglavnom starije obitelji, budući da su zidovi bili uredno oličeni i čisti bez dječjih intervencija. Peo se sve sporije prema vrhu te trokatnice.
– Što reći, što …. kad otvori? – mučilo ga je. Hodao je sporo subištem, ka da želi dobiti na vremenu, ali nije išlo. Zastao je pred vratima na kojima je pisalo Majcen. Tako mu je u posljednjem telefonskom razgovoru objasnila da se zove njen trenutni stanodavac. Udahnuo je duboko, kao da iz unutrašnjosti te stare zgrade želi usisati neki atom stoljetnog samopouzdanja, snage i čega li već drugog i pozvonio.
– Samo trenutak, – začuo je poznati ženski glas iznutra, a trnci su mu prošli udovima, vratom… u glavi mu zahučalo, zabubnjalo. I onda dugo, dugo ništa. Stubišno svjetlo se već četvrti put palio. Premještao se s noge na nogu, tražio pogledom bilo što, na što bi se usredotočio dok su mu misli smjenjivale jedna drugu. Vrata susjednog stana su se otvorila, a iz njegove unutrašnjosti čuo je:
„Nemojte kasno!“.
– Nećemo! – odgovori uglas par njegovih godina dok je zagrljen prošao pored njega s onim uljudnim: – …večer!.
– …večer! – odgovorio je isprativši ih pogledom. .
– Zbog čega ne otvara, mora da se uređuje. Želi li možda da je zapamtim lijepu, – redao je u mislima pitanja i moguće odgovore.
Opet mrak isprekidan povremenim bljeskom munja na prozoru u dnu hodnika i grmljavinom koja je kasnila.
– Ah ti stubišni automati! – reče poluglasno i ponovno pritisne prekidač. Svjetlost obasja unutrašnjost zgrade a vrata s prezimenom Majcen se u to otvoriše. Poznato lice, malo zaobljenije, nego posljednji puta, možda zbog crvenih kosa zabačenih iza uha i jedan, jedva vidljiv osmijeh.
– Bog, ovo je za tebe – reče muškarac nevješto pružajući buket plavih anemona.
– Bog Martine, hvala ti na divnom cvijeću! Uđi! Mokar si skini kaput…!
– Nego, …nije crveno kao nekad? – upitno zaključi.
– Pa… – započne zbunjeno muškarac.
– Nema veze, samo sam primijetila. – reče pa nastavi – Stan nije po mom ukusu, ovo je samo privremeno, sutra selim kod Alojza – reče Veronika. Tako se zvala žena u rozom ogrtaču, koja je sjedila na stolcu prekrivenom plahtom, a po nogama istog se moglo zaključiti da se radi o bauhausu. Obrisi ostalog namještaja koji su se nazirali ispod razastrtih bijelih plahti, također su na upućivali na to. Sjeli su podalje jedno nasuprot drugog pribojavajući se valjda nenadane i nepredvidive blizine. Blizine koja je mogla u čas premostiti tu provaliju staru nekoliko mjeseci koja se eto profundala tu nasred sjajno lakiranog hrastova parketa toga ogromnog stana visokog stropa.
– Nisam ti rekla! – reče mu pridržavajući rukom poprilično izražen trbuh. – Još malo.
– Curica je, tako liječnik veli. – u isto vrijeme i ponosno i sjetno reče odloživši na stol buket, koji je sve dotad držala u ruci. Sretne Martinov ukočen pogled i nastavi – Nedostajalo mi je snage. Bilo me nekako i sram i strah što ćeš pomisliti. Znam da izgleda čudno i glupo, ali još uvijek mi je stalo što misliš o meni. Ako ti se pak čini da nije tako i da mi niije žao zbog svega, u krivu si.
– Tako je valjda moralo biti. – iziđe Martinu iz sasušenog grla.
– Čime te mogu ponuditi, kava, sok? Imam i neke kekse, mogao si skinuti kaput, … prehladit ćeš se – govorila je kao da ga želi zadržati, srušiti taj jaz .
– Ne bih hvala! Ionako neću dugo. Ma gotovo sam zaboravio. Evo, u ove dvije vrećice su tvoje sitnice. Mogu ti poslužiti, a možda ti neke od njih nešto i znače? Mene bi samo podsjećale… sjećanja su ionako samo oblik zaborava. – izusti Martin, gledajući prozor o koji je bubnjala jesenja kiša i odlažući vrećice iz kojih je virilo nekoliko gramofonskih ploča, uz smeđu nogu stolca. Oči su joj se najednom osuzile dok  je vadila ploče iz vrećice i drhtavim rukama prebirala po njima.
– Cindy Lauper, Susan Vega, Billy Joel, Rahmanjinov, Liszt, Bach, Verdi, klasična izdanja “Deutsche grammophona”…., lijepo od tebe što si sve to donio! – reče žena, za čije je srce do prije nekoliko mjeseci mislio da mu pripada. Sada je ispod njega čuvala tuđe čedo. Plod jednonoćne avanture s vatrogascem kojeg je prvi puta vidjela kako drži visoko u ruci upaljač na zagrebačkom koncertu Davida Bowija. Mogla je to biti njihova djevojčica. – prolazilo mu je kroz glavu. .
– Udara nogama, rita se. – reče dok joj je donja usna drhtala, a suze najprije polako, pa onda sve brže, s malim zastojima sustizale jedna drugu.
– Eto nek se onda zove Rita! – izleti Martinu prije nego što se i njegov pogled zamutio. Riječi potom kao da postadoše prevelike za njegovo i njeno grlo, prekrupne i za taj ogroman zagrebački donjogradski stan.
– Znam da me ne voliš više. Izdala sam te. Bilo je nepošteno od mene što sam ti pokušala zatajiti! –
– To se ni ne može sakriti. Neka muka u predjelu pleksusa one noći dok sam te bezuspješno nazivao iz bolničke telefonske govornice govorila mi je da je nešto naše otišlo u nepovrat. Osjetio sam poslije da ljubeći mene, mene ne ljubiš. Što si se više pretvarala i trudila se prikriti, to si se više odavala, ali nema veze. U stvari ja sam ti neizmjerno zahvalan, jer si me oslobodila moje vlastite uobrazilje. Ne bih te želio povrijediti, ali ja zapravo nisam volio tebe. Volio sam svoju predodžbu o tebi. Bio sam zaljubljen u sliku koju sam stvorio. Kupovao sam ti ozbiljne knjige i gramofonske ploče klasične glazbe, ali po svom ukusu. Nisam osluškivao što ti zapravo želiš, što hoćeš, što jesi. Molim te oprosti mi! Naše naravi su posve drugačije. Iskreno se nadam da si pronašla ono što si tražila. Moje traganje tek treba početi. Ne znam što me čeka. Rat redovito pokvari i najbolje planove.– odsutno izgovori Martin.
– Rat samo što nije počeo! – zabrinuto će ona nakon poduže stanke.
– Počeo je Veronika, počeo. Larve mržnje i sukoba već su odavno oživjele u praznim glavama i teško da će se zaustaviti. Zemlja nam već krvari, imam se javiti prekosutra u ured za obranu…- kao za sebe kaže Martin.
– Možeš li mi obećati da ćeš se čuvati? – upita ga Veronika.
– Potrudit ću se da se poslije rata ništa po meni ne zove. – uz jedva vidljiv smiješak odgovori joj dok su krupne kapi kiše nezaustavljivo ispirale prozorsko okno.
Moram poći, kasno je! – ustajući reče Martin.
– Zavidim onoj koja će iz blizine gledati silazak sijedih godina na tvoje lice – rekla mu je prateći ga do vrata. –
Zastao je na čas, i pridržavajući se za vrata lijevom, okrenuo se, spustio aktovku i dlanom desne ruke najprije obrisao njene, a potom zapešćem i svoje suze. – Moram poći, kasno je, doista je kasno! – rekao je uzimajući torbu. Mislio je ako to dovoljno puta ponovi da će uvjeriti i nju i sebe.
– Kasno je! – odzvanjalo mu je u ušima dok su kiša i vjetar mrcvarili odavna mrtvo lišće  i već dopola polomljen kišobran, a rijetki tramvaji kloparali pored njegove crne silhuete koja se vukla ispod ogoljenih krošnji zrinjevačkim platana.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s