Dok je među prstima vrtio požutjelu omotnicu s jedva vidljivim žigom San Marcelo, Republica Argentina, nosnice su mu se ispunjavale uskovitlanim ljubičastim mirisom. Cijelu vječnost trajalo je tih njenih nekoliko koraka pored rascvalog jorgovana kojega je, kao i da neće, prolazeći dodirnula rukom. Nije bilo ni vruće ni hladno, na popodnevnom suncu ugodno. Mogla je biti sredina travnja. Dok je odlazila, mislio je kako je prava sreća da te crne valovite kose koje su padale preko njenih ramena nisu nekim slučajem završile na jeftinim keramičkim pločicama mjesnogo frizerskog salona. Milovale su joj ramena i haljinu sa cvjetnim uzorkom, dok joj je u travu obraslo dvorište upijalo gotovo lebdeći hod. Nije pouzdano mogao procijeniti njene godine. Znao je da ako se okrene prije nego zamakne iz ugla njegove kuće da će se jednom vratiti. To je želio.
Pogledao je u njenu čašu u kojoj su plivali samo igličasti ostaci otopljenog leda u razvodnjenom Chivasu. Iako ju je na početku razgovora diskretno upozorio da kad je viski u pitanju treba staviti više kocki jer tako se piće bolje ohladi a ne razrijedi, inzistirala je na jednoj i odlučno u travu izbacila njih nekoliko. Viška. Nije ni očekivao da ga posluša ta njemu nepoznata žena iz mjesta u kojem ni poštanskog ureda više nije bilo. Njen dolazak ga zapravo upozorio na tu činjenicu. Kazala mu je kako su njeni kupili staru poštansku zgradu i da su prije preuređenja izbacili sav inventar, te da su iza zidne police u kojoj su se po mjestima razvrstavala pisma, pronašli njih nekoliko. Zagubljenih. Jedno od njih je ovo koje je sad vrtio u rukama. Raspitivala se, kako mu je rekla, najprije kome bi ga mogla predati, a kada je saznala za njega, kada i da li uopće dolazi. Dok su razgovarali pribojavao se da ništa o njemu dobroga nije čula. Pa ipak uočio je da joj prsti svako malo nesvjesno bježe u kosu, popravljajući je i mičuči uvojke s očiju. Sklanjala bi pogled bržebolje kad bi joj se susreo s njegovim. Imao je osjećaj da joj je u najmanju ruku zanimljiv, ali u više od toga nije mogao biti siguran. Ta nesigurnost u procjeni žena bi mu se javljala uvijek kad bi mu bilo stalo. Da li mu je sada moglo uopće biti. Zašao u godine i što je od nje mogao tražiti ili ponuditi joj osim svojih sada već mrtvih nemira ili besmislenih savjeta o stavljanju leda u viski. Pa ipak htio ju je ponovno vidjeti.
Pogledavao je pismo ne znajući da li da ga otvori ili ne. Kao da su mu se stoljetni zidovi djedova kuće pred kojom je sada sjedio nagnuli nad glavom kako bi čitali zajedno s njim. Osjećao je tu nataloženu znatiželju doma onih koji se nisu vratili. Želju da dozna. Dozna, iako je sve što se u pismu nalazi vjerojatno postalo nevažno u postojećem redu stvari, jer niti njegovog djeda na kojega je adresirano, niti njegova brata koji ga je napisao i poslao nema među živima. Dobrih sedamdesetak godina. Pa ipak i on i hladni dom njegovih predaka su sa strepnjom isčekivali što će naći u tom nevještom rukopisu ispisanom „tintanom“ olovkom. Najpažljivije što je mogao poput kakvog pasioniranog filateliste, otvarao požutjelu omotnicu po rubu ponad dijelom oštećenog poštanskog žiga i marke od 2,40 pesosa. Na poleđini je bio otisnut prijamni štambilj s datumom dvadeset osmi travnja tisuću devetstotina pedeset osme. Otvarajući više nije bio tako siguran znade li baš sve o obiteljskoj povijesti. Povijesti koja i nije bila bogzna po čemu osobita osim po gruboj muci, neimaštini, nagonu za preživljavanjem, ljubavi koja je uzimana više kao teret. Svako pokoljenje bi zadesio neki drugi jad. Izmjenjivali su se glad, bolesti, ratovi… Ponekad više njih odjednom. S vremena na vrijeme pojavljivala bi se i nada. Nada da će odlaskom nekuda daleko u nepoznato, u prekooceanske zemlje jednom za svagda, riješiti nedaća. Prvi val, drugi val… Neki su i uspjeli. No, koliko znade ne i Petar. Tako se zvao brat njegova djeda čije je pismo držao među dlanovima.
Čuo je prije kako je umro bez obitelji i u siromaštvu, ali nije znao zbog čega je prestao odgovarati na djedova pisma. Odgovor mu je evo sada tu u rukama, pred očima, na požutjelom papiru na kojem je posljednji put pisao prerano ostarjeli mladić koji je s nepunih devetnaest godina, parobrodom „Marta Washington“ u osvit velike svjetske krize u rujnu 1928. iz Splita otplovio za Južnu Ameriku. Je li pismo dokaz da Petar nije prestao pisati kako je djed sve vrijeme mislio, jer je eto očekivano pismo tek par kilometara dalje od njega ležalo iza drvene police u pošti u koju je i sam nebrojeno puta zalazio. Desetljećima. Piše tako Petar da je u San Marcelu najprije živo od nadničarenja, a da je poslije kupio neku omanju farmu, ali da i nju namjerava sada prodati, da se nije ženio. Zanima se za bratovo zdravlje, zdravlje njegove supruge, za njihovu djecu, za svoje vršnjake koji su ostali. Ni nakon nekoliko čitanja u pismu nije pronašao ni traga zavisti ili predbacivanja bratu zašto je on imao privilegij ostati, a što je djed smatrao vjerojatnim razlogom što nije primio odgovor na svoje pismo. Tek kao usput napominje da u njegovoj blizini nema nikoga iz staroga kraja, da mu je lijeva ruka nakon loma krivo srasla i da se s njom može jedva pomagati, da nema više snage, volje…
Posunčar je ponovno zanjihao miris jorgovana. Neki mir se spustio na sredovječnog muškarca i nastanio se u oronuloj kući ispred koje je sjedio. Odlložio je pismo ispod čaše na rasklimani stolić i pogledao u pravcu ugla iza kojeg je maloprije zamakla i sjetio se. Pa da! Okrenula se odlazeći…
Pismo
O'blog 