ČEKANJE (Božićna priča br. 2)

Ostaci skorenog snijega na krovovima sve malobrojnijih autobusa prkosili su buri što je rastresala kosti oskudno odjevenim vozačima koji su vadili prtljagu rijetkim putnicima. Dva žuta taksija s upaljenim motorima čekala su na stajanci. Postarija čistačica pri hodu je vukla desnu nogu i praznila zadnju kantu s otpatcima. Trafikantica je pospremala novine s pulta, a prometnik je već zaključao urede. Svi su žurili. Samo je ispod kolodvorske strehe u kojoj meškoljili golubovi, sjedio postariji muškarac. Gotovo nepomično na šupljikavoj  limenoj klupi. Tek s vremena na vrijeme pogledavao bi, čas u pravcu kolnog ulaza, čas na svoj sat izgrebanog i mutnog stakla s metalnim remenom, gurajući ga pri tom pod narančastu svjetlost koja je padala po sedmom peronu. Kazaljke su se ispružile jedna nasuprot druge. Prošlo je već odavno  deset. Od početka se protivio tome da putuje na Badnjak, ali na koncu je popustio kao što svi popuštaju unucima. Što sad? Nema mu druge već čekati i nadati se da će sve biti dobro. Slušajući golubove kako se namještaju za san, pitao se kako to da nikad nije vidio malog ili mladog goluba. Bit će  stoga što ih roditelji poput ljudi dugo drže u gnijezdu. Možda? Domalo je primijetio kako je na kolodvoru ostao sam zavideći pomalo tim pticama na toplini koju su pružala jedna drugoj.

Kako je vrijeme odmicalo sve češće je tipkao sporim koščatim prstima po mobilnom uređaju, prislanjao ga uz uho, ali ništa. Nije se javljala. Zadnji put kad je s njom, koja bi po dobi mogla biti mladi golub nespreman za samostalni let, telefonski razgovarao bilo je oko osam sati. Kazala mu je da je zapao veliki snijeg i da se jedva probijaju, dodavši da je unatoč tome sve u redu. Tješio se mišlju da joj se najvjerojatnije baterija ispraznila jer ti mladi uvijek nešto prtljaju po mobitelu, pa ipak. Nemir, se poput hladnoće zavukao ispod  tamnog kaputa u kojem se skutrio poput drhtava i preplašena djeteta. Sjedokosi satrac je strahovao i brinuo se kao nikad dotad.

U neko doba osim zvuka autobusa koji nikako da stigne, vjetar je donosio sve glasnije lupkanje ženskih potpetica. Ubrzo je osjetio nečiju prisutnost u blizini ali nije podizao glavu.

– Josipe! Jesi li to ti? – začu ženski glas.  

Prepoznao je odmah glas koji je čekao godinama, desetljećima. Polako je izvlačio glavu iz zadignutog ovratnika kaputa ne usuđujući se podići pogled. Bojao se da mu se samo pričinilo, da se tlapnja ne raspline, a onda je ipak odgovorio:

– Da,  ja sam. 

Ugledao je potom poznato lice, s ponekom borom. Oči i osmjeh, unatoč godinama bili su kao nekad. Ustao je kako to stariji ljudi čine najbolje što mogu i polako učinio korak k njoj. Stajali su tako jedno vrijeme zagledani jedno u drugo. Činilo se kao vječnost, a onda su se šutke nespretno zagrlili, kao da ništa slično nisu nikad prije činili. Njena kosa je bila boje i mirisa ranih visibaba, a njemu su ruke drhtale, grlo steglo, a oči navlažile.

– Plačeš li?

– Malo. – jedva odgovori.

– Reci mi molim te najprije,  otkud ti! Zbog čega na Badnju večer sjediš sam na kolodvoru? Koliko znam ne živiš ovdje? –

– Vratio sam se prije mjesec dana. Namjeravam ostati. Zauvijek. Sada čekam unuku Luciju. Ima petnaest godina i željela je baš kod mene proslaviti Božić. Njen autobus trebao je već davno stići. Već do  devet. Kad se zadnji put javila rekla je kako je cesta zbog snijega teško prohodna. Otada joj je mobitel isključen. Ne znam što se događa. Brinem se i bojim.

– Bit će sve dobro, vjeruj mi. U ovoj noći se ništa loše neće dogoditi.

– Kako znaš?

– Ne znam, vjerujem! Pošla sam na večeras na polnoćku i nešto mi je govorilo da krenem ovuda, iako to nikada ne radim. 

– Ne razumijem, ideš u crkvu? Nisi li se bavila teorijskom fizikom u Freiburgu?

I?

– Što i? Pa zar znanost nije nespojiva s vjerom?

– Možda na prvi pogled. Tako sam u početku i ja razmišljala, no kako sam dublje ulazila u znanost postajalo mi je jasno da nikad nećemo spoznati sve.  Taj apsolut nam izmiče.  Znaš mi znanstvenici možemo otkrivati prirodne zakone jer postoji “Zakondavac“. I taj Zakonodavac nakon što je stvorio čovjeka na svoju sliku, prije dvije tisuće godina napravio je čudesan obrat, stvorio je svog Sina na sliku čovjeka i tako je Bog zapravo ušao u ljudsku povijest. Njegovo rođenje ćemo do malo proslaviti. Zar nije veličanstveno da smo dio te i takve povijesti?

– Kako si to lijepo rekla. Imam osjećaj da sam ta razmišljanja i sam nosio u sebi, ali ne tako osviještena. Reci mi koliko ostaješ? – upita potom Josip.

– Ni ja ne idem više nikuda. Ostala sam sama. Tek toliko ću obnoviti obiteljsku kuću. Ne trebam nikakav komfor, samo malo mira. Znaš li zapravo  kako sam te izdaleka prepoznala tako zabundana?

– Kako bih znao?

– Držao se obje ruke na skupljenim koljenma, kao onda kad sam te obranila od onih divljaka u školi.

– Bio sam doista smotan.

– Ma daj! Moram ti nešto priznati. Ne možeš pojmiti koliko sam te zadnjih godina željela sresti. Prije toga sam doznala da si u međuvremenu postao poznat slikar. Krišom sam analizirala tvoje radove i nadala se da ću naći svoj lik ili neki nagovještaj u njima. Nisam ga našla, ali sam u njima gotovo uvijek nazirala neku tihu sjetu. Tek kad sam pročitala tvoje intervjue shvatila sam što zapravo tražiš. Čitala sam ono izgovoreno, ali i ono skriveno između redaka. Usuđujem se reći da sam te upoznala. Možeš li vjerovati! Postao si mi blizak. Tek kad nešto poznaješ to možeš voljeti. Josipe, oprosti mi što sam te zavoljela tek odnedavno! – izustila je to brišući oči rukavom kaputa.

– Kako…?

Dva para svjetala nadolezećeg autobusa nakratko su obasjala zagrljene ženu i muškarca potkraj životnog puta prekinuvši na trenutak njihov razgovor. Ubrzo im je u susret dotrčala djevojka s crvenim ruksakom i bacila se  starcu u naručje.

– Djede, oprosti što kasnim!-

– Zaboga, Lucija draga! – s olakšanjem će starac, grleći je.

– Hej vas dvoje, prošla je ponoć, da vam čestitam Božić! – sa smješkom ih prekine Anja.

– Hvala draga moja! – odgovori Josip i poljubi Anju u obraz, a onda se ponovno okrene unuci

– Lucija ovo je moja, ovaj … prijateljica Anja – iz djetinjstva. Pravila mi je  društvo dok sam te čekao i zbog mene je propustila Polnoćku na koju je pošla.

– Drago mi je i ja vama također želim sretan Božić – srdačno će djevojčica i djevojka u isto vrijeme.

– Nego Lucija, ovaj … ako smijem predložiti, da li bi ti smetalo ako pozovem Anju sutra k nama na objed?

– Hm! Samo uz jedan uvijet. A to je da ja ne ostanem bez svog bataka. –  pomalo će ucjenjivački Lucija.

– Dogovoreno! Vas dvije dobit ćete batake, a ja ću uzeti krilca, njih ionako oduvijek obožavam, reče pa nastavi – Anja nisam te pitao da li pristaješ, ali samo da znaš obično ručamo oko podne. Bilo bi nam drago da i poraniš! –

Anja je bez riječi potvrdno kimnula glavom. Potom su krenuli svatko na svoju stranu i kad se nakon nekoliko koraka osvrnula se za njima, vidjela je da su Josip i Lucija zastali i da mu ona nešto govori. Zbog udaljenost i vjetra nije mogla čuti što.

Tko zna da li joj je Josip ikad kasnije priznao da mu je unuka tada očitala bukvicu o tome da uvijek, a pogotovo na Božić treba govoriti istinu jer je ono s pilećim krilcima bila velika, velika laž…

2 misli o “ČEKANJE (Božićna priča br. 2)

  1. Dirljivo u Božićnom vremenu. Boga možemo sresti u ljudima, u susretima koji nam se čine slučajni. A slučajni nisu, sve je to dio plana Svevišnjega.
    Lijepo pretočen susret u priču od koje mogu zasuziti oči!
    ČESTITAM!
    SRETAN BOŽIĆ!

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s