KAD SE ANĐELI UMORE

untitled

Vruće kolovoško rano popodne pritiskalo je sablasno pust grad. Sunce se poput žumanjka naziralo iza sivo bijele naoblake. Stutgartski kotao je ključao. Živa se uspela iznad trideset. Japansko crveni NSU RO 80 u polusjeni kajsije na pustom parkingu ispred trokatnice s čijih su se terasa kočoperile bujne pelargonije. One s prvog kata malo su prekrivale goticom ispisan naziv „Gasthaus – Zagreb”. U vrelu unutrašnjost automobila nevoljko je ušlo dvoje putnika. Zgodna brineta svojih kasnih dvadesetih u prozračnoj lila haljini kratkih rukava i baletankama slične nijanse sjela je na suvozačevo sjedište mašući desnim dlanom ispred lica ne bi li se rashladila. Iza nje je sjela djevojčica u rozastoj opravi i bijelim sandalama. Nije imala više od deset godina. Djevojčica je grlila svijetloplavu krpenu, vjerojatno ručno izrađenu lutku s žućkastim licem i kosom boje slame. Prislanjala ju je uz obraze i nešto joj šaptala, razmičući pri tom svoje smeđe uvojke..
Mjesto vozača čekalo je muškarca koji je imao nešto preko trideset. Tamne kose zalizane orahovim uljem. Visok, koštunjav, uskih i povijenih ramena na kojima je visila svijetloplava T-shirt majica. Traperice širokih nogavica prekrivale su većim dijelom špicaste smeđe cipele. Šutnuo je desnom neki kamenčić hodajući prema starijoj ženi u bijeloj kuharskoj kuti koja je netom izišla iz gostionice. Grlio ju je kako sinovi grle majke, ali ona se najednom propela na prste i pogledala preko njegovih ramena i ljutito podviknulai:
– Evo opet onog žbira! –
– Provokator jedan odvratni! – namjeni to kratko ošišanom muškarcu u žućkastim lanenim hlačama i svijetloj perlon košulji kratkih rukava neodređene boje.
– Ti si stara komunjarska špija! – odvrati joj muškarac držeći u lijevoj ruci smeđi kofer i potom upita:
– Stipe, možete li me povesti do Italije, znaš da ni ja ne mogu u Jugoslaviju. Kao što sam ti prije rekao, s roditeljima ću se sresti u Trstu.-
– Špijun, Stipe, špijun! Ne vodi ga sa sobom ako Boga znaš! – preklinjala je žena.
– Ma draga Milena – uhvati je Stjepan nježno za ramena, blago odmakne i gledajući je u oči pokuša umiriti – ništa ti ne brini, on je moj prijatelj. Ti samo pripazi na gostionicu dok se ne vratimo. Ona na to samo u nevjerici zavrti glavom, uzme ključ iz Stipine ruke i zagrlivši ga šapne mu na uho – Čuvaj se! Čuvaj Tanju i Rozu, znaš da imaš puno neprijatelja i da si zadnji puta jedva izvukao živu glavu. –
On je privuče ponovno k sebi i tiho reče zagrlivši je čvrsto: – Hoću brižna moja! – Njene staračke ruke oko njegova vrata jače ga stisnu mirisuci istodobnu po maslinovom i bućinom ulju. Ta žena koja je imala na plećima debelo godina za mirovinu, još uvijek je držala kuhinju Stjepanove gostionice. Nikad nije zasnovala obitelj. Prigrlila je Stjepana i Tanju, a Roosemarie je posvema obožavala kao svoju unuku. Iako negdje iz okolice Broda neizmjerno je uz slavonsku, voljela i dalmatinsku kuhinju. Nijemci i naši gastarbajteri su obožavali njene delicije. Rosemary također. Milena bi posebno za nju skrivečki pekla „Juliške“.
– Hod’ zi-vragon! – opsova muškarac, kako se samo psuje na otoku Krku, ispusti kofer i zaleti se zamahnuvši desnom nogom za crnim mješancem s par bijelih fleka u tipu Border colija, pokušavajući ga dohvatiti vrhom smeđe espadrile. Pas se hitro izmakne i pobjegne nasred parkinga i zaustavi se na sigurnoj udaljenosti. Okrene se prema njemu, nevino zadigne rep i nagne glavu, kao da se pita što je skrivio. Ako se psi umiju smijati, ovaj je to upravo učinio, gledajući lice zapišanog progonitelja.
– Ma pogledaj popišao mi se u nogavicu i postolu – ogorčeno će muškarac.
– Ma ništa to nije. Kažu da je sretno kad te ptica posere i pa popiša – dobaci Stjepan, pa doda – s tim da je veća sreća kad te ptica i pas promaše. – Savijao se od smijeha hodajući prema vozilu. Bio je to čovjek u najboljim godinama, ali njegova pognuta ramena odavala su kako su sve njegove životne prilike bile dobro zamaskirane u teške poslove. Oca jedva da i pamti. Odnio ga je kraj rata 1945. Što mu je majka manje pričala o njemu to ga je on više idealizirao. Eto tu je gdje jest. Uspio se izdignuti iz siromaštva, ali izjeda ga tuđina. Nagrize ga to što nije uspio među svojima. Smatrao je da uspjeti vani i među svojima nije isto.
Iako je puno puta bila srdita zbog njegove tvrdoglavosti, Tatjana ga je razumjela. Razumjeti nekoga znači biti jednak s njim. A bili su. Nikada se nije ljutila na njega. Bila je samo srdita. Ljutiti se može na nekoga tko ti je nevažan i dalek, srditi samo na one koji su ti u srcu. Stjepan je tamo imao svoje mjesto pored Rosemary. Oni dvoje su nastanili sve prostore njezina srca. Njezina životna priča je bila sasvim drugačija od Stjepanove. Njen otac, premda je 1945. bio na pobjedničkoj strani, poštovao je njen izbor nakon što kao plod kratkotrajne mladalačke ljubavi dobila kćer. Ne bi se moglo reći da ga je razumio, ali zar ljubav nije pobjeda mašte nad razumom. Nije ni važno, prihvatio je to i podnosio otvorene i one drugačije udarce zbog životnog izbora svoje kćeri iako je od svršetka rata prošlo dvadeset i sedam godina. Nije se dao. Navijao je za njihovu ljubav. Krivo mu je bilo samo što ih ne može viđati, što Stjepanu ne može reći da malo ublaži krute političke stavove,… što je unuku Rosemnarie vidio samo jedanput.
– “Garo” će dobiti debelu šnitu wuršta, hahahaha! – kidala se od smijeha vremešna Slavonka Milena, dok je Stjepan smješkajući se sjedao za upravljač. Stjepan, Tatjana i Rosemary su posljednji put mahnuli Mileni, potom se nakon startanja motora začuo vrlo čudan zvuk. Drugačiji nego kod motora običnih automobila. Stražnji dio vozila iznenada je prekrio oblak plavičastog dima. Muškarac na zadnjem sjedištu se nakašljao i brzo zatvorio vrata. Desnu zapišanu nogu je nekako gurao što dalje od sebe prema sredini vozila.
– Makni mi se od djeteta! – prijeteći će Tanja.
– Dobro, dobro! odgovori muškarac.
– Nisi nešto od volje? – upita Stjepan suprugu, vozeći prema glavnoj cesti koja će ih odvesti  iz grada.
– Ionako je sada svejedno kakve sam volje i što mislim. – reče Tanja na način kao da otklanja mogućnost bilo kakvog daljnjeg nastavka razgovora. Muškarac na stražnjem sjedištu je nataknuo tamne naočale i bez riječi sjedio nekako neprirodno uspravljenih leđa. Osjećao je kako mu pseća mokraća iz natopljene nogavice i espadrile sada mili i odvratno vlaži po koži, koja kao da će se otpečiti od kosti. Automobil je sve više ubrzavao, a plavi dim se iza njega spiralno kovitlao.
– Nadam se da imaš u gepeku kantu motornog ulja, dugo je do Venecije! – progovori nakon stanovitog vremena na jež ošišani muškarac sa zadnjeg sjedišta.
Naravno, kupio sam jer ovi Vankelovi motori troše ulje k’o ludi. Što ću, volim ovaj auto bez obzira što motor nije savršen. – prizna Stjepan.
– To je dokaz dragi moj – uključi se Tanja – da biti poseban nije ni jednostavno ni jeftino. Redovito je skuplje. Zbog tvog auta kupujemo više ulja nego benzina, zbog tvojih stavova i tvojih nazovi prijatelja, kao što je ovaj iza nas nemamo mira, stalno ti je glava u torbi, ne možemo kod mojih u Varaždin. Nismo vidjeli bog zna otkad ni tvoju rodbinu u Hercegovini. – više bespomoćno nego s prijekorom izusti Tanja.
– Nemojmo o tome, boli me! – ogorčeno će Stjepan.
– Tata Štef, kad ćemo skupa kod bake i djeda u Zagorje. Mama mi je rekla da baka radi izvrsne štrukle. Želim ih konačno kušati. Na auto karti sam vidjela da ćemo na putu prema Veneciji proći jako blizu, zašto ne svratimo!
– Rozi ne možeš još to shvatiti. Obećavam ti da će doći vrijeme kad ćemo u slobodno šetati Varaždinom i uživati u bakinim štruklama – nekako svečano i zaneseno zaključi Stjepan gledajući kako nepregledna crna ploha nestaje ispod njegova NSU-a. –
Automobil je grabio kilometre od Münchenu prema Ulmu, i nebo se zacrnilo i stopilo s asfaltom. Stjepan je podigao staklo. Krupne kapi su zabubnjale su po krovu i vjetrobranu automobila. Vjetar je povijao stabla uz auto cestu prema Ulmu.
– ….Imal jesem jen škrlak, puhnul veter, ‘zel ga vrag!
Ja sem Varaždinec, Varaždinec, Domovine sin” zabavljala se djevojčica.
– Mama što je škrlak, upita majku prekinuvši s pjesmom.
– Šešir, klobuk ili kako se ono kaže njemački? Hut! Da hut.
– Mora da je smiješno gledati kako netko lovi svoj šešir na vjetru?
…Ja sem Varaždinec, Varaždinec…” – nastavi pjevušiti Rosemari grleći lutku.
Brisači nisu bili dovoljno brzi I snažni  da odgurnu slapove kiše s vjetrobrana, ali Stjepan je vozio jednakom brzinom, kad li se ispred njega ukaza kamionet u kvaru. Nagazi na kočnicu, a NSU samo počne kliziti postrance. Nagli pokret upravljačem ulijevo i automobil zapleše stražnjim krajem, pa onda udesno i opet po gasu i vozilo se izravna na cesti, a Stjepan dlanom desne ruke obriše hladno čelo. Dok su se putnici još držali za rukohvate, upita:
– Jeste li i vi osjetili isto što i ja?-
– Što Stjepane? – upita Tanja.
– Pa dok sam manevrom izbjegavao sudar, osjetio sam hladan vjetar. Neko strujanje. Prije kovitlanje zraka u kabini, a prozori su bili zatvoreni?! Imao sam osjećaj da mi netko pomaže auto zadržati na cesti, …. da to sam nisam uspio.
– Tata Štef imaš pravo! I ja sam to isto osjetila nečiju prisutnost, kao da je netko bio s nama. Kao da je taj netko mahao velikom lepezom ili krilima. Gle kakvo predivno bijelo pero iza maminog naslona! ….Stavit ću ga “Dori” u kosu. Tako je nježno. Nikad nisam ništa slično prije vidjela! – Tanja i Stjepan se samo pogledaše.
– Pero k’o pero! – dobaci zajedljivo muškarac uspravnih leđa sa zadnjeg sjedišta. Nitko se nije osvrnuo na njegovu upadicu, samo su gledali i ravno naprijed kao da okretanjem glave ne žele zbuniti vlastite centre za ravnotežu i izazvati mučninu.

Pansion “Bar Ristorante Centrale” nije bio posve u u središtu mjesta San Dona di Piave. Bila je to rozasto siva zgrada izgrađena koncem devetnaestog stoljeća i koja je među rijetkima prošla bez oštećenja potkraj Prvog svjetskog rata usljed granatiranja austro-ugarskog topništva kada se grad našao na prvoj liniji bojišnice. Dočekao ih je stariji gospodin gledajući ih preko naočala za čitanje koje su mu se nalazile na polovici podužeg nosa. Nekim ljudima starenjem se izduže uši, no ovome se izdušio nos. Obratio im se na tečnom „Hochdeutschu“. Vodeći ih do soba na trećem katu izbjegao je pojasniti otkuda mu, kao talijanu, tako dobar standardni njemački.
Poprilično sam umoran. – reče Stjepan sjedajući na postelju. Legne po tom na leđa i reče Tatjani – Dođi, poslije ćemo se raspremiti! –
Ona legne do njega na bok i stavi mu glavu na prsa.
– Moram ti nešto reći….htjela sam ranije, ali nisam bila sigurna. Trudna sam! –
Stjepan ništa ne reče, samo je čvršće obuhvati rukama i privine uza se. Ljubio ju je kao nikada do sada. Bez riječi udišući miris njene kose. Ni Tatjana nije ništa govorila, samo joj je par suza nečujno skliznulo na njegovu svjetlo plavu majicu.
Trgne ih ulazak Rosemarie u sobu.
– Raduješ li se Rosemarie sutrašnjem posjetu Veneciji, vožnji gondolama…? – upita majka djevojčicu nakon kraće šutnje.
– Svakako mama, možda tamo čak i upoznam nekog dječaka.
– Pa draga moja što ćemo s Gerhardom, zar on nije tvoja simpatija iz razreda. –
– Bio je mama, – ozbiljno će djevojčica – ali otkad je rekao da mu je moja lutka odurna jer nije lijepa kao ona iz izloga, prestao mi se sviđati. Moja „Dora“ je u stvari moja kći, htjela sam da Gerhardu moja lutka bude draga. Onako! – Onako kako sam tati Štefu i ja draga iako on nije moj pravi tata. –
Stjepan je  bez riječi slušao uz jedva primjetan smješak. Rosemarie je načas uhvatila njegov pogled i upitala:
– Je li tako tata?_
– Tako je Rozi, –  odgovori Stjepan i nadoda – Gerhard stvarno mora biti puno bolji da bi te zaslužio. Tvoja „Dora“ je za tebe najljepša i on to treba prihvatiti. Možda mu samo trebaš dati vremena da je zavoli. – zaključi pomirljivo.
– Nego htio bih reći jednu radosnu vijest.-
– Nemoj još Stjepane! – potiho će Tatjana popravljajući kosu.
– Zašto ne, Rosemari će biti drago jer neće više biti sama.-
– Kako neću biti sama tata Štef? – znenađeno će djevojčica.
– Pa možda početkom slijedeće godine dobiješ seku ili bracu. – veselih očiju obznani Stjepan.
– Doista mama?
– Da mila, nadam se da će sve proteći u redu! – odgovori joj majka.
– Tako se veselim! Razmislit ću što bih više voljela bracu ili seku, a pitat ću i „Doru“ što ona misli.-

Bio je četvrtak, dvadeseti četvrti kolovoza tisuću devet stotina sedamdeset i druge, Stjepan je na slabo osvijetljenom parkingu do želježničkog kolodvora San Dona di Piave nadolijevao ulje u motor automobila. Točno u devet sati i pet minuta, odmah nakon dolaska „Simplon expressa“ pojavio se muškarac koji se pozdravio sa Stjepanom i sjeo iza vozača. Kratko je pozdravio Tatjanu i Rosemari. Premda je bila večer nije skidao tamne naočale. Dok su prolazili pored tržnice Stjepan je ugledao štand koji je piljarica pospremala pred odlazak.
Hoće li netko neko voće, …lubenicu? – upitao je.
– Ja bih lubenice! – ushićeno odgovori Rosemarie, a Tatjana i muškarac na zadnjem sjedištu se samo zahvale. Gledali su potom iz automobila kako se Stjepan  rukama sporazumijeva s piljaricom Antoniom Mazaletto i već par minuta kasnije Rosemarie se sladila kriškom svježe lubenice.

-Iza toga sam najvjerojatnije zaspao, ne sjećam se onog  dijela kada su zaustavili pokraj ceste.  Bio sam preumoran.  Zašto me nisi probudio?
Pokušao sam, činio sam sve da te probudim, spavao si tvrdim snom i nije išlo? A sve se zbilo ovako. Muškarac sa zadnjeg sjedišta zamolio je Stjepana da se zaustavi uz cestu. , što je ovaj i učinio. Onda je otrčao i nestao u borovoj šumi koja se protezala dalje uz prometnicu. Nakon desetak munuta vratio se skrivajući pištolj s prigušivačem ispod sakoa. Iskopao ga je negdje u šumi. Rosemarie je pridrijemala. Stjepan je dalje nastavio voziti prema Veneciji, a Tatjana je potiho pjevušila: …
– Tiho plove moje čežnje
u daleki onaj kraj
preko gora, preko mora
u mjesečev raj.
Tiho lete moji misli
u daleki onaj dom …,
Nakon pet šest minuta vožnje muškarac je zapovjedio Stjepanu da zaustavi vozilo uz lijevi rub ceste. Tko zna bi li ga poslušao da nije na koži zatiljka među vlasima kose osjetio hladan dodir čelika. Tatjana je prestala pjevati. Hladnoća se Stjepanu poput jeze spustila niz kičmu i udove i smrzla mu i ukočila stopala koja su u grču pritiskala papučice kvačila i kočnice. Posljednje što je Stjepan čuo bilo je pucketanje ostataka pšenice pod gumama automobila na strništu  i zapovijed:
– Potegni ručnu! – dok je to naređivao muškarcu sa zadnjeg sjedišta, žile na vratu su se napinjale, lice zajapurilo, a obrazi nadimali poput zmijskih prije smrtonosnog ugriza. S obje zemljave ruke je obuhvatio crni pištolj dugačke cijevi naslonjene na Stjepanovu glavu i opalio. Jednom! Drugi put! Treći put!
– Evo ti! Sam si tražio, majku ti terorističku! – zareži ubojica. Stjepanova glava poleti prema naprijed, a potom se kao na opruzi vrati unatrag ostade visjeti  zabačena preko naslona. Muškarac je odgurne lijevim laktom i okrenuo cijev u pravcu Tatjane. On se već instinktivno uspravila na sjedištu lijevom rukom zaklanjajući Rosemarie, a desnom uhvatila za vruću pištoljsku cijev.
– Kurvo jedna izdala si oca! – psovao je glasno ubojica nastojeći osloboditi se stiska žene koja je nadljudski štitila jedino što joj preostalo. Uslijedila su dva potmula hica, a onda je dugački nastavka cijevi pištolja pao na pod vozila, a potom još jedan, pa još jedan glasan pucanj. Tatjana se propela na sjedištu, a potom spustila.
Rosemary se iz polusna okrenula povlačeći se prema vratima očajnički tražeći kvaku, no lijeva ruka ubojice ju je životinjski već vukla za kosu. Osjetila je kako njegova ruka  vonja po spaljenom barutu i psećoj mokraću. Tako smrt vonja. Jedan pa drugi hitac u sljepoočnicu i cerebralna tvar iz glave djeteta se kroz izlaznu ranu rasprsnula po unutrašnjosti vrata automobila.  Po „Dori“ koju je držala uz lice. Majka je posljednjim atomom snage provukla ruku iza naslona i pokušala dotaći dijete. Pipajući dlan joj se zaustavio na mjestu iz kojega su dočas rasli mekani smeđi uvojci.
– Spavaj mila, neću te buditi! – bilo je posljednje što je izustila dok joj ubojica koji je u međuvremenu promijenio nabojnik nije ispalio još četiri metka u tijelo. Neki čudan mir je najednom zaposjeo unutrašnjost crvenog NSU nad proplankom uz vijugavu i pustu cestu u pokrajini Veneto. Nakon što je ubojica izišao iz automobila otresao je desnim dlanom komadiće moždanog tkiva s lijevog rukava. Rutinski kako to rade oberkellneri skupljih restorana s mrvicama hrane. Nad ostacima požnjevene pšenice među kojom su spavali zrikavci i nad kojim je u beživotnoj šaci djevojčice kroz odškrinuta stražnja vrata automobila visjela lutka s kosom boje slame, mirisalo je po kruhu, …po nepojedenim štruklama. Ubojica je ne žureći prešao preko strništa i ušao u prethodnog dana, prekopani vinograd GianFranca Togni-ja, koji je također počinjao od ruba ceste. Već na početku nasada ubojica se sagnuo i snažno povukao otrgnuvši poveći grozd Rondonella. Loza se od siline zatresla. Zubima je potom otkidao bobice i halapljivo ih gutao, a ostatak ovostine grozda potom zavitlao u noć. Večer je bila nekako plava, a mjesec mlad i svijetao. Zvijezde namiguše su svemu unatoč ustrajno s visina sijale mir nad nad vinogradom, strništem, stratištem i staništem zrikavaca i dugih nedužnih stvorenja.

– Tako mi je žao što nisam mogao zaštiti Rosemarie!

– Znam dragi moj, mlad si. Shvati da ni mi anđeli nismo svemogući. Događa se da se I mi umorimo. Češće je to u zlim vremenima. Zlo je tada tako sveprisutno da imamo puno posla i jednostavno zaspimo od umora. Za to vrijem loše stvari se događaju ljudima koji to ne zaslužuju. Rosemarie je jedna od njih. Ne znam da li će te utješiti, ali prije tebe sam poznavao jednog anđela koji mi je ispričao da je  davnih ratnih godina čuvao djevojčicu Anu u jednom nizozemskom gradu. I on je umoran zaspao, kao i mnogi prije i poslije njega.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s