MI DANCI

Pripremajući se za putovanje u Kopenhagen, Viktorija i ja smo se naslušali priča kako je to ni po čemu osobit i moglo bi se reći nadasve dosadan grad. Pod takvim dojmom nakon slijetanja odvezli smo taksijem (Ubera ovdje nema) u apartman u četvrti Oresund (“O” s kosom crtom). Donešen je odmah plan da se pravimo Danci, prelazimo isključivo na zeleno i poštujemo bicikliste koji su uvijek u pravu.

Prva postaja razgledavanja, nakon ručka, bio je zabavni park Tivoli – drugi najstariji u Danskoj i kažu na svijetu. E pa sad kad smo već tu, red je da iskusimo malo adrenalina. Moram priznati da mi je sam pogled na vratolomni vlak smrti i koješta slično poprilično utjerivao strah u kosti, pa sam te egzibicije izbjegao pozivanjem na problem sa srednjim uhom. I upalilo je, ali ne zadugo. Budući da sam hodao uz jednu vrlo odvažnu ženu, napuštanje parka bez sudjelovanja u barem jednoj vratolomiji nije dolazilo u obzir. Kako su muška čast i ponos bili u pitanju, smogao sam snage pristati na spuštanje slobodnim ili kakvim god padom s “Golden towera”. Palo mi je na pamet da nemam oporuke, ali opet i Viktorija je tu sa mnom pa nema veze. Pomislio sam da ćemo u najgorem slučaju odskočiti od zemlje zajedno par puta. Kao dijete sam imao strah od visine i tu sam fobiju nekako uspio svladati. Barem sam to mislio dok nisam pogledao panoramu Kopenhagena s 63 metra visine. Bio sam zadivljen punu sekundu i pol, kada je uslijedio strelovit put prema danskom tlu. Ne znam je li to bilo samo jednoliko ubrzano gibanje uslijed gravitacije ili umnoženo nekoliko puta. Mislim da je ovo drugo bilo na djelu. Uglavnom kad smo prizemljili, moje sunčane naočale su još padale dobrih nekoliko sekundi. Pretpostavljate dan je bio sunčan, a ja sam pucao od sreće što smo izvukli živu glavu uz silu G-nekoliko. G-10 je koliko znam najviše koliko ljudski organizam može podnijeti. Budući da slična naprezanja prolaze i piloti, posebice vojnih zrakoplova, osjetio sam se kompetentnim dati svoje mišljenje oko nabavke eskadrile lovaca bombardera za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, ako posao s Izraelcima propadne.

Slijedeći dan rezervirali smo za posjet cijelom nizu dvoraca kojima Kopenhagen i okolica obiluje. Danski dvorci (Cristiansborg, Amalienborg, Rosenborg, Kronborg) osim što se stilski razlikuju jer pripadaju različitim razdobljima (renesansa, barok, rokoko i dr.), bez izuzetka su graditeljski impresivni i monumentalni tako da obilazak iziskuje dosta pješačenja. Budući da u svakom od njih ima dvorana s prijestoljem za kraljicu i kralja, redovito bih Viktoriji predlagao da kao malo sjednemo i odmorimo, dok mi ona nije u posljednjem od dvoraca također u polušali odbrusila: – Daj molim te ovo je Danska, da smo u Engleskoj, ja kao Viktorija možda bih i pokušala. Priznajem da nisam više inzistirao, a ionako je to bio posljednji dvorac kojeg smo obišli.

U svim turističkim vodičima je i Christiania. To vam je neka komuna koju su osnovali hipici sedamdesetih godina u napuštenoj vojarni, a gradske vlasti odobrile stanovitu eksteritorijalnost. Čuli smo da se tamo mogu kupiti rukotvorine i jeftino prezalogajiti. Kad smo upitali dvojicu mladih Danaca na autobusnom stajalištu, kako do tamo doći, oni su se međusobno pogledavali I nešto smijuljili. Nismo imali pojma što je posrijedi, ali su bili vrlo ljubazni i objasnili kako stići do tog hipilanda, tako da smo njihovo pogledavanje i smijeh nakratko zaboravili. Sve do posjeta toj hipi komuni. Kad smo došli do ulaza dočekalo nas je mnoštvo grafita na zidovima bivše vojarne, a vodnjikave oči ishlapjelih hipija gledale su kroz nas. Na prvu dosta neuredno i šporko. Valjda tako treba biti, jer tko je vidio čistog i urednog hipija. Što smo dublje zalazili u unutrašnjost te kopenhaške “znamenosti” bilo je sve manje radnji s brzom hranom, second hand i hand made trgovina, a sve više mutnih faca koje su otvoreno prodavalo hašiš i druge narkotike. Vidjevši to okrenuli smo se na peti i dok smo žurno tražili izlaz, bi nam jasno upozorenje iz turističkog brošure zbog čega u Cristijaniji ne primaju kreditne kartice već samo gotovinu. Razjasnili smo po istom načelu i one zagonetne osmijehe i pogledavanja dvojice mladih Danaca s autobusnog stajališta. Da mi je znati što su o nama mislili! Možda bolje ne.

Bit u Kopenhagenu, a propustiti vidjeti Malu sirenu, bilo bi ravno odlasku u Rim, a ne vidjeti Papu. Barem tako turističke knjige kažu. Nakon što smo posjetili Nacionalnu dansku galeriju, koja ima zanimljiv postav s nekoliko djela poznatih (Munch) i manje poznatih nordijskih, flamanskih i dakako danskih te nešto svjetskih majstora (Tizian i dr.), odlučili smo autobusom br. 26 otići do dijela kopenhaške luke s Malom sirenom. Prethodno smo se uvjerili da se karte mogu kupiti u busu i po ulasku uredno na engleskom zamolili vozača za dvije karte. Isti nam je također na engleskom kazao da samo uđemo. Kako to, pa ovo je Danska, nismo se dali. Inzistirali smo na kartama. Vozaču je bio na rubu da se izdere, ali se svladao i još jednom, ali povišeno, zapovjedio da konačno uđemo u autobus. Imao sam dojam da će Viktoriju koja je bila jako uporna upitati: – Da ti nisi ona tvrdoglava odvjetnica iz Dubrovnika? Na njegovu sreću nije to učinio. Brzo sam joj predložio da, ako Danci imaju neki sličan projekt njenom “Ocijeni me”, da tom vozaču Larsenu, Rasmussenu ili kako se već zvao, dademo ocjenu odličan jer nas je zapravo besplatno provozao uštedjevši nam 48 danskih kruna, što je otprilike isto toliko kuna. Naravoučenje iz ove zgode je da kad netko na tebe viče, možda ti čini dobro.
Potom smo protegli noge do mula uz kojih se nalazi Mala sirena. Do nje ni u snovima nismo mogli jer su je okupirali kinezi, koji vjerojatno zbog toga kasne na gradilište pelješkog mosta, te mi je jedino preostalo da iskoristim komparativnu prednost svoje visine i fotkam preko njihovih glava, što sam na koncu i učinio. A Mala sirena k’o Mala sirena nije nas se nešto posebno dojmila, ali smo i to obavili. U povratku smo opet sjeli na autobus broj 26 i ovaj put vozač se vjerojatno prezivao Kristensen, jer nam je naravno naplatio kartu. Sretni i zadovoljni zavalili smo se u sjedište busa i maksimalno opustili. Doduše učinilo nam se kako se povratak do metroa malo odužio, kada smo naposljetku shvatili da smo se još jedanput vratili na okretište u blizini Male sirene. Platili jesmo 48 kruna, ali vozili smo se dvaput. Dvaput je dvaput i u Danskoj!

Ne trebam pričati da smo sutradan posjetili obrambeni toranj “Round tower” visok tek pišljivih 35 metara, više katedrala, crkava, te naravno akvarij “Blue planet”. Jako smo uživali razgledavajući i razmjenjujući utiske na povratku metroom. Radost je potrajala sve do ulaznih vrata apartmana, kada sam pokušao bezuspješno pronaći ključ po džepovima. Bio je to znate onaj trenutak kad smo mi muškarci manji od makova zrna. Nije me tješilo da je Viktorija ona koja među nama redovito gubi stvari. Budući da sam ja do Danske imao suprotnu reputaciju, taj sad izgubljeni ključ bio je iz navedenog razloga povjeren baš meni. Kao što to inače biva u ovakvim slučajevima vlasnik apartmana nije se javljao na naše telefonske pozive, pa je pao dogovor da prikratimo vrijeme uz sushi u obližnjem “japancu”. Japanska hrana i bog zna čiji Chardonay popravili su nam raspoloženje. Nije bilo pristojno, ali ja sam svako malo uz jelo, krišom pogledavao na mobitel s fotografijama od današnjeg dana. Nakon što joj je dosadilo, Viktorija me upita što stalno buljim u te fotografije, a ja joj spremno odgovorim: – Gledam ne bi li na njima vidio gdje nam je ispao ključ. – . Pretpostavljate da je ubrzo nazvao vlasnik apartmana i rekao gdje možemo uzeti rezervni.
I na kraju, tko može reći da Kopenhagen nije zanimljiv? Mi Danci sigurno ne.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s