UČITELJIČIN MUŽ

Kroz već ogoljene grane stare murve, što je rasla u dvorištu, probijale su se zadnje zrake sunca koje je zamicalo za gromovima izbrazdan stjenoviti vrh Plišivice. I vršci graba koji su se posljednjih godina opasno približili stražnjem dijelu dvorišta također su ostali bez lišća. Stariji bi rekli da će onda zima zaran udariti. Veleška je podmuklo režala. Kao da ne mari za hladnoću koščati starac ogrnut izlizanim sivkastim kaputom s modrom francuzicom na glavi, sjedio je na banku desno od ulaznih vrata kamene prizemnice s krovom na četiri vode. Leđima naslonjen na kameno pročelje nije se pomaknuo ni kada je bez zaustavljanja brekćući pored njega prošla „pruga“. Vjetar se neumorno igrao lišćem po tlu noseći ga među starčeve gležnjeve koji su nazirali ispod zadignutih nogavica hlača od plavog radničkog trliša i gurajući ga dalje prema ružinom grmu u koji bi se zaplitali. Ruža je rasla lijevo od ulaza nagnuta prema jugu kao da želi pobjeći od tvrdog i hladnog zida. Po sredini grma je bio samo jedan cvijet kojemu je nedostajalo samo par sati sunčanog jutra da se potpuno otvori. To je bila jedna od onih mirišljivih ruža kakve je donedavno imala svaka kuća, no ova je ipak bila nešto drugačija. Nije bila posve crvena, već je za razliku od ostalih u selu naginjala na rozo i vonjala nekako intenzivnije. Bio je mlad kada ju je presadio u proljeće tisućudevetstopedestišeste nakon velikog snijega koji je u ožujku napadao kao nikad do tada. Prije toga rasla je sa stražnje strane kuće blizu rupe u kojoj se čuvalo ugašeno vapno. Ona, koja je ušla nenadano u njegov život nekoliko mjeseci ranije, zamolila ga je da je premjesti. Bez riječi je to učinio.

Bilo je to jednog običnog jesenjeg dana prije te zime koja se odužila do ožujka, dok su lastavice letjele nisko pred kišu. Dovezla se popodnevnom “prugom” s dva kofera. Kao da ju je Svevišnji spustio onako otmjenu na tvrdu makadamsku cestu ispred njegove kuće, u bijeloj bluzi i tamnoplavoj plisiranoj suknji. Prije nego što je uspio bilo što reći uz širok osmijeh na licu predivnih crta, obrubljenom crnim uvojcima, zamolila ga za pomoć oko pronalaženja smještaja u selu. Dok su joj se oči smijale rekla je da se zove Ružica i da je nova učiteljica. Ponudio joj je, ako joj ne smeta, da prenoći kod njega dok se ne snađe. Ionako je živio sam, a prazne sobe su ga samo podsjećale na nekada mnogočlanu obitelj. Idućih dana i tjedana nije se baš nešto pretrgla tražeći drugi smještaj. Mjeseci su prolazili ona je učila djecu, a njemu bi se prsi nadimale, žile na sljepoočnicama nabrekle, a puls ubrzao kad bi je ugledao da dolazi iz škole. Zamijetila je kako je gleda, a i on je bio naočit muškarac. Visok, krupan, čekinjaste smeđe kose, pravilnih crta lica, ali nekako trapav. Nije dugo trebalo da shvati da je uglavnom bio predmet podsmjeha jer slabo igra na “buće”, jer loše “šija”, a koliko god čudno izgledalo nije znao gangati, iako za to i ne treba bog zna kakav sluh. Kad bi pio u mjesnoj gostionici njegove ratne priče bi izazivale salve smijeha. Redovito su baš njega nagovarali da priča o svojim doživljajima. Tako je znao pripovijedati da je u jednom okršaju njegova partizanska jedinica bila ukopana u rovovima u Posavini, a s druge strane Nijemci i priča on dalje da se pucalo i s jedne i s druge strane i da se rasplamsala takva bitka da se više nije imalo vremena punit, već se samo pucalo.
Kada su ga pak jednom na njegov navod da je bio u Drvaru za vrijeme desanta, upitali pa dobro jesi li onda vidio Tita. On je odgovorio: – Ma šta vidio, nas dvojica smo imali kancelariju do kancelarije.“ – Nije se mogao obraniti da istu pripovijest po tko zna koji put ponavlja. Najviše su ga tražili da kazuje o slučaju iz kojega je vidljivo da je partizanska vojska držala jako do poštenja bez obzira na nedaće. Tako su, po njegovoj priči, kasnog ljeta tisućudevetstočetrdesetčetvrte marširali gladni kroz Bosnu. Prolazili su kroz jedan šljivik u kojem su grane pucale pod zrelim plodovima, ali se nije smjelo brati. Jedan drug ni je toliko očajan da nije moga odoljeti iskušenju već je isukao bajunetu i naboo jednu šljivu. Kad je to vidio komesar s još jednim borcem je odveo nesretnika u obližnju šumu i na kraju bi dodao: – Nikad kašnje se nije doznalo šta je bilo s ton šljivom. –
Unatoč detaljnim i neobičnim pričama njegov ratni put bio je zapravo jedna velika tajna. U selu su znali samo da je u proljeće tisućudevetstočetrdesetčetvrte mobiliziran u domobrane i da je krenuo s postrojbom prema Mostaru i da se vratio koncem kolovoza tisućudevetstočetrdesetipete i nekoliko godina kasnije pod nikad razjašnjenim okolnostima dobio boračku mirovinu. On sam osim ispričanih dogodovština koje su zabavljale slušatelje nikada ništa o tome nije ozbiljno rekao. Nagađalo se da uopće nije bio u partizanima već da je među domovinskom vojskom zarobljen kod Dravograda i da je pošteđen samo zato što je imao manje od osmanaest godina i da je nakon pješačenja na “Križnom putu” kroz cijelu Sloveniju nekoliko mjeseci proveo u nekom poslijeratnom logoru, a boračku da je dobio preko dva lažna svjedoka. Druga pak priča kaže da je povlačenjem kroz Bosnu kao domobran bio zarobljen od partizana kojima se onda i priključio. Potom se negdje u Slavoniji nakratko zbog velike nužde odvojio od postrojbe i u nekom kukuruzištu ga je zatekao neprijateljski protunapad. Njegovi su otišli, a nakon tri dana gladna i promrzla ga je pronašla neka folksdojčerska obitelj koja ga je svom imanju skrivala do kraj rata. Ostao je tamo par mjeseci nakon što je rat završio sve dok njih nisu prognali u Njemačku. Nisu, naime, uspjeli dokazati da nisu surađivali s okupatorom. On se pak potom skelom preko Save uputio pješice kroz Bosnu svojoj kući i stigao po Velikoj gospi. Koliko god nije imao sluha, znalo mu se omaknuti da potiho pjevuši:
– Ni’ko ne zna što su muke teške, ‘ko ne gazi Sloveniju pješke. – Možda ipak?!
Ni Ružici koja mu se tog desetog ožujka kad je snijeg zameo selo uvukla u postelju nikad nije ispripovjedio pravu istinu. Doduše ni ona njemu nije rekla zbog čega je premještena u Bliznice. Svakakve priče su se ispredale o njoj i o tome da je njen raniji razuzdan život bio razlog da ju se premjesti tamo gdje ju nitko ne poznaje, pa do toga da je obiteljski bila nepoćudna za novu vlast i da je ne jednom govorila protiv “današnjice”. U jeku kampanje iskorjenjivanja koza, nisu joj oprostili što je navodno rekla da ako smaknu koze mogu i ljude.
Bog zna kako su njih dvoje provodili te nepune četiri godine koliko je ona ostala u Bliznicama. Iako se nikad nisu vjenčali gdje god je mogla bez ustezanja ga je predstavljala kao svoga muža. On je također kad god bi mogao kazao: – Znate ja sam „Učiteljičin muž“. –
Otkad je ona počela s njim živjeti niti se on više predstavljao, niti u ga ostali seljani do konca života više oslovljavali pravim imenom. Bio je i ostao „Učiteljičin muž“, čak i nakon što je Ružica bez nekog posebnog objašnjenja sjela na jutarnju “prugu” sredinom lipnja tisućudevetstopedestidevete i nije se više vratila. Stariji seljani kažu da je otada „Učiteljičin muž“ niti jednom nije ispričao ni jednu svoju ratnu priču, da je po cijele dane samo sjedio pred kućom i čekao “prugu”. Za lošeg vremena bi prilikom njenog nailaska barem provirio na vrata i ispratio je pogledom.
To kasno popodne dvadesetčetvrtog listopada dvijetisućeosamnaeste, nakon što je pruga pred mrak prošla kroz Bliznice u povratku iz grada i nakon što nije otpozdravio na poslovično: – ‘valjen Isus! – susjede Mare niti je odgovorio na njeno: – Sveti Frane nema u polju ‘rane.- , posumnjavši da nešto nije u redu bacila je “Doratov” povodac i potrčala k starcu. Uzela ga je za ruku i osjetivši mrtvačku hladnoći odmah je pustila. Iz svega glasa je stala zapomagati:
– Ajmeee ljudiii brzo! Ajmeeee meniiii umra je „Učiteljičin muž“! Brže ljudi, brže već se je ukočenija!
Konj s drvima na samaru i tikvom u “antrešelju” (sredina samara) nezainteresirano je gubicom prebirao po vrijesku pored ceste dok je nekoliko seljana žurilo prema kući „Učiteljičina muža“. Nije im bilo nimalo zgodno onako u sjedećem položaju unijeti ga kroz vrata. Te noći dok su se seljani izmjenjivali na bdijenju uz pokojnika pokušali su uz rakiju i vino konačno razjasniti kako je i gdje je učiteljičin muž proveo rat, veleška je nekoliko puta zapuhujući ispod vrata sablasno zadigla mrtvački pokrov sa skvrčenih nogu „Učiteljičina muža“, koje su prema zaključku oko kojeg su se pred jutro pospani i mamurni seljani prešutno suglasili, sigurno propješačile Bosnu, Posavinu. Tko zna može biti i Sloveniju.
Sutrašnji dan je bio jedan od onih dana kad je ugodnije i toplije vani nego u zatvorenom prostoru. Vjetar se pritajio negdje iza brda. Jesenje sunce je grijalo selo Bliznice. U hladnoj kapelici Sv. Ante na groblju svećenik se nakon molitve obratio prisutnima:
– Draga braćo i sestre okupilo smo se ovdje da ukopamo smrtno tijelo našeg brata. Vjerojatno se pitate da li i ovakav život može imati smisla…-, potom zastane vidjevši tamnu siluetu na vratima. Nijemi pogledi i tišina ispunili su hladnu kapelicu. Prekidali su ih samo spori udarci drvenog štapa o kameni pod, na koji se pri hodu oslanjala starica u crnini. Prišavši lijesu, ružu koju je nosila u desnoj ruci prinijela je usnama i potom je položila na jednostavan lijes od smeđe čempresovine. Latice ruže nisu bile posve crvene. Davale su nekako više na rozo…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s