CIPELE

Ostakljena vrata se otvoriše naglo bez kucanja uz ljuljanje i zveket metalnih roleta.
Onako značajnim – “Dobro jutro” – zdepast muškarac pozdravi ženu srednjih godina. Izbrijana glava s debelim vratom koja je bila kao nasađena na visoko zakopčan modri sako kakav se sada nosi, značajno je mjerkala oveću  prostoriju i ženu za uredskim stolom, koja mi je uljudno uzvratila pozdrav. 
– Vrlo ste privlačni danas Sonja! Direktor je tu? – dok je to pitao svijetloplava košulja, preko koje nekako neprirodno visila višebojna kravata s kosim „pencil stripes“ linijama, na kojima su dominirale nijanse plave, izgledala je kao da će prsnuti od pritiska tustog trbuha.
– Hvala gospodine Japurić, ne morate se truditi. Ovdje ste samo radi posla, zar ne?Izvolite sjesti, sad će gospodin direktor – reče tajnica pored čijeg stola je uz prozor zadovoljno rastao brižljivo njegovan filadendron.
Muškarac je nešto na to nerazumljivo promrmljao i nevoljko sjeo, držeći i dalje u rukama sivi baloner i crnu ne baš novu „Delsey“ aktovku. Blago zadignute nogavice besprijekorno na crtu izglačanih hlača otkrile su smeđe čarape koje nisu bile usklađene ni s plavim hlačama ni s crnim cipelama. Njihov zaobljen vrh i ogromna metalna kopča s vanjske  strane dali bi zaključiti da se njihov dizajner taj dan malo šalio na radnom mjestu. Izgledale su k tome kao da četke danima nisu vidjele.
– Nebriga oko cipela – pomisli Sonja  –  to je zamka u koju upadaju svi oni koji se naglo penju na društvenoj ljestvici. Počinju se dotjerivati od tjemena, uređuju frizuru, ako naravno imaju kose, izabiru odijelo, košulju, kravatu, remen, a kad dođu do čarapa i cipela kao da se umore od uređivanja ili jednostavno pomisle da one nisu važne i odustanu. Koliko ih se takvih nagledala radeći kao tajnica direktora. Čarape i cipele stoga jedino autentično svjedoče otkuda su došli, tko su i kamo idu. Njihov oblik, čistoća, način na koji se nose govori najbolje o vlasniku. Kad su muškarci u pitanju, ako su pažljivo odabrane i održavane, one im daju sjaj. Kod ovoga muškarca koji je čekao u Sonjinu uredu jedino se tjeme ispod uredske neonke ljeskalo poput prezrele lubenice na suncu. Taj sjaja imao nije. Zračio je tek nekom hinjenom sigurnošću koju daje debeli trbuh i još deblja lisnica. Zapravo činilo joj se kako je u nutrini bio vidno nemiran. Pogledavao je svako malo na svoj vidno skupocjeni sat. Bilo je pet minuta iza deset toga četvrtka. Sonja je i dalje gledala njegove cipele i kao dugogodišnjoj tajnici one su izdajnički otkrivale da tome nema dugo što se obogatio. Uostalom nije bilo važno je li Sonjin zaključak o Japuriću bio rezultat čitanja članaka iz popularne psihologije u ženskim časopisima ili činjenice da je ona na svoje oči viđala kako su taj isti Japurić i njegovi ortaci u neka ranija, ne tako davna vremena, lošije odjeveni iznosili pretrpane aktovke gotovine iz ureda njenog direktora. Prethodile su tome nebrojene naručene inspekcije porezne uprave i otezanje s dozvolama iz Ureda za prostorno uređenje. Omekšalo bi to i  krupnije poduzetnike, a kamo li ne njenog direktora slomljenog gubitkom sina. Ovaj Japurić je ponovno došao s tom istom aktovkom koja mu vjerojatno donosi sreću,  ali  ovaj put u skupom odijelu koje je po svoj prilici  kupio negdje u Austriji ili Švicarskoj prilikom polaganja gotovine na tajni račun. Nosio ga je na nekako traljav način i vjerojatno se to neće promijeniti do kraja života. Njegove sitne zelene oči, smještene ispod gustih čekinjastih obrva, zagledale su se najednom ugao sobe gdje se spajaju smeđi hrastov parket i bjelina zida.
– Vidite – reče on neočekivano Sonji – ona rubna lajsna je tako loše postavljena!
– O, da gospodine Japurić. Dobro ste primijetili, to samo vidi oštro oko profesionalca. Vi ste se nekad moguće bavili parketom? – upita Sonja.
– Znam i s parketom, ali zapravo….ovaj, davno sam bio tapetar. Uostalom to sada i nije važno gospođo Sonja, ja sam od sutra novi vlasnik ove građevinske firme – važno će Japurić, pa doda – Što izvodi taj vaš, sad već bivši, direktor, jeste li mu uopće rekli da sam tu? Neću valjda dovijeka tu čekati! –
– On zna za vaš dolazak, gospodine Japurić – odgovori Sonja pritiskajući gumbe na telefonu. Oglasi se potom jedva čujno zvonjava iz susjednog ureda. Jednom, dva puta, tri….i onda uslijedi glasan pucanj. Okvir s državnim grbom na zidu iznad Sonjina stolca se zatrese, ali ne pade. Ona se primi za glavu i baci pored stola. Japurić samo poskoči i nastavi sjediti. Tišina zavlada. Muk. Sve se zaustavi, ni zvuk automobila se više nije čuo iz obližnje Vukovarske ulice, samo se Japurićevo čelo naočigled orošavalo. Primi čvrsto u ruke aktovku, pogleda lijevo, pa desno kao da traži neko prihvatljivo objašnjenje za ovo što se dogodilo i potom se ustade i uputi prema vratima direktorova ureda iz kojeg se čuo pucanj. Zastane ispred njih i onda ih polako otvori držeći u lijevoj ruci aktovku,  dok je desnim rukavom začipao nosnice koje mu je nadražavao miris izgorenog baruta. Nasuprot vrata na radnom stolu, ureda kojega je predobro poznavao, ugledao je presavijen torzo u smeđem sakou, sijedu kosu, jedva vidljiv otvor na desnoj sljepoočnici i lijevu gotovo samljevenu, te s krvlju pomiješano razmrvljeno tkivo epiderme, kostiju lubanje, mozga, kose…poprskano po uokvirenoj fotografiji nasmiješenog mladića. Nije mogao imati više od sedamnaest. Ispod okvira slike se nalazila rastvorena fascikla na kojoj se nazirao tekst „Ugovor o ortak…“.
– Krvi ti Isusove! Koja budal….aaahhh? – ne dovrši rečenicu povrativši na parket. Posred ureda. Svojeg novog ureda. Kad se malo pribrao, pogleda desnu cipelu umrljanu bljuvotinom, obriše je o lijevu nogavicu, a desnim rukavom skupocijenog plavog sakoa,  pređe preko usta. Okrene se potom prema Sonji koja je bila iza njegovih leđa

–   Znam da mu je jedan sin poginuo u konaovskim brdima, a je li ima’ još djece? Sonja ga šutke i s gađenjem pogleda. 

– Djeca? Ma dajte molim vas, sad vam je to važno? Niste li vi danas ovdje upravo zbog svoje djece?  Vi sigurno  imate djecu gospodine Japurić,  u protivnom ne bi imalo smisla to što radite? –

-Što radim? – zbuni se Japurić.

-Zgrćete novac, nekretnine, imetak …, nije li tako? Ne čekajući odgovor nastavi – usuđujem se čak reći da se vi za njih kao roditelj bojite. Ali vaš strah za djecu je drugačiji. On u sebi sadrži  duboku nevjericu spram njihovog intelekta i sposobnosti? –

 Japurić je slušao sasušenih usana od sagorenog baruta,  a ona je nastavila – … u protivnom ne biste imali  razloga  unaprijed zgrtati toliko bogatstvo za njih?  Šutite, ha! Neka i bolje je tako jer za boga, ni ne očekujem odgovor.  Vi i ja ga znamo. Sad kad smo sve rekli jedno drugom, preostaje samo da netko od nas dvoje okrene 192 i pozove policiju. Ili da vi nazovete pa da dođe netko od vaših? Da biste to učinili morali bi iz ruku ispustiti aktovku i riskirati da vas vide uplašenog, a to vjerujem nipošto ne želite, pa ću ipak ja. Bit će to ionako posljednje što ću uraditi u ovoj firmi …

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s