STOPE

Probudila me neka neobična tišina, dok je topli mrak  mirovao u omanjoj sobi kojoj smo mi djeca spavali poredani poput sardina. Na prstima sam se iskrao, prošao pored štednjaka u kojem je gorjela vatra. Netko je osim mene još budan, pomislih, i kroz noć potpiruje oganj. Ogrnuo sam se crvenom jaknom od samta i navukao prve cipele koje su mi se našle pri nozi. Ulazna vrata su zaškripala, a sinoćnje bure nije bilo. Zamukla je ili  otišla dalje. Pritisnuvši  prekidač vanjske svjetiljke, ukazala mi se bjelina napadalog snijega, a pahulje su se i dalje zaigrano, nečujno i meko poput balerina spuštale iz bijelog beskraja. Topile su mi se na licu i rukama i zametale stope koje su, pored  snijegom  povijenog oleandra, vodile iza ugla kuće. Pošao sam za tim tragovima sve jače vonjajući miris duhanskog dima. Zaklonjenog ispod strehe, u polumraku sam ugledao oca naslonjenog na zid, zamišljenog i zagledanog u bjelinu noći. Taj vrsni postolar, koji nikad nije imao svoju radnju i osrednji harmonikaš, kao i ja – nije spavao. Bio je zaogrnut starom jaknom maslinaste boje, s kapuljačom i postavljenom umjetnim krznom. Ugledavši me, gotovo da se i nije iznenadio, jer je zasigurno čuo cviljenje vrata i primijetio iznenadni snop svjetla koji se ukazao preko zametenog okna bunara. Samo je još jednom povukao dim, lagano otpuhnuo, a potom cigaretu odbacio da svoj užareni život skonča u hladnoj bjelini. Primakao sam mu se bez riječi, sklonivši se do njega ispod strehe. On mi je u lagano spustio ruku na tjeme, prošao prstima kroz kosu, privukao nježno k sebi rekavši – „Sritan rođendan sine“! Toga dvadeset i drugog studenog tisuću devet stotina sedamdeset i prve napunio sam devet godina. Nisam ništa rekao, godio mi je samo dodir očeve, od teškog rada, ogrubjele ruke. Preplavljen čudnom atmosferom neke nestvarne tišine, začuo sam tek kako se „Floki“ pospano okreće u svojoj kućici, ne mareći nimalo za nas  iz perspektive svog psećeg života. U krošnji nevelikog hrasta obraslog bršljanom, koji je rastao tik uz ogradni zid našeg dvorišta prhnuli su vrapci vjerojatno se namještajući da što bolje provedu ostatak noći. Prije no što mi je otac čestitao, nisam ni znao da je prošla ponoć, niti se sjetio rođendana. Još jučer sam bio uzbuđen zbog te činjenice, a gle u toj neobičnoj bijeloj noći otac me morao podsjetiti. Gledajući kao pod hipnozom u pahulje što su iznova i iznova dolazile iz bijelog beskraja, poluglasno sam, više za sebe kazao – Selo spava! – dok mi je pogled  milovao  snijegom zapamučene okolne kuće i stabla. Duga tišina. Potom otac dometne – …sanja. –

Ne znam ni danas je li se to odnosilo na kuće, ljude, sebe,  mene ili sve zajedno. Nije li otac mislio na neprekinuti san tih skromnih kućeraka i sivog tvrdog kamenjara, kojeg smo i  sami bili dio, da se ponekad urese bjelinom i zaogrnu mekim plaštem. Da barem nakratko budu nešto drugo, ono što u naravi ne mogu biti. Naime, snjegovi u mojem kraju, osim iznimno, prekrivaju kamenjar i oskudnu vegetaciju vrlo rijetko i brzo kopne. Traju puno kraće od snova tamošnjih ljudi. Majka mi je pričala da je desetog ožujka tisuću devet stotina pedeset i šeste, kada je na svijet donijela starijeg brata, snijeg tako napadao da se nije moglo iz kuće. To se od tad nije ponovilo. Kasnije sam shvatio da se ama baš ništa ne ponavlja. Doduše katkad se stvari odvijaju na sličan, ali nikad isti način. Ni dan danas nemam odgovora što je sve sanjao moj prerano ostarjeli otac, te i drugih probdjevenih noći. Simboliku noći bijelog sna, njega i mene ispod strehe rodne kuće i snijegom zametenog sela, škrte izmjene riječi, nosio sam u sebi godinama, sve vrijeme se pitajući zašto se tog događaja tako jasno sjećam. Do najsitnijih detalja. Možda jer je baš tada počelo moje svjesno djetinjstvo. Kao da su tih par očevih riječi i bliskost u toj nestvarnoj noći, u bitnome odredili moj karakter. Da po prilici budem ono što sam danas.

Snijeg je sipio i dalje. Nečujnim koracima smo se zaputili  u kuću. On je išao šutke ispred mene, dok sam se ja trudio stavljati svoje cipele u tragove njegovih stopa. Otac je onako usput, ali pažljivo, rukom stresao snijeg s oleandra, barem ga nakratko oslobađajući tog lijepog, ali nepodnošljivog tereta. I ljepota može biti nepodnošljiva – pomislih tada to po prvi puta. Sva ona meka i lijepa bjelina ostade potom s druge strane škripavih vrata kad uđosmo u topli polumrak doma.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s