RAFTING

Nakon dva dana provedena na egzotičnom Žabljaku u NP „Durmitor“ u Crnoj Gori, Viktorija i ja vozili smo se vijugavom cestom preko planinskih prijevoja uz relativno gust promet, stada ovaca i krava što tumaraju planinskim pašnjacima, u pravcu rijeke Drine. U jednoj gostionici usred ničega koja bi se mogla slobodno nazvati „Posljednja šansa“ pojeli smo najbolje pite na svijetu, uz naravno nezaobilazno Nikšićko pivo. Probali smo i kupili pravi planinski med (nije dobar kao naš domaći) i nastavili prema Pivskom akumulacijskom jezeru. Spuštali smo se gotovo pod ručnom. Kad smo se došli do jezera nastavili smo k hidroelektrani “Mratinje”. Nikad više tunela u životu nismo vidjeli, na cesti na kojoj ništa nije rađeno od njene izgradnje godine 1976. Kako bilo, čekala nas je duga kolona na graničnom prijelazu “Šćepan polje“. Migoljili smo satima dok nismo ušli u Bosnu. Nekoliko kilometara iznad spajanja Tare i Pive u jednu rijeku – Drinu. Uz tok rijeke redali su se rafting centri. Nas je čakao onaj “Drina-Tara” u Bastasima. Razrovana i prašnjava cesta, koja je već odavna trebala biti potopljenau u akumulaciju, odvela nas je do relativno pristojno uređenog kampa s restoranom u središnjem dijelu te bungalovima u obliku planskih kućica. Simpatično izvana, vrlo spartanski iznutra. Samo postelja. No dobro, pretpostavili smo da tu iznenađenjima nije kraj. I nije bio. Od zajedničkih kupaonica, poljskih toaleta udaljenih 50-tak metara od bungalova, „čučavaca“ u njima i sl. Shvatili smo kasno da smo ipak malo prerasli takav oblik „komfora“, ali kasnije smo zaključili da sve ima svoju svrhu. Primjerice, ako se tko na recepciji potuži da ne može držati ravnotežu na čučavcu, biva diskvalificiran za rafting. Pretpostavljate s obzirom da ovo pišem kako smo preživjeli prvu i drugu noć i naravno – kvalificirali se za rafting. Ujutro smo zadužili gumena odijela i kaljače hladne i natopljene vodom, prsluk za spašavanje i kacigu. Viktorija mi je dodala odijelo “broj 54”!. Nisam ništa posumnjao jer je to inače moj konfekcijski broj. Na jedvite jade sam se u njega uvukao. Tek gad sam ga ugrijao tijelom počeo sam razmišjati kako mi je ipak malo pretijesno. U povjerenju, priznajem da sam u njemu sam izgledao kao da sam upravo pobjegao s dasaka baleta „Labuđe jezero“. Viktorija me nakon nekog vremena pitala jesam li ga zagrijao, a kada sam potvrdno odgovorio kazala mi je da ga skinem jer je to njeno, a ovo drugo je kao moje budući da ima oznaku XL. Moje sumnje su konačno bile otklonjene da mi je zavjerenički smišljeno podmetnula svoje odijelo kako bi ga ugrijao. Bio sam ogorčen i teške volje sam borbu za mušku ravnopravnost odgodio za neku drugu priliku, jer smo ubrzo trebali krenuti 23 kilometra uzvodno. Vodič nam je objasnio da ćemo voziti šumskom cestom kako bi išli bosanskom obalom Tare i izbjegli GP „Šćepan polje“. Hajde dobro utrpali smo se u “Volkswagen – Transporter” nešto mlađi od mene i krenuli u konvoju od dvadesetak kombija na kojem ima su bili uvezani čamci. Eh, taj šumski put! Kad smo zarondali razrovanim putem, s vododerinama i potocima koji preko njega kuljaju prvo za čim sam posegnuo bila je rafting kaciga koju sam brže bolje stavio na glavu. Sjetio sam se također i Yvesa Montanda i talijansko francuskog filma „Nadnica za strah“. Da nije ipak to taj film skužio sam gledajući kako vozač za upravljačem poskakuje slušajući obje vrste muzike – i cajke i turbofolk. Nakon sat vremena drndanja po šumama, gorama, putevima i stramputicama stigli smo na start raftinga. Iako se Rafting centar zove “Drina-Tara”, trebalo smo prvo preći 19 km brzaca Tare da bi tek onda uplovili u Drinu, naravno na utoku Pive. Odoka je formirana posada od nas osam ljutih amatera i jednog kao iskusnog skipera koji nam je dao upute. U smislu, kad kažem veslaj naprijed, vi veslate naprijed, kad kažem lijeva strana, vesla lijeva strana, kad kažem desna, onda desna, kada kažem nazad, onda nazad i naravno neizostavno – stani! Onda se jasno ne vesla. Ne’š ti uputa. Mlad dečko, simpatičan ali gotovo da ništa ne zna o čemu ga pitaš. Fotografirali smo se potom misleći da nam je zadnje. Zapleli smo potom noge u konope, primili čvrsto za vesla i otisnuli se niz rijeku. U sebi sam zazvao Majku Božju da nam bude na pomoći. Vjerojatno su i drugi samo neće priznati. Iskušenja na brzacima su bili mačji kašalj u odnosu na dva bračna para iz Doboja koja se nisu nikako gasila. Rafting su doživjeli kao najveću avanturu u životu i začinili su je lošim humorom i stalnim prtljanjem po kameri fiksiranoj na kacigi jednog od njih. Pa su skidali čas kacigu, čas kameru, pa mijenjali je po glavama, pa palili i gasili… Viktorija i ja smo se pogledavali dolazeći u iskušenje da tu kameru za svagda u(o)palimo veslom. Suzdržali smo se. Trebali smo naime svako veslo. Ovo se dakako odnosi samo na mene, jer je Viktorija inače odrasla na rijeci, nastavila s ofanzivom razbivši u “paramparčad” njihova naklapanja o tome koliko naše amatersko veslanje utječe na ponašanje gumenjaka. Nije im bilo pravo od njene argumentacije. Razumio sam ih. Nakon sat i pol uplovili smo u miran tok Tare i skiper je ponudio da zastanemo i da se tko hoće, okupa. Jedan mladić se samo strovalio na leđa u vodu. Ništa neobično da nije ubrzo počeo zapomagati – Spasite me! Spasite me! – Bilo je ipak malkice čudno, ali smo ga nekako izvukli. Komentirao je kako je rijeka hladna, ali ne kao kod vodopada gdje je „kafana“. Tamo se po vlastitom priznanju već kupao. Priupitaše ga hoće li opet, a on će – Ako obećate da će te me spašavati. Pa kako spašavati jadan ne bio? On će na to – Pa ne znam da plivam? Posada će opet zgranuto – Što onda uskačeš u vodu? – On skrušeno odgovori – To mi je jedina prilika za kupanje jer imam prsluk za spašavanje. Nisam znao što bi mislio. Za nekoga koga smo upravo spasili utapanja bio je neobično veseo. A „kafana“ kod vodopada koji je, da vas ne lažem po prilici omanji buk koji pravi potočić koji utječe u Taru. Vjerojatno vam je jasno da smo Viktorija i ja podijelili jedno “Nikšićko” u toj improviziranoj birtiji na otvorenom od grubo tesanih trupaca, u kojoj zamislite rade dva mladića – jednome koji sjedi kažeš što ćeš piti, onda on to reče drugom koji stoji do njega i taj posluži piće. Zanimljiva podjela „rada“. Jesmo li to već negdje vidjeli? Uslijedila je nakon pive (Nikšićke) posljednja polovica puta, na kojem kao nema brzaca po riječima našeg vrlog skipera koji se ni otprije nije proslavio točnim odgovorima, kako o rijeci tako i okolnim planinama i visovima. Samo da znate, brzaci su bili još žešći i opasniji nego na prethodnom dijelu toka. Preživjesmo. Sve dok nije počelo infantilno glupiranje posada s drugih čamaca koji su zdušno prihvatila, već spomenuta dva bračna para s našeg gumenjaka, a sastojalo se u zalijevanju i prskanje veslima hladne vode po „protivnicima“. Kako moja najomiljenija odvjetnica i ja nismo nikome bili rivali, a voda je bila ledena, ona je vrlo brzo dovela u red nestašne članove posade, a za dlaku je izbjegnuta hitna sjednica Vijeća sigurnosti UN-a. Barem sam ja to tako objektivno vidio. Ugledavši Pivu, nećete vjerovati složno smo skupa zaveslali prema njenom brzacu i uplovili u Drinu. Slijedilo je olakšanje u vidu mirnih četiri kilometra. Već opisani kamp je čekao samo na nas umorne, promrzle i gladne. Za ručak kotlovina i kajmak, i naravno za večeru opet neko meso i naravno nezaobilazni kajmak. Sutradan smo malo promjenili plan jer smo skratili boravak te smo se odlučili za foto safari u NP „Sutjeska“. Molili smo Boga da s nama samo ne budu ovi iz Doboja. Bili su na našu i njihovu sreću Česi. Kako je nacionalni park bio na pravcu povratka dogovorili smo da vozimo iza bijelog „Land Rover – Defendera“ do ulaza u park. Nakon što smo prešli most na Drini, jako ljubazan vodič – Fočak podrijetlom, je kazao da u trgovini možemo kupiti vodu i slične potrepštine. Češki turisti iz Defendera su se već odavna vratili iz trgovine, a vozač terenca je vjerojatno potrošio pola rezervoara nafte, dok moja Viktorija nije provirila iz trgovine. I napokon uleti ona u auto s ogromnom vrećicom. Nisam je uspio pitati što je unutra, kad mi ozareno veli – Vidi kupila sam „teću“ s duplim dnom za kuhanje mlijeka. Toga kod nas već odavna nema.- Iako ne pijem sok od krave bi mi drago zbog nje. Na parkingu kod Tjentišta ušli smo i mi u „Defender“ za kojeg smo saznali da je kupljen od Yasushija Akashija. Ne baš od njega, ali od IFOR-a kad su te nazovi snage napuštale BiH. Naime rasprodale su vozni park. Opet je uslijedilo drndanje prašnjavom šumskom cestom preko nekoliko vidikovaca s kojih puca pogled na prašumu Perućica. Zanimljivost je da su Perućicu otkrili austrijski šumari provodeći taksaciju šuma nakon okupacije, odnosno aneksije BiH. Eh ta Austro-Ugarska! Odredište je bio Maglić. Predivna zaravan s glečerskim jezerima u daljini, s mnoštvom planinskih ljekovitih biljaka o kojima nam je znalački zborio naš vodič, nezavršeni student PMF. Pokazao nam je i grmove okusnih divljih borovnica. Na kraju smo se srdačno rastali, ostavivši vodiču i vozaču pristojnu napojnicu. (Nadamo se dovoljno da se barem malo iskupimo za ono čekanje na parkingu zbog „teće“ za mlijeko).

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s