DVIJE

Znao je da čempresi rastu po grobljima, da se od njih izrađuju lijesovi, da ih se rijetko sadi u blizini kuća. Ali nikad do sada nije baš na taj način razmišljao o tom zagasito zelenom stožastom stablu koje podjednako odolijeva žegi, snijegu i vjetrovima i koje mu od kada znade za sebe priječi pogled na vinograde u polju. Jutros, do pola uronjen u pamuk posljednje svibanjske magle dok mu se vršak ljeskao pod zrakama jutarnjeg sunca, teško je  vonjao. Osjetio je njegov, ali ne i druge mirise. Mirise proljeća čijem je buđenju svjedočio po pedest i osmi put. Naočigled zemlja je bubrila i jedro se nadimala u još jednom krugu plodnosti. Osluškivao je jedva zamjetno pulsiranje tla uslijed kretanja rovki i dugih kukaca…,  Gledao je kako pčele frenetično zujeći zavode cvijeće. Čuo je kako se žutokljuni kosovi hihotom smiju dok nisko prelijeću u okolno žbunje, ali mirisa nije bilo. Samo onaj teški vonj čempresa. Liječenje radio terapijom štošta uneredi u organizmu. Osjet mirisa je jedna od  stvari koja najprije strada, ali mirisa se možemo i sjećati zar ne? Ostane negdje neka zagubljena molekula u nosnicama, mozgu… Nije li i taj jutrošnji vonj također bio negdje do sad skriven, zaboravljen da bi sad nahrupio iz sačuvane memorije, pitao se dok je oslabjelim prstima prolazio preko tjemena s prorijeđenim i otančalim vlasima. Oči su mu za to vrijeme upijale fotonske zapise kuće, krova, dvorišta… Prebirao je po izblijedjelim slikama roditelja, braće sestara kao da ih kani smjestiti u zavjetnu škrinju i ponijeti sobom. Prisjećao se teškog rada, rata, vojski, gladi, oskudice, poraća, ljubavi… Odveć za samo jedan život. S obzirom na prognoze liječnika, izgleda – cijeli. Pa ipak kontrolirao je smjenjivanje slika. Svaku bi zaustavio, promotrio, provrtio i memorirao u imaginarij sjećanja. Do danas je mislio da su sjećanja samo polaganiji i suptilniji način na koji zaborav zaposjeda naša ishodišta, a sad mu se činilo i da se ipak po nečemu razlikuje pamćenje živućih od pamćenja umirućih. Kod ovih posljednjih ono je očišćeno od nevažnog, ostaje samo ono što što nas određuje. Slike rodnog sela, polja, gaja, majke koja u naćvama rano ujutro mijesi kruh, supruge koja mu umornom u sumrak otvara vrata pred kišom … Čupao je te slike, otkidao ih od zaborava kaneći ih prokrijumčariti ispod poluotvorenih vjeđa koje će vjerojatno utrnuti za koji dan na splitskim Firulama. Utrnuti uslijed smjenjivanja valova boli i obamrlosti od sve obilnijih doza morfija i čekati trenutak da ih potajice ponese onamo sobom. Nadao se samo da će trajanje tog splitskog trenutka biti dovoljno za obuhvat svega što želi uzeti sobom.

U nizu prizora koje je trgao iz zaborava i koje su mu se pred očima smjenjivali bio je i onaj središta banatskog sela Gudurice u mrzlu prosinačku zoru tisuću devetsto četrdeset i osme, kada se posljednji put uspeo na kamion ZIS-5 Seljačke radničke zadruge „Vardar“ koji će ga zajedno s priprostim zavežljajem i harmonikom „dugmetarom“ nakon šest mjeseci ponovno odvesti na željeznički kolodvor u Vršcu. Pamtio je to lice i duboki modri pogled koja ga preklinjao da ostane. Pamtio je nervozne silhuete vojnika na zidu vojarne u središtu sela koje su ih s čuđenjem promatrale, očekujući izglednu rusku intervenciju iz Rumunjske. Osjećao je i sad pod pazuhom ljepljivu i tešku hladnoću cigle koju je jedva odvojio od mrzle trave i blata udarcima cokula. Ponio ju je sobom iz straha od kletve ostavljene žene, nakon što ga poslije svunoćnog hodanja pustim selom nije mogla odgovoriti od povratka u Dalmaciju. Taman kad se začuo prvi pijetao, možda i ispred njene uzorne njemačke kuće s brajdom i vinskim podrumom, koje je začudo neoštećena preživjela prodor Crvene armije, dok joj se dah mrznuo  pokazala mu je prstom na odbačenu ciglu u jarku, kazavši:
– Vidiš! Kako ova cigla stigla u Dalmaciju tako i ti!
Nije nimalo oklijevao već je cokulama udario u ciglu jednom, dva put, nekoliko puta… Kad ju je odvojio onako smrznutu,  čvrsto ju je stisnuo pod mišku i potrčao prema dolazećem kamionu. Grubo brektanje ruske mašine bilo je sve glasnije, a on je pod lijevim pazuhom pritiskao hladni komad davno pečene zemlje od koje se grade zidovi, kuće, domovi… Sve vrijeme ju je držao uz tijelo čak i u vlaku od Vršca do Bakra, a onda i na brodu do Ploča. Bojao se kletve, a one su njegovu mjestu bile vrlo snažne, surove i sirove. Ispunjavale su se ne u devetom koljenu, već odmah za vrat. Ali znao je on kako osujetiti  ovu. Znao je i to da Ankica njemu nikad ne bi željela zlo. Pa ipak ponio je ciglu.  Kad je se spustio stazom do kapelice na ulazu u selo, odmotao je papir od cementne vreće i izvadio ciglu. Poljubio ju krišom i zavitlao u žbun nedaleko od čempresa. Zaključio je kako je pala na meko. Na zemlju. Čuo bi da se razbila o kamen. Slijedeće što je morao bilo je potražiti djevojku kojoj je nekoliko dana prije odlaska u Banat u postolarskoj radionici „Raos“ popravljao par cipela. Sad je shvatio da se vratio zbog nje,  a ne svojih starih roditelja, vinograda u Rastoku  i Matokita.
Ta žena koja je i najmanju domaću životinju  zvala imenom, koja mu je izrodila i podigla u siromaštvu petoro djece, djece koja su njegovu “dugmetaru” nepovratno rastavili, pravila se da ne zna tko mu iz Banata, a poslije i iz Njemačke desetljećima piše čudna pisma u “muškom” rodu. Nije ga ni pitala kamo danas ide dok je glačala rublje za njegov sutrašnji odlazak u bolnicu. Znala je da nešto, njemu važno, prije odlaska mora obaviti.

A on. On je teško dišući odmicao granje. Nije bio siguran, trideset i šest godina poslije, koji grm je zakrilio tu odbačenu banatsku ciglu. Bezuspješno traženje prvih sati,  uvukli su mu nesigurnost u vlastita sjećanja. Sumnja da se dogodilo baš onako kako misli.  Tražio je i dalje. Najednom i neočekivano, kad je već bio bez nade,  ispod istrunulog lišća napipao je  oštri brid,  potom vlažnu,  ravnu i hladnu plohu…
– Tu je!
Razmakne potom dlanom vlati trave i trulež i napipa još jednu…, vlažnu plohu, bridove…
– Stani! – reče u sebi. Sebi.
Kad se malo pribrao pružio je oprezno ruku  prema nepoznatom predmetu i odgurnuo dlanom lijevo i desno naslage humusa. Ukazala mu se i  druga. Njih dvije! Dvije cigle!
– Kako dvije?
– Otkud?  Siguran sam da je samo jedna bila! Pobogu, jednu sam donio i tu bacio! Nemoguće! – obuzela ga je nevjerica.
Sjedio je tako jedno vrijeme, ni sam ne zna koliko,  iza stijene, zbunjen, slab, začuđen, gledajući čas u jednu, čas u drugu ciglu. Bile su gotovo identične. Jedna, ne zna koja bila je od Ankice, a ova druga? Što s njom? – pitajući se tako začuje Helenu kako ga glasno doziva:
– Niko!  O Nikooo! Nikooooo!

Dvije operacije u godinu i pol su učinile svoje. Nije joj se mogao odazvati. Odgovoriti. Drhtavim je  prstima, ali posve mirno  što je pažljivije mogao ponovno prekrio lišćem obje cigle i potom pružio  korak prema kući. Glas supruge postajao mu je sve bliži. Zvučao je poput odgovora.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s