TEDI

(…) Romani čhib zajednički je naziv za niz nariječja koja pripadaju novoindijskoj grupi indoevropskih jezika i srodna su današnjim hindskim jezicima…

–          Kvragu! – glasno opsova muškarac i zalupi crvenim koricama sedmog svezka Opće enciklopedije.

–          Gdje li sam to samo pročitao? – prosikta  spuštajući glavu među dlanove, laktova naslonjenih na rub poprilično prašnjava stola. Nije ni primijetio kako mu 75-watna žarulja stolne lampe prži desno uho dok je u sebi ponavljao

– Da mi se samo sjetiti! Da mi se samo sjetiti! –

Bio je siguran da je na takvo što negdje naišao u nekoj iz  mnoštva knjiga koje čitao prije no što je počeo raditi ovaj posao. Otad čita koliko stigne, malo i nimalo. Ili je može biti to pročitao u nekom časopisu!? – prebirao je po mislima.  

– Moram samo biti strpljiv i čekati. Čekanje je gorko, ali kažu da ponekad dade slatke plodove. – smjenjivale su mu se misli.  

–          Vjerojatno ne uvijek. – začuje svoj glas kako se gubi u polumraku praznih prostorija stana na četvrtom katu, ulice Kralja Petre Krešimira IV. na kućnom broju 13.

Početak razgovora sa samim sobom bio je dovoljan znak Filipu da zaključi kako je preumoran. Danas,  kao i obično radio je dugo, a onda donio posao doma. Tu navadu u prvo vrijeme čak nije ni primjećivao. Postao je svjestan onoga jutra kad mu je Snježana odvela trogodišnjeg sina Ivana. Nije, kako je rekla, mogla više. Prošlo je otad gotovo sedam mjeseci. Sada živi od danas do sutra. Poput pustinjaka. Nedovoljno spava, neredovito jede… Posljednjih desetak dana se pak osjeća poput progonjene zvijeri. Oko njega sve se nekako zgusnulo i ljudi i događaji. Vrijeme kao da ubrzano pulsira. Opasnost kao da može prstima opipati. U jednom trenutku, ni on ne zna točno kojem, postao je i progonitelj i lovina. Izluđuje ga taj tip. Zna da ga ima, ali mu ipak migolji. Izmiče mu. Ne može ga još posve zakačiti. Što je njemu poznato mogao bi imati samo jednu slabu točku. Ako stavi sve na tu karti i ne uspije, oni će se pak njemu približiti. Njihov dah kao da već ćuti na svome vratu. Ustao je sa stolca, ugasio lampu i kroz mrak se poput mačke kretao stanom. Pogledao je najprije kroz žaluzine spavaće sobe, a onda i dnevnog boravka. U noć. Zatim oprezno kroz špijunku i sačekao paljenje stubišne rasvjete. Gledao je i slušao. Kad se uvjerio da je sve u redu, zavukao se ispod pokrivača. Rukom je posegnuo za Ivanovim plišanim medvjedićem, kojega je Snježana, ljuta kakva je bila to jutro, vjerojatno zaboravila ponijeti. Par minuta netremice je gledao obrise djetetove igračke s kojom je njegov sin išao na spavanje i onda je odložio na noćni ormarić. Odmah pored najnovijeg modela „Češke zbrojovke“. Te dvije stari su ga držale. “Češka zbrojovka” je moćan pištolj kalibra devet milimetara, koji pogotkom u torzo trenutno zaustavlja napadača, ali znao je da kad i ako bude u prilici upotrijebiti ga u ovom poslu, da će to biti najvjerojatnije prekasno.   

(…) Svanuo je jedan od dana za koje mu je bilo svejedno kakav će biti. Sunčan, oblačan, maglovit… Ušao je u zgradu pored portirnice gdje se upravo obavljala smjena. Zatvorenih očiju se mogao popeti stubištem na drugi kat do svog ureda slijedeći samo miris kave koji je iz njega dopirao. Kuhala ju je njegova tajnica, punašna žena u četrdesetima. Vrlo povjerljiva. To joj je uz kuhanje izvrsne kave bila i glavna vrlina. Uzeo je veliku vrelu šalicu i bez riječi nestao iza smeđih tapeciranih sporedna vrata koja su vodila u “tunel”. Tako su u žargonu zvali posebnu omanju prostoriju izdužena oblika sa zatamnjenim ili bolje reći sa zamračenim prozorima, u koju se samo moglo ući iz njegova ureda. Rasvjeta u njoj je bila prigušena, jedva da bi običan čovjek mogao razaznati predmete, ali tamo nisu ulazili obični ljudi. Čak ni tajnica. Filip se pak vješto poput šišmiša  snalazio i rutinski skidao i premotavao magnetofonske vrpce i stavljao ih na uređaj „Uher“ položen na plohi radnog stola zajedno s ogromnim tamnim slušalicama. Pogledom je prešao preko šest istovjetnih uređaja raspoređenih  na tamnoj metalnoj konstrukciji prislonjenoj uza zid. Bili su posloženi u dva reda od po tri uređaja, tako da je gornji bio u visini očiju. Danonoćno su se automatski palili i gasili prigušenim škljocanjem. Vrpce su se vrtjele. One manje postajale su veće, a one veće naočigled su se smanjivale. Sve je inače u zadnje vrijeme postajalo veće. Nevolje. Broj prognanika. Broj izbjeglica. Broj poginulih. Rat u Bosni i Hercegovini postajao je također veći. I dakako zamršeniji.  

Odložio je smeđi sako, kupljen prije rata u jednom od butika u Vlaškoj ulici u Zagrebu, skinuo futrolu s pištoljem ispod lijevog pazuha, raskopčao dva gornja gumba na košulji, sjeo za stol i stavio slušalice. Pritiskao je gumbe, premotavao… Slušao.  Ništa! Prolazili su sati. Zavirio je u šalicu, no ona je već odavno bila prazna. Tajnica je također već pošla doma, kao i svi drugi koji rade do šesnaest sati. Bez kave mu se nekoliko puta i prispalo u toj skučenoj polutami. Kao i mnogo puta ranije. U tom prostoru se nije osjećao toliko moćan, koliko zaštićen. Kao u majčinoj utrobi. Bilo mu je toplo, a pupčanom vrpcom slušalica bio je vezan za uređaj koji mu je, barem se nadao, trebao pružiti kakvu takvu sigurnost. Događalo bi mu se i da se dobrano nasmije tajno prateći telefonske razgovore. Smijao se tako u mraku „tunela“ mnogoput slušajući o čemu i na koji način ljudi koje uglavnom osobno poznaje, razgovaraju s prijateljima, susjedima, supružnicima, ljubavnicima… Kako se lažu i pretvaraju. Lagali su bezočnije čak i od najvećeg lašca na svijetu – njegova strica Frane iz Rijeke. Tako mu se usprkos svemu danas također lice razvuklo u široki osmijeh kad je čuo da je četverogodišnji Ilija podigao slušalicu. Bilo mu je naime smiješno kako taj četverogodišnjak ukućanima objašnjavao tko je na liniji s druge strane. Kao da sluša svoga Ivana,  ali morao se posve usredotočiti na Sinišu – njegova oca. Siniša mu je važan. Vrlo inteligentan i operiran od emocija. Hladno je prije petnaestak godina likvidirao, prilikom razbojstva, dvoje starih supružnika iz jedne imućne sarajevske begovske obitelji. Završio je potom u bijegu i najprije se “skrasio” u stockholmskom, a potom u frankfurtskom podzemlju. Uvijek bi istraživao očima sugovornika, pronicljiv i škrt na riječima. Telefona se jako čuvao, a Filip baš očekuje da ga tu zaskoči.

Njih dvojica su, od kad je s obitelji iz nekog razloga doselio na Filipovo područje, povremeno komunicirali. Kako to obično biva ili tajni agenti traže takve kad se pojave na njihovom području ili obratno. U pravilu vrlo brzo se sretnu. Tako je bilo i ovaj put. On je preko nekih kriminalnih veza došao do Filipa, nudeći mu neke naizgled važne obavještajne informacije iz Bosne. Filip je iz iskustva znao da nema besplatnog ručka i širom je otvorio oči. Bolje reći uši. No, osim sumnje ničega konkretnog nije bilo. Neke su se informacije dijelom i potvrdile. Odnos im nije bio ni po čemu osobit. Ustvari ozbiljne relacije nije bilo, da bi se prije desetak dana kad su Filipa pozvali u centralu, karte posve otvorile.

Kod takvih poziva Filip nikad unaprijed ne bi znao razlog i redovito bi mu bila muka od same pomisli da ga zovu je je najvjerojatnije u nečemu pogriješio, da se nešto dogodilo u njegovoj zoni odgovornosti, a da on za to ne zna i sl.  Kada ga je šef to jutro primio odmah u osam sati, zabrinuo se još više. Najprije ga je ponudio da sjedne, a onda je šef sjeo tik do njega i onako očinski mu se približio. Uza sve kao da nije imao srca odmah mu reći punu istinu, pa se u početku razgovora nevješto izmotavao da su to doduše neka neprovjerena saznanja koja ukazuju da je postao smetnja…

– Ja smetnja?! – Filip će izravno.

– Poslušaj me Filipe! Jednostavno tebi koji si na tom terenu pripisuju „zasluge“ što im je pala ona zadnja velika pošiljka oružja.  Posrednici u tom poslu, ti znaš koji su, izgubili su puno novca. Kad su se nakon nekoga vremena “pribrali”, počeli su istraživati tko je kriv i uprli su prstom u tebe. – 

– Ali sve, baš sve je odradila  specijalna policija!

– Ne budi naivan! Nisu oni od jučer, to je obavještajno-kriminalni milje. Danas rade s oružjem, jučer su ili će opet sutra s drogom…, A da. Postoje neke indicije da te “ocinkao” netko iz naših redova. Poduzeli smo nešto po tome, ali presporo ide, gotovo nikako..-

– Povezano s tim, sjećaš se onoga tvoga Siniše. Vjerojatno te neće iznenaditi  da je on baš dobio zadatak da tebe “odradi” uz pomoć nekih krimosa iz Sarajeva koje nismo uspjeli identificirati!

– Baš on! Sad mije puno toga jasnije. – zusti Filip gledajući kroz prozor.

– Kao i obično nemamo načina da to sada zasad provjerimo, ali za početak ga stavi  „na mjere“, moramo se nadati najboljem. Dotad. Čuvaj se! –

– Čuvaj se! Odiše brigom, ali Filip je znao da je praktično više manje bio prepušten sam sebi. Otkad ga je „prikopčao“, muku je mučio jer je ovaj u komunikaciji osim hrvatskog,  koristio švedski i što je najgore kad bi razgovarao s nekim tajnovitim Adilom, u određenim trenucima razgovora prešao bi na Romski jezik. Da, baš romski. Njega je Siniša naučio dijeleći ćeliju s nekim sitnim lupežom u njemačkom zatvoru. A Adil? O njemu Filip ništa nije znao osim da je iz sarajevskog predgrađa i da je sudjelovao u nekim političkim likvidacijama u Liegeu u Nizozemskoj. Filip je pretpostavljao da je on za razliku od Siniše baš pravi Rom, ali to nije ni bilo sada važno, služio se tim jezikom. Ta njihova komunikacija na romskom Filipu je bila nerazumljiva i dovodila ga je do očaja. Znao je da su oni zbog te prednosti uvijek nekoliko koraka ispred njega i da je samo pitanje vremena kad će ga iza nekog ugla”ohladiti”. On je sve vrijeme uporno slušao i premotavao vrpce – danima. Bio je tvrdoglav poput magarca, a da li je uopće imao izbora. Čemu se u stvari taj čovjek kojeg su ostavili svi do kojih mu je stalo, nadao. Uzdao se zapravo u nesavršenost romskog jezika. Naime, negdje je davno koliko se sjeća gutajući svakakvu literaturu čitao o zanimljivostima vezanim za taj povijesno nomadski narod porijeklom s indijskog potkontinenta   i doznao da je njihov jezik umnogome  arhaičan i  da nema vlastite izraze za neke moderne uređaje, naprave, već to posuđuju od drugih jezika iz okruženja. Bila je to tanka nada, ali on je čekao da pogriješe. Toga utorka uvečer,  negdje oko 21,00 Adil je nazvao Sinišu. Javio se mali Ilija i kao i uvijek ostavio slušalicu otvorenu dok mu ne dođe otac. Dozivao ga je i usput plačnim glasom pitao je li negdje vidio njegova  malog medu Tedija bez kojega ne želi na spavanje. Potom se javio sonornim glasom Siniša, a Ilija je i dalje u pozadini plakao.. . 

–          Alo, Adil je!

– Šta ima, kakav si?

–          Nema ništa. Znaš ono bolan? Ono mi planiramo…rano ujutro ćemo doći s „Volvom“  – na Kamensko (…) – zatim nastave na romskom. 

–          (…)

–          Kvragu! – opsova Filip i podigne se sa stolca i strgne slušalice s glave i udari njima po stolu – opet su prešli na taj jebeni jezik. – režao je. Nešto mu je ipak govorilo da nastavi. Sjedne nevoljko ponovno na stolac,  vrati vrpcu unazad, stavi slušalice i naćuli uši. I sluša. I čeka. I sluša, čeka….

–          Ali što to voze preko „Kamenskog“?  Ako ih „dignemo“ i ne bude ništa kod njih, drugi put će doći neki za koje nećemo znati i „bum“. U glavi mu je bilo kao u košnici, misli su me rojile poput nervoznih pčela. Nakon nekog vremena Adilu se  posred razgovora na romskom omakne – „en militär krypskytt“. Filip skoči sa stolice i lupi zatvorenom šakom po zidu. To je to! Okrene brže bolje special svog šefa. 

– Halo, halo!

–          Evo me Filipe, je li se nešto dogodilo kad zoveš u ovo doba?

–          Imamo ih šefe! 

–          Koga Filipe pobogu?

– Njih! Sinišu! Rano ujutro Adil će “Volvom” ući na „Kamenskom“  i u njemu bi između ostalog biti jedan vojni snajper. Ne znam čega i koliko još, ali  znate već u koju svrhu. Ne trebam vam govoriti da nikako ne smiju proći. Ako ih izgubimo iz vida, ja sam gotov! Ako ne sutra, ono već neki drugi dan…. 

–          Dobro, dobro, ne boj se! Smiri se ! Iza graničnog prijelaza će ih čekati specijalci. Idem to odmah riješiti s načelnikom policije. Nekako pretpostavljam da će trebati pokupiti i njihovog graničnog, ali o tome možemo i poslije. Nego ti Filipe, znam da si umoran i napet, ali daj još do ujutro molim te poprati “mjeru”! Vidi hoće li se nešto događati – nekakva komunikacija. Javi mi što god bude! U bilo koje doba! Ne smijemo pogriješiti.  

–          Svakako, čut ćemo se šefe! – odgovori Filip koji tu noć nije oka sklopio. Nadzirući Sinišin telefon doznao je kako je on rano ujutro otišao prema “Kamenskom”, da je njegova supruga Mirela nepuni sat iza toga zvala telefonom odvjetnika Marušića. Doznao je također da je tog jutra mali Ilija na duže vrijeme ostao bez oca i da je zaran ponovno bezuspješno tražio medu Tedija. Po mirisu kave iz susjedne prostorije doznao je i da je već osam sati i trebao se osjećati posve zadovoljno. Ali nekako ipak nije…