KUĆE

Rukav kaputa stapao se u jedno s crnom kutijom za violinu koju je nosila više na prsima nego pod pazuhom. Jutros dok je hodala, kao i svaki dan unatrag tri desetljeća iza orošenog prozora u prizemlju susjedne zgade pratile su je mrtve oči dvadesetak plastičnih lutki. Njihov raspored i oprave su bile uvijek iste. Nikada iza tog prozora nije vidjela ljudski lik, svjetlo, neki trag života. Nije mogla dokučiti čiji je to dom. Lutke u prozoru su bile jedan od razloga što tu ulicu nikad nije smatrala svojom. Pogledala je načas uvis, a sedefaste grane kestena okoraljene od inja presijavale su se pod prvim zrakama siječanjskog sunca.

-Mogao bi biti ovo lijep i sunčan zimski dan gospođo. Dobro vam jutro! – pozdravi je vozač taksija.

-Dobro jutro mladi gospon, nadam se da niste dugo čekali?

-Ma nipošto. Dopustite da vam stavim stvari u prtljažnik!

-Violina ide samnom, torba može otraga. – odgovori žena koja je s obzirom na hod i držanje mogla imati i osamdeset, ali i sedamdeset godina. Kod žena nikad ne znate, pogotovu onih koje se kao ova, odijevaju i drže otmjeno. Nakon što se smjestila u toplu unutrašnjost automobila, vozač je u prtljažnik odložio  njenu putnu torbu. Bila je lagana.

-Kamo da vas odvezem? – uljudno će sredovječni crni muškarac na čijem su licu bili vidljivi tragovi neprospavane noći.

-Do Maksimira, znate gdje je „Dom za starije“, no prije ćete me odvesti do Žerjavićeve, imam nešto za obaviti.

-Naravno kako vi kažete.

Bijeli „Hyndai I 30“ je poput sanjki klizio prestižući tramvaja kroz zubatu zagrebačku zimu, a onda će starica

-Svunoć ste vozili?

-Što ću moram zaraditi za obitelj. Znate imamo četvoro djece. Ovo bi mi trebala biti posljednja vožnja u smjeni, ali nikad ne znate…

-Ispričavam se, ali tu, tu zaustavite molim vas! Htjela bih je još jednom vidjeti.

Starica je spustila staklo i zagledala se u zapuštenu, nekoć reprezentativnu donjogradsku dvokatnicu. Neodređena siva boje nataloženog smoga  zagospodarila je njenim pročeljem.

-Rođena sam i odrasla u stanu na prvom katu. Kuća velikog Hermana Bollea, bila je moj dom, jedini, premda sam se više puta selila. Čuli ste vjerojatno za njega. Vidite, sada je tako oronula i gotovo prazna. Koliko mi je poznato, samo u prizemlju u stanu kućepazitelja još netko živi. Moja obitelj se uselila u nju nakon što je sredinom 20-tih promjenila vlasnika. Sjećam se živo oslika u haustoru, stabala jabuka i šljiva u vrtu sa stražnje strane. U njemu je moja pokojna sestra Dorotea običavala svirati. I tako godinama. Nećete vjerovati kad bi ona zasvirala uvijek bi na granu odnekud doletio jedan te isti češljugar koji bi je slušao. U ovj kutiji je ta violina čiji zvuk je očaravao i ptice. Vrlo je stara, sagradio ju je Andreas Ferdinand Mayr u Salzburgu. Kažu da je on graditelj i violine na kojoj je Mozart učio. Mayru su uzor bila glazbala talijanskih graditelja pa je drvo za instrumente dobavljao preko nekih veza ravno iz šume  Paneveggio na sjeveru Italije. Isto kao i čuveni Stradivari.

-Kao da i sada čujem njen zvuk… da to je bio moj dom. Znate li mladi gospon, kako će te znati gdje je vaš pravi dom. To vam je ono mjesto gdje se sile neba i zemlje tako sjedine da da vas stave u središte svemira. Nakon nekoliko minuta tišine žena nastavi.

-Znate te otmjene kuće koje svojim izgledom i ljepotom odskaču od okoline, kao ova koja je bila moj dom, su u konačnici svojevrsna zamka za njihove posjednike. Vlasnicima i stanarima daju osjećaj moći, osjećaj da vrijede više, da su ono što nisu…, da je njihova prednost upravo zbog tog zdanja pred drugima nepremostiva i nedostižna. Zapravo  promakne im da se sve oko njih mijenja, a da samo oni upravo zbog toga stoje u mjestu, stagniraju… Ta samoobmanjujuća opijenost vam traje, dragi moj gospon,  do treće generacije naraštaja, kada bez izuzetka nasljednici gube kuću. Založe je, prodaju je, propiju, izgube na kocki, oduzmu im je… Dođu onda neki novi vlasnici, stanari i  sve se opet ponavlja i spirala moći koju stvari zadobijaju nad svojim posjednicima  se nastavlja…

-Mladi gospon, mogu li vas sada zamoliti da krenemo? – upita zatvarajućo prozor.

-Da, da, svakako, odgovori taksist trljajući dlanovima oči.

-Znate, doda on pokrećući automobil, često prođem ovuda i sve se mislim kad bih mogao imati ovu ili barem sličnu kuću za svoju obitelj. Lijepo bi ja nju uredio. Da samo znadete koja bi to bila sreća za mene i moje!

-Ako smijem primjetiti, čini mi se da ste spavali sve ovo vrijeme. –

-Da, da ispričavam se gospođo, malo sam odrijemao.  – odgovori vozač, uključujući se vozilom u kolonu  prema Maksimiru. Brojčanik se približavao iznosu od tri stotine kuna.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s