STOPE

Probudila me neka neobična tišina, dok je topli mrak  mirovao u omanjoj sobi kojoj smo mi djeca spavali poredani poput sardina. Na prstima sam se iskrao, prošao pored štednjaka u kojem je gorjela vatra. Netko je osim mene još budan, pomislih, i kroz noć potpiruje oganj. Ogrnuo sam se crvenom jaknom od samta i navukao prve cipele koje su mi se našle pri nozi. Ulazna vrata su zaškripala, a sinoćnje bure nije bilo. Zamukla je ili  otišla dalje. Pritisnuvši  prekidač vanjske svjetiljke, ukazala mi se bjelina napadalog snijega, a pahulje su se i dalje zaigrano, nečujno i meko poput balerina spuštale iz bijelog beskraja. Topile su mi se na licu i rukama i zametale stope koje su, pored  snijegom  povijenog oleandra, vodile iza ugla kuće. Pošao sam za tim tragovima sve jače vonjajući miris duhanskog dima. Zaklonjenog ispod strehe, u polumraku sam ugledao oca naslonjenog na zid, zamišljenog i zagledanog u bjelinu noći. Taj vrsni postolar, koji nikad nije imao svoju radnju i osrednji harmonikaš, kao i ja – nije spavao. Bio je zaogrnut starom jaknom maslinaste boje, s kapuljačom i postavljenom umjetnim krznom. Ugledavši me, gotovo da se i nije iznenadio, jer je zasigurno čuo cviljenje vrata i primijetio iznenadni snop svjetla koji se ukazao preko zametenog okna bunara. Samo je još jednom povukao dim, lagano otpuhnuo, a potom cigaretu odbacio da svoj užareni život skonča u hladnoj bjelini. Primakao sam mu se bez riječi, sklonivši se do njega ispod strehe. On mi je u lagano spustio ruku na tjeme, prošao prstima kroz kosu, privukao nježno k sebi rekavši – „Sritan rođendan sine“! Toga dvadeset i drugog studenog tisuću devet stotina sedamdeset i prve napunio sam devet godina. Nisam ništa rekao, godio mi je samo dodir očeve, od teškog rada, ogrubjele ruke. Preplavljen čudnom atmosferom neke nestvarne tišine, začuo sam tek kako se „Floki“ pospano okreće u svojoj kućici, ne mareći nimalo za nas  iz perspektive svog psećeg života. U krošnji nevelikog hrasta obraslog bršljanom, koji je rastao tik uz ogradni zid našeg dvorišta prhnuli su vrapci vjerojatno se namještajući da što bolje provedu ostatak noći. Prije no što mi je otac čestitao, nisam ni znao da je prošla ponoć, niti se sjetio rođendana. Još jučer sam bio uzbuđen zbog te činjenice, a gle u toj neobičnoj bijeloj noći otac me morao podsjetiti. Gledajući kao pod hipnozom u pahulje što su iznova i iznova dolazile iz bijelog beskraja, poluglasno sam, više za sebe kazao – Selo spava! – dok mi je pogled  milovao  snijegom zapamučene okolne kuće i stabla. Duga tišina. Potom otac dometne – …sanja. –

Ne znam ni danas je li se to odnosilo na kuće, ljude, sebe,  mene ili sve zajedno. Nije li otac mislio na neprekinuti san tih skromnih kućeraka i sivog tvrdog kamenjara, kojeg smo i  sami bili dio, da se ponekad urese bjelinom i zaogrnu mekim plaštem. Da barem nakratko budu nešto drugo, ono što u naravi ne mogu biti. Naime, snjegovi u mojem kraju, osim iznimno, prekrivaju kamenjar i oskudnu vegetaciju vrlo rijetko i brzo kopne. Traju puno kraće od snova tamošnjih ljudi. Majka mi je pričala da je desetog ožujka tisuću devet stotina pedeset i šeste, kada je na svijet donijela starijeg brata, snijeg tako napadao da se nije moglo iz kuće. To se od tad nije ponovilo. Kasnije sam shvatio da se ama baš ništa ne ponavlja. Doduše katkad se stvari odvijaju na sličan, ali nikad isti način. Ni dan danas nemam odgovora što je sve sanjao moj prerano ostarjeli otac, te i drugih probdjevenih noći. Simboliku noći bijelog sna, njega i mene ispod strehe rodne kuće i snijegom zametenog sela, škrte izmjene riječi, nosio sam u sebi godinama, sve vrijeme se pitajući zašto se tog događaja tako jasno sjećam. Do najsitnijih detalja. Možda jer je baš tada počelo moje svjesno djetinjstvo. Kao da su tih par očevih riječi i bliskost u toj nestvarnoj noći, u bitnome odredili moj karakter. Da po prilici budem ono što sam danas.

Snijeg je sipio i dalje. Nečujnim koracima smo se zaputili  u kuću. On je išao šutke ispred mene, dok sam se ja trudio stavljati svoje cipele u tragove njegovih stopa. Otac je onako usput, ali pažljivo, rukom stresao snijeg s oleandra, barem ga nakratko oslobađajući tog lijepog, ali nepodnošljivog tereta. I ljepota može biti nepodnošljiva – pomislih tada to po prvi puta. Sva ona meka i lijepa bjelina ostade potom s druge strane škripavih vrata kad uđosmo u topli polumrak doma.

KASNO JE

Crnokos muškarac u ranim tridesetima prišao je bijelom Mercedesu linije “123” na početku taxi stajališta pored autobusnog kolodvora. Otvorio je stražnja vrata i ubacio kišobran i „Samsonite“ aktovku na sjedalo iza vozača
– Dobra večer, Petra Berislavića četrdeset dva – reče namještajući se na oker kožnatom sjedištu ne puštajući iz ruke buket cvijeća i dvije najlonske vrećice “Nama”.
– I vama mladi gospon! – odgovori bucmasti sijedi taksist gledajući putnika ravno u oči kroz retrovizor. Pritisne potom gumb taksimetra, koji počne glasno odbrojavati. Da bi otklonio bilo kakvu mogućnost razgovora o politici, okrene potenciometar s kronike dana Hrvatskog radija i prebaci na drugi program. Sjetan zvuk havajske gitare i kristalan glas Emmylou Harris ispuni kabinu. “…Like a piece of driftwood on the sea…”. Mercedes je grabio prema odredištu, a muškarac je prepoznao standard Hanka Williamsa “May you never be alone like me” kojeg je baš u ovoj izvedbi slušao u emisiji “Country club” jedne nedjelje iza ponoći. Bolje reći u prvom satu ponedjeljka. Ponekad je slušao tu emisiju odličnog Dražena Vrdoljaka, bez obzira na podočnjake sutradan ujutro i zahtjevne obveze na institutu „Ruđera Boškovića“. Iako ga je više zanimala klasična glazba i njen sklad koji se primjerice kod Bacha može i matematički izraziti, Emmylou Harris i solo gitaristu iz njenog pratećeg benda Alberta Lee iz nekog razloga je obožavao. Doduše Albert Lee nije bilo tko u glazbenom svijetu, već obrazovan multiinstrumentalist koji je iz Velike Britanije odselio u Sjedinjene države da bi svirao s tamošnjom glazbenicima.
– Ciganin ali najbolji! – mislio je o njemu dok se Mercedesu probijao kroz pljusak pustim donjogradskim ulicama, a brisači gurali mlazove vode prema rubovima vjetrobrana. Iz vrećica na koljenima muškarca provirivale su gramofonske ploče. Dok je slušao “Now you’re gone, our love could never be May you never be alone like me…” pomislio je da kad bi Amerika pjevala jednim glasom da bi to bio glas upravo Emmylou Harris.
– Ma uostalom koga briga. Kao da nekog u Americi zanima glas moje zemlje, koji je u ovoj 1991. više vapaj nego pjesma. – u razmišljanju ga prekine vozač koji mu diskretno dade do znanja da su stigli. Taksist nije ni pokušao izići iz vozila i putniku otvoriti vrata i pomoći oko prtljage. Stariji taksisti se ionako slabo snalaze na vlastitim nogama. S vremenom im stražnjica od dugog sjedenja zadeblja, gornji dio tijela im se pogne prema naprijed i kad bi im tko naglo izvadio poslovično debelu lisnicu iz stražnjeg džepa vjerojatno bi izgubili ravnotežu i pali na nos. Zbog rasporeda nožnih komandi automobila stopala im se, kao i kod drugih profesionalnih vozača, razmaknu u vrhovima pa hodaju poput pataka. Možda je ovaj taksist nije mrdao iza upravljača kako ne bi ispao smiješan zbog svog debele stražnjice i patkastog hoda ili što je vjerojatnije zbog kiše koja je lijevala. Svejedno. Nakon što mu je platio vožnju, muškarac je gurnuo vrata automobila. Čulo se besprijekorno njemačko “bup”, a Mercedesu se nakratko zadigao prednji kraj dok je kretao. Naglo zakoči nakon desetak metara i krene unatrag. Muškarac u dugom crnom kaputu priđe vratima vozača, a ovaj mu sa zadnjeg sjedišta doda kišobran.
– U retrovizoru sam vidio da ste bez njega. – reče, zatvori potom brzo prozor i odveze se u noć.
Muškarac neotvoren kišobran objesi o podlakticu i zadigane natopljeni rukav. Njegov  „Seiko 5“ je pokazivao 22,20. Još jednom je bacio pogled na sivo donjogradsko secesijsko pročelje  i  kućni broj četrdeset dva. Nelagoda se kao uljez uvukla ispod postave njegova, od kiše otežalog kaputa, i kao bršljan ga stezala, gušila. Mnogoput je prolazio pored ove zgrade ne znajući da bi mu mogla jednom biti važna i da će pored nje teško disati. Prebacivao je nevješto po rukama aktovku, kišobran, buket i vrećice, dok je ramenom odgurnuo, tek pritvorena teška ulazna vrata. Zakoračio je unutrašnjost i u polumraku laktom pritisnuo prekidač stubišne rasvjete. Prvo što je pomislio jest da u zgradi žive uglavnom starije obitelji, budući da su zidovi bili uredno oličeni i čisti bez dječjih intervencija. Peo se sve sporije prema vrhu te trokatnice.
– Što reći, što …. kad otvori? – mučilo ga je. Hodao je sporo subištem, ka da želi dobiti na vremenu, ali nije išlo. Zastao je pred vratima na kojima je pisalo Majcen. Tako mu je u posljednjem telefonskom razgovoru objasnila da se zove njen trenutni stanodavac. Udahnuo je duboko, kao da iz unutrašnjosti te stare zgrade želi usisati neki atom stoljetnog samopouzdanja, snage i čega li već drugog i pozvonio.
– Samo trenutak, – začuo je poznati ženski glas iznutra, a trnci su mu prošli udovima, vratom… u glavi mu zahučalo, zabubnjalo. I onda dugo, dugo ništa. Stubišno svjetlo se već četvrti put palio. Premještao se s noge na nogu, tražio pogledom bilo što, na što bi se usredotočio dok su mu misli smjenjivale jedna drugu. Vrata susjednog stana su se otvorila, a iz njegove unutrašnjosti čuo je:
„Nemojte kasno!“.
– Nećemo! – odgovori uglas par njegovih godina dok je zagrljen prošao pored njega s onim uljudnim: – …večer!.
– …večer! – odgovorio je isprativši ih pogledom. .
– Zbog čega ne otvara, mora da se uređuje. Želi li možda da je zapamtim lijepu, – redao je u mislima pitanja i moguće odgovore.
Opet mrak isprekidan povremenim bljeskom munja na prozoru u dnu hodnika i grmljavinom koja je kasnila.
– Ah ti stubišni automati! – reče poluglasno i ponovno pritisne prekidač. Svjetlost obasja unutrašnjost zgrade a vrata s prezimenom Majcen se u to otvoriše. Poznato lice, malo zaobljenije, nego posljednji puta, možda zbog crvenih kosa zabačenih iza uha i jedan, jedva vidljiv osmijeh.
– Bog, ovo je za tebe – reče muškarac nevješto pružajući buket plavih anemona.
– Bog Martine, hvala ti na divnom cvijeću! Uđi! Mokar si skini kaput…!
– Nego, …nije crveno kao nekad? – upitno zaključi.
– Pa… – započne zbunjeno muškarac.
– Nema veze, samo sam primijetila. – reče pa nastavi – Stan nije po mom ukusu, ovo je samo privremeno, sutra selim kod Alojza – reče Veronika. Tako se zvala žena u rozom ogrtaču, koja je sjedila na stolcu prekrivenom plahtom, a po nogama istog se moglo zaključiti da se radi o bauhausu. Obrisi ostalog namještaja koji su se nazirali ispod razastrtih bijelih plahti, također su na upućivali na to. Sjeli su podalje jedno nasuprot drugog pribojavajući se valjda nenadane i nepredvidive blizine. Blizine koja je mogla u čas premostiti tu provaliju staru nekoliko mjeseci koja se eto profundala tu nasred sjajno lakiranog hrastova parketa toga ogromnog stana visokog stropa.
– Nisam ti rekla! – reče mu pridržavajući rukom poprilično izražen trbuh. – Još malo.
– Curica je, tako liječnik veli. – u isto vrijeme i ponosno i sjetno reče odloživši na stol buket, koji je sve dotad držala u ruci. Sretne Martinov ukočen pogled i nastavi – Nedostajalo mi je snage. Bilo me nekako i sram i strah što ćeš pomisliti. Znam da izgleda čudno i glupo, ali još uvijek mi je stalo što misliš o meni. Ako ti se pak čini da nije tako i da mi niije žao zbog svega, u krivu si.
– Tako je valjda moralo biti. – iziđe Martinu iz sasušenog grla.
– Čime te mogu ponuditi, kava, sok? Imam i neke kekse, mogao si skinuti kaput, … prehladit ćeš se – govorila je kao da ga želi zadržati, srušiti taj jaz .
– Ne bih hvala! Ionako neću dugo. Ma gotovo sam zaboravio. Evo, u ove dvije vrećice su tvoje sitnice. Mogu ti poslužiti, a možda ti neke od njih nešto i znače? Mene bi samo podsjećale… sjećanja su ionako samo oblik zaborava. – izusti Martin, gledajući prozor o koji je bubnjala jesenja kiša i odlažući vrećice iz kojih je virilo nekoliko gramofonskih ploča, uz smeđu nogu stolca. Oči su joj se najednom osuzile dok  je vadila ploče iz vrećice i drhtavim rukama prebirala po njima.
– Cindy Lauper, Susan Vega, Billy Joel, Rahmanjinov, Liszt, Bach, Verdi, klasična izdanja “Deutsche grammophona”…., lijepo od tebe što si sve to donio! – reče žena, za čije je srce do prije nekoliko mjeseci mislio da mu pripada. Sada je ispod njega čuvala tuđe čedo. Plod jednonoćne avanture s vatrogascem kojeg je prvi puta vidjela kako drži visoko u ruci upaljač na zagrebačkom koncertu Davida Bowija. Mogla je to biti njihova djevojčica. – prolazilo mu je kroz glavu. .
– Udara nogama, rita se. – reče dok joj je donja usna drhtala, a suze najprije polako, pa onda sve brže, s malim zastojima sustizale jedna drugu.
– Eto nek se onda zove Rita! – izleti Martinu prije nego što se i njegov pogled zamutio. Riječi potom kao da postadoše prevelike za njegovo i njeno grlo, prekrupne i za taj ogroman zagrebački donjogradski stan.
– Znam da me ne voliš više. Izdala sam te. Bilo je nepošteno od mene što sam ti pokušala zatajiti! –
– To se ni ne može sakriti. Neka muka u predjelu pleksusa one noći dok sam te bezuspješno nazivao iz bolničke telefonske govornice govorila mi je da je nešto naše otišlo u nepovrat. Osjetio sam poslije da ljubeći mene, mene ne ljubiš. Što si se više pretvarala i trudila se prikriti, to si se više odavala, ali nema veze. U stvari ja sam ti neizmjerno zahvalan, jer si me oslobodila moje vlastite uobrazilje. Ne bih te želio povrijediti, ali ja zapravo nisam volio tebe. Volio sam svoju predodžbu o tebi. Bio sam zaljubljen u sliku koju sam stvorio. Kupovao sam ti ozbiljne knjige i gramofonske ploče klasične glazbe, ali po svom ukusu. Nisam osluškivao što ti zapravo želiš, što hoćeš, što jesi. Molim te oprosti mi! Naše naravi su posve drugačije. Iskreno se nadam da si pronašla ono što si tražila. Moje traganje tek treba početi. Ne znam što me čeka. Rat redovito pokvari i najbolje planove.– odsutno izgovori Martin.
– Rat samo što nije počeo! – zabrinuto će ona nakon poduže stanke.
– Počeo je Veronika, počeo. Larve mržnje i sukoba već su odavno oživjele u praznim glavama i teško da će se zaustaviti. Zemlja nam već krvari, imam se javiti prekosutra u ured za obranu…- kao za sebe kaže Martin.
– Možeš li mi obećati da ćeš se čuvati? – upita ga Veronika.
– Potrudit ću se da se poslije rata ništa po meni ne zove. – uz jedva vidljiv smiješak odgovori joj dok su krupne kapi kiše nezaustavljivo ispirale prozorsko okno.
Moram poći, kasno je! – ustajući reče Martin.
– Zavidim onoj koja će iz blizine gledati silazak sijedih godina na tvoje lice – rekla mu je prateći ga do vrata. –
Zastao je na čas, i pridržavajući se za vrata lijevom, okrenuo se, spustio aktovku i dlanom desne ruke najprije obrisao njene, a potom zapešćem i svoje suze. – Moram poći, kasno je, doista je kasno! – rekao je uzimajući torbu. Mislio je ako to dovoljno puta ponovi da će uvjeriti i nju i sebe.
– Kasno je! – odzvanjalo mu je u ušima dok su kiša i vjetar mrcvarili odavna mrtvo lišće  i već dopola polomljen kišobran, a rijetki tramvaji kloparali pored njegove crne silhuete koja se vukla ispod ogoljenih krošnji zrinjevačkim platana.

KAKO PAMTIM 1971.

Te subote imali smo kao i obično tri sata. Baku Katu, ženu koja je prevalila sedamdesetu, brat, sestra i ja, po povratku iz škole, zatekli smo na kućnom pragu. Upravo je u džep smeđe traverse gurala crvenkasto bijeli šudar kojim je prije toga prešla preko zamućenih očiju. Promrsila je više za sebe da nije dobro, misleći na djeda. Nas troje smo se samo šutke pogledali, premda s osam i pol godina, još posve nisam bio svjestan da je djed prišao koncu života. Pomisao da ga više neće biti, premda nejasna, činila me još manjim i bespomoćnijim, dok su žućkasto bijele resice bagrema lelujale iznad moje glave i nekako teško vonjale.
Pitoma drača, kako se bagrem kod nas naziva bila je posađena nekoliko godina prije na mjestu gdje je djed pokazao štapom. Naime moj otac Nikola prije nego što je zabio mašklin kako bi izvadio kamen iz salidži za bagremovu mladicu koju je donio odnekud, upitao je djeda za savjet. On je pak sjedeći ispred vrata na marčanom suncu, najprije zadigao rukom frontin svoje kožnate smeđe kape, a potom upravio vršak štapa u mjesto gdje stajala kretina, kazavši da je ispod nje meko. Kao i puno puta dotad, otac ga je poslušao. Sadnica se odmah primila i iznenađujuće brzo porasla. Proširila se također i u deblu, podjednako zahvaljujući djedovu odabiru mjesta sadnje kao i očevom redovitom zalijevanju i kasnijem zimskom podrezivanju krošnje. Otac je s tim započeo par godina poslije, kad je stablo doseglo željenu visinu. Činio je to po uzoru na drvored ispred osnovne škole u Vrgorcu čiji sam drugi razred pohađao te tisuću devetsto sedamdeset i prve. Naš bagrem je naočigled bujao, dok je djed kopnio. Par mjeseci prije odlaska najstarijeg brata Matka u vojsku početkom svibnja, već je pobolijevao i većinu vremena je provodio u postelji. Sve rjeđe je izlazio pred kuću, a onaj u isto vrijeme i pronicljivi i iskričavi sjaj u njegovim zelenkastim očima danomice je nestajao. Tijelo mu se  zgrčilo, osušilo, umorilo…
Djeda Matu, koji je nestajao pred mojim očima volio sam, ali nekako izdaleka. Ta distanca od njega je bila određena. Naoko u skladu s oporim navadama u dalmatinskom kršu, da se pripadnici muškog roda koliko god mogu skanjuju od iskazivanja osjećaja. Smatralo se prešutno, da su emocije „privilegij“ ženskog roda, slabost koju muškarci ne mogu ili ne smiju priuštiti u tom negostoljubivom okruženju. S vremenskim odmakom tu dalekost sklon sam više pripisati protuslovlju njegove naravi i seoskog okruženja, nego čemu drugom. Ono ga je zarobljavalo, ograničavalo. Po stasu čak nije ni bio tipičan gorštak ili Morlak, kako su ranije Mlečani – ti stoljetni vladari Dalmacije, prije i poslije čuvenog putopisca – opata Alberta Fortisa, pogrešno nazivali sve, u pravilu kršne, žitelje unutrašnjost Dalmacije i Zabiokovlja. Rođen je 22. veljače 1900. u Banji, mjestu nadomak Vrgorca, tog „vražjeg klanca“ kako ga petnaestak godina ranije slikovito nazivlje župnik fra Ivan Despot u pismu dubrovačkom piscu Antunu Pasku Kazaliju. Unatoč oporom vrgorskom okruženju u kojem je ponikao, djedova izdvojenost iz tog gorštačkog arhetipa bila je više nego očita. Baka mi je kasnije pričala da nikad nije prebolio smrt brata Joze koji se kao dječak utopio u maloj akumulaciji Jažva kod seoske mlinice. Drugu dvojicu braće Nikolu i Petra posljednji put je vidio isprativši ih  na put  u Australiju, odnosno Argentinu. Sve vrijeme se potajno nadao njihovu povratku, kupujući od svojih skromnih primanja državnog službenika u duhanskom monopolu, zemlju na ime sve trojice. Nije ni slutio da je morska brazda iza parobroda Marta Washington kojim je Petar s nepunih 19 godina otputovao iz Splita u rujnu 1928. potopila bilo kakvu nadu. Za razliku od ostalih mještana nešto više je putovao, a zbog potreba službe stanovito vrijeme je osim u Vrgorcu službovao u Ljubuškom, Imotskom… Svejedno baka i on živjeli su po prilici kao i ostali.
Kako je stario intimna distanca spram okoline se povećavala, a krug prijatelja s kojima je održavao bliske veze postajao je sve uži. Koliko se sjećam Cvitan Granić, o kojem malo znam, je bio jedan od njih. Čovjek njegovih godina dugih požutjelih brkova čije je obješene krajeve, za dugih razgovora s mojim djedom, gladio lijevom rukom, dok bi u desnoj držao ogromnu crvenkasto crnu lulu načinjenu od vrijesa. Iz nje bi u pravilnim razmacima duboko uvlačio dim ispuštajući ga sa zadrškom u tolikim količinama da su i njemu i sugovorniku ko je bio preblizu suzile oči. Znao bih i ja zakašljucati kad bi im se previše približio slušajući njihove besjede. Može biti da je Cvitanu, s obzirom na užitak koji mu je pružao duhanski dim, razgovor bio tek način da popuni praznine u ritualu stavljanja lule u usta i otpuhivanja oblaka dima u kojemu bi načas gotovo nestalo njegovo požutjelo i izborano lice. Djed je za razliku od njega pušio cigarete, ne uživajući manje. Polubrat djedove majke Matije koja je umrla od gladi u ratnom vihoru posred drugog svjetskog rata, Petar Brljević je također bio čovjek u čijem bi se društvu djed nekako razgalio. Bivao je s njim opušteniji i drugačiji nego inače. Djedova poslovična suzdržanost bi za tih razgovora ustuknula pred prisnošću sa sugovornicima. S bakom, na koju je davne 1917., dok je na austrijsko-talijanskoj fronti bjesnio prvi veliki rat bacio oko, pred drugima nije puno razgovarao. Ta sirotica kojoj je otac Ante Polić kao austrougarski vojnik ostavio kosti negdje u balkanskim gudurama, a majka se potom preudala, po vlastitom kazivanju očarala ga je dok je usnama trešnje brala. Ona se obično držala po strani kad bi ih pohodio netko od njegovih prijatelja.  Za razgovore s bakom čuvao je pak osamu dugih zimskih noći i ljetnih popodneva, kada bi jedno pored drugog ležali na postelji, gdje su iza debelih kamenih zidova njihove prizemnice bili zaštićeni bilo od hladnoće, vrućine, pogleda…
Prije no što smo nas troje ušli u svoju kuću, koja je s djedovom dijelila dvorište i na nju bila naslonjena, ostavivši torbe ispred vrata, zaputili smo se kao s prešutnim dogovorom vidjeti tog nama istodobno i bliskog i dalekog djeda već danima prikovanog na samrtnoj postelji. Osvrnuo sam se bojažljivo oko sebe, dok smo mimo bake ulazili u kuću, nesiguran da li da ostanem vani ili ne. „Seka“ kako smo sestru svi zvali i ja slijedili smo nešto starijeg brata Markicu. On je prvi oprezno zakoračio unutra, gotovo na prstima prešavši par skalina jer su prostorije te omanje, solidno građene prizemnice bile uniže od razine obora ili dvora, kako se uobičajeno nazivalo dvorište. Tavulin na kojem je bio bijeli zvonarin s rimskim brojevima na plavoj pozadini pokazivao je 11,40. Uz tavulin bile su još tri katrige, naćve odložene uspravno uza zid, a desno od ulaza špaher. Na zidu je bila zelena škancija sa skromnim posuđem. Vrata djedove i bakine sobe, koja su se nalazila lijevo od ulaza, a bila su isto gruba i masivna neke neodređene žućkasto bijele boje, zatekli smo poluotvorena. Djedovo tijelo bilo je do pola pokriveno lancunom i krpadurom na postelji crvenkasto smeđeg uzglavlja. Gornji dio malo uzdignut na dva kušina. Glava je nekako, kao za sebe, bila beživotno obješena na bjelinu posteljine, od koje gotovo da se jedva razlikovala. Lice, bolje rečeno njegove oči bile su okrenute u pravcu omanje ponistre s žutim koltrinama. Kroz četiri njegova okna razlomljeno je izvana ulazila svjetlost. Mišje siva slaba kosa, upali i suhi obrazi obrasli u nekoliko dana staru bradu i istaknutim jagodicama, upućivali su kao kako u njemu nema nimalo života. Pa ipak usne se počeše micati:
– Di su Matko i Ivica? – upita nas za dvojicu braće jasnim glasom s podužim stankama. Glas mu je bio razgovijetan i povremeno glasan kao da se u njemu nešto istovremeno propinje i stišava, kao da istodobno palucka i gasne ta životna tvar u njemu, koje je sve manje.
– Dido, znaš da je Matko u vojsci, nedavno je otiša’ , a Ivica je Pločama – u školi, reče brat, preuzimajući u hipu, kao stariji odgovornost da govori u ime nas troje.
– A Nikola i nevista, di su oni, kako ih nema? – dodao je, pitajući za oca i majku Jelu koju je iz poštovanja, premda razumljivo mlađu uvijek oslovljavao sa Vi.
-U Vrgorcu su, sad će doći. –  dodala je sestra.
Dido, tako smo ga po majčinoj uputi običavali zvati, nakon par trenutaka je malo zadigao lijevi dlan, potvrđujući da je čuo naše odgovore. Trudio sam samog sebe uvjeriti da je to isti onaj starac koji me vodio u Vrgorac na prvo šišanje mašinom kod brijača Jure Rakića i potom me častio sodom. Sodar čiji je posao, par godina poslije, uništila Cockta, a koji  je čini mi se, bio podrijetlom negdje od Gline ili Petrinje imao je radnju u Bobančevoj potleušici na Pijaci, odmah nasuprot brijačnice. Dok smo iz nje izlazili kroz nos su mi još milili mjehurići mog prvog gaziranog pića. Vidjevši da mi godi, djed mi se bez riječi jedva primjetno osmjehnuo. Hodao sam nekoliko puta otad u različitim prilikama uz njegov dugački crni kaput slučajući zvuk njegovih ulaštenih crnih postola s metalnim pločicama na potplatu.
Dok su mi se tako smjenjivala sjećanja pogledavao sam ispod oka, čas djeda na postelji, čas katrigu uz ponistru na koju bi običavao dva do tri puta tjedno stavljati lavor s mlakom vodom i nakon što bi nasapunao lice preko njega obazrivo i s lakoćom prolazio starinskom britvom. Svako malo bi je oštrio na poleđini kožnatog remena, gladeći je desetljećima starim i provjerenim pokretima. Remen je i toga kasnog prijepodneva visio nekako neodređeno o naslonu katrige, sluteći kano da njegovo postojanje nema više svrhu i da ga ruka na koji je navikao više neće dodirnuti.
Stajali smo tako ne znajući što sa sobom, a onda je djed desnim kažiprstom jedva primjetno pokazao prema ponistri, koji pokret smo protumačili kao želju da ga se otvori. Znam da smo svi troje u isti tren krenuli prema prozoru, ali se ne mogu sjetiti tko je od nas ispunio tu njegovu želju. Pamtim samo taj miris i svježinu proljetnog zraka što je odjednom nahrupio u tu memljivu prostoriju punu nekog prijetećeg i napetog mira. Sunce, koje je u međuvremenu poskočilo jer se približavalo podne, jače se rasulo po postelji, a zrnca prašine uskovitlala su se u snopu svjetla. Iz dvorišta se začulo kvocanje golovrate kvočke s pilićima, koja je gnijezdo imala u dvorišnom zidu tik do pročelja djedove kuće. Baka je jako trudila sačuvati piliće od lasice, koja ih je već nekoliko odnijela. Držala je da joj se ta lukava i vižljasta zvijer osvećuje za nedavni slučaj kada ju gotovo umlatila štapom kod izvora na predjelu Šošinjača. Bila je uvjerena da joj se osvećuje baš ta lasica koja je nakon poštenog batinanja uspjela umaći. Kvocanje kvočke i cijuk pilića upotpunjavalo je ritmično zujanje rojeva pčela teških zadaka koje su kružile oko cvjetova u krošnji bagrema. Zvukovi i mirisi koji su dopirali izvana bili su u tolikoj opreci s tišinom tog sada turobnog sobička u kojem se smrt već nastanila, a svjedočili su nastavljanju života. Smrt i život, život i smrt – jedno pored drugog isprepleli su se po tko zna koji put u toj prizemnici s krovom na dvije vode. Djedova kuća je toga dana, kao i mnogo puta prije, iznova tome bila svjedokom. U njoj se naizmjenično čuo dječji plač i samrtni hropac, ovo posljednje ponekad preko reda. Umirali su naime stariji, ali i djeca. Život je uzimala Španjolica, Sušica, glad, nesreće i koješta drugo. Kao odgovor na neizvjesnost življenja, u tim malim kućercima rađalo se u pravilu puno djece. Obitelj moga djeda i moga oca bile su upravo takve. Sa sedmero, odnosno petoro djece. Tek puno godina poslije od toga dvanaestog svibnja, kada je otac posljednji puta obrijao beživotno lice mog djeda, ali ne njegovom rasklimanom britvom, već svojim aparatom s umetnutim žiletom, shvatio sam da tamo gdje se rađa mnogo djece, život u pravilu ne vrijedi puno.
U usporedbi s čim? Ni danas na to ne znam odgovoriti.

KRNJI KOLOSIJEK

Polazak u 21,50 sati, kola broj tri, sjedalo 11 – bacio sam još jedan pogled na kartu penjući se iz pothodnika na drugi peron. U zelenkaste začađavljene vagone već su ulazili rijetki putnici. Prošao sam pored njih nekoliko koje sam već sretao na relaciji između Splita i Zagreba. Visoki mrki milicionar na sred perona, pogledom je s visoka šarao prebirući po licima koja su ulazila u vlak udarajući s vremena na vrijeme pendrekom po dlanu lijeve ruke. Zakoračio sam u svoja kola pridržavajući se za rukohvat, ubacivši prethodno svoju, ne baš pretrpanu smeđu putnu torbu. Zapljusnuo me val prašnjave suhe topline. Gurnuo sam u stranu vrata kupea, upalio svjetlo i pozdravio s dobra večer, sredovječnog muškarca koji kao da se šćućurio na sjedištu, na pola puta između vrata i prozora.
– Dobra večer – uzvrati i pritom zamoli uljudno, da ako je moguće ugasim svjetlo.
-Svakako! – odgovorim stavljajući torbu na policu iznad sjedišta i skidajući crvenu vjetrovku, koja je imala dva lica. Večeras je ono sivo glumilo postavu. Tu jaknu mi je poslao brat iz Njemačke i premda je bila bez mane, meni se nije odveć dopadala, ali nekoliko puta sam se uhvatio u pomisli kako bi mogla dobro poslužiti kod pljačke banke. Uradiš to i iza ugla okreneš je na drugu stranu…
Mojem suputniku koji se gotovo zalijepio za kožno sjedište, zavidio sam na bež polu čizmama od brušene kože, koje je nervozno s vremena na vrijeme premještao, gurajući ih gotovo ispod njega. Gornji dio čizama djelomice su prekrivale samt hlače iste boje. Šilterica ispod koje su zvjerkala dva uznemirena oka, bio je od istog materijala. Da i na tamno smeđoj bomber jakni, od tvrde svinjske kože, sam mu također zavidio. Čudilo me nekako što je u praznom kupeu izabrao sjesti tako što će se cijelim putem voziti unatrag. Većini ljudi, pa i meni to stvara neugodu, pogotovo u noćnim vlakovima drugog razreda. S tom mišlju spustio sam prozor i protivno uputi na više jezika, nagnuo se van. Dok sam udisao zagrebačku maglu, na peronu je ostao samo prometnik koji se sve više udaljavao prema kraju kompozicije kuckajući u pravilnim razmacima batom u obloge kočnica. Kod posljednjeg vagona, kad je postao sasvim mali, podigao je bijeli loparić sa crnim znakom dvostrukog ševrona i signalizirao strojovođi da može krenuti. Točno u 21,52 začula se prometnikova zviždaljka. Lokomotiva je zatutnjala, vlak se zatresao, neugodan trzaj i počeli smo kliziti prema Sisku. Kako je ubrzavala zagrebačka svjetla su postajala sve brža, rjeđa, blijeđa i na kraju nestala u noći.
Molim vas, da li biste zatvorili! – ljubazno zamoli suputnik, koji se sad smjestio nešto opuštenije na sjedištu. .
Naravno, htio sam samo da se malo prozrači. – odgovorim gurajući prozor prema gore.
Od smrada nitko nije umro, od hladnoće jest. – doda sugovornik uz jedva primjetan smiješak i upali svjetlo. Skinuo je najprije jaknu, pa onda i kapu ispod koje se ukazala slaba plava kratka kosa. Lice mu je bilo pravilnih crta uredno izbrijano. Po borama na kraju usana odavao je osobu koja se možda često smijala. Mogao je imati četrdesetak godina.
Studirate u Zagrebu? – upita me najednom.
Da, sada putujem u Dalmaciju. Najčešće noćnim vlakovima do Splita. Jeftiniji su, a lakše mi je ujutro uhvatiti autobus do doma. – bez neke potrebe pojasnim.
I ja sam svojedobno putovao tako. Doduše nešto kraće, na relaciji Knin – Zagreb. Porijeklom sam iz Potkonja kod Knina, tamo sada imam samo staru tetu koja me zapravo odgojila. Roditelji su mi rano pomrli. Imam još samo brata u Americi. U Silver Springu, na istočnoj obali, u Marylandu.

Vjerojatno onda izlazite u Kninu? – upitam.

Ako Bog da! – reče zamišljeno.
Razgovor prekine ulazak konduktera.
Karte na pregled molim! – reče, promatrajući nas ispod oka. Nakon bušenja karata, zahvali se i ode. – Karte na pregled! – začuje se nešto tiše iz drugog kupea, pa nakon nekog vremena jedva čujno iz trećeg…
Nedugo potom ukaza se kolodvor s natpisom Sisak i velikim okruglim čađavim satom. Pokazivao je 22,40 sati. Vlak se zaustavi, dobar dio uglavnom dnevnih putnika na relaciji Sisak – Zagreb ga napusti, a tek manji broj uđe. U naš kupe bane samo jedan. Postariji brkajlija s debelim kožunom na sebi i plavom sportskom torbom pokvarenog patent zatvarača iz koje je virio smotuljak masnih novina. Jedva je prošao kroz vrata. Tek što je sjeo, a vlak krenuo prema Sunji, starac je posegnuo za zamašćenim smotuljkom i razmotao ga na koljenima. U njemu se ukazala pečena kokoš. Uvuče zatim ponovno ruku u torbu i izvadi polovinu štruce kruha, od koje je sklopivim nožićem odrezao jednu šnjitu. Dok je kružio nožićem oko kruha ne dohvaćajući oštricom sredinu kako bi odrezao drugu, obrati nam se dobronamjerno:
Uzmite slobodno! Ja moram nešto pregrist, od podne nisam ništa. A i brže će proći put do Bosanskog novog. – reče i nastavi čerečiti rukama žutosmeđe meso, glasno žvačući i povremeno brišući ruke o rubove kožuna koji je sve vrijeme imao na sebi.
Uljudno smo se obojica zahvalili. Vlak je dalje kloparao kroz noć, a miris pečenja se razlijegao po kupeu.
Kad li će više taj Bosanski novi? – ponavljao sam neprestano u sebi.
Malo sam zadrijemao, kad me probudi šuštanje papira. Starac je stavljao ostatke hrane u torbu.
Novi! Bosanski novi! – začuje se ubrzo glas konduktera. Vlak naglo uspori. Starac koji je već stajao na izlazu iz kupea, opasno se zaljulja ali nekako uspije ostati na nogama, održavajući ravnotežu uz pomoć torbe koja je vitlala po tom skučenom prostoru. Nekako ju je ipak primirio uz tijelo.
Zbogom vam! – reče napuštajući kupe stružući kožunom i torbom o stijenke uskog hodnika.
I moj suputnik kao da je jedva dočekao da ostanemo sami. Kad je vlak ponovno krenuo on se malo uspravi na sjedištu, pa me upita:
Što studirate, ako smijem znati?
Političke znanosti. – odgovorim.
Koji smjer?
Politologiju. – rečem.
Ne izgledate mi kao netko tko bi se u ovo vrijeme bavio politikom kod nas.
Shvatit ću to kao kompliment! – Odgovorim.
I trebali biste! – reče suputnik i nastavi . – Možda vam se ne čini na prvi pogled, ali teška su vremena. Naravno za ljude koji misle svojom glavom. Vi mi se činite takvim i možda mi vas je upravo zbog toga žao. Sebe sam skoro prežalio.
Ne znam na što ciljate? – upitno zaključim.
Nekad u životu jednostavno morate nešto učiniti iako znate da će te snositi posljedice. Taj vam se nazovi izbor dogodi iznenada, neočekivano. Okolnosti se spletu tako da su u najboljem slučaju moguća samo dva ishoda i ako imate imalo osobnog poštenja, svaki ishod je za vas nepovoljan. Jedan je poguban, a onaj drugi možda samo za nijansu manje loš.
Ne činite mi se kao netko kome loše ide. – kažem, čekajući znatiželjno sugovornikovu reakciju.
Privid. Tako možda na prvi pogled djelujem. Možda stoga što se kod mene u tragovima naziru prošla i bolja vremena. Naime, do prije nekoliko godina imao sam prestižan rukovodeći posao. U kontroli leta u Zagrebu. Uređen život. Naprasno su me umirovili. – Tu zastane kao da se premišlja o tome da li da nastavi.
I? – omakne mi se.
Nisam znao šutjeti nakon što se dogodila avionska nesreća kod Vrbovca 1976.., Ali nekako su prešli preko toga jer je u pitanju bio samo nemar službenika kontrole leta. Međutim, kada se srušio zrakoplov predsjednika Vlade Jugoslavije, nisam mogao otrpjeti. Poznato mi je sve, bio sam u smjeni. Pratio sam cijelu komunikaciju kontrole leta Zagreba i Sarajeva. Tko zna da li još uvijek postoji snimka? Koja sam budala bio, naivno sam povjerio detalje jednom kolegi o tome što se stvarno zbilo. Nije trebalo dugo da me odvedu u Đorđićevu. Ispitivali su me dva dana, ispirali mozak. Tako su me razvalili, da više nisam znao zbog čega sam tamo. Zaprijetili su da šutim i doslovno preko noći umirovili. Ne možete zamisliti mladiću kako je to kad vam sustav zajaši za vrat. Kad vas pošalju u mirovinu s četrdeset tri godine, nadziru, prate… Kako nemam vlastite obitelji, a mnogi prijatelji su se udaljili od mene većinu vremena zadnjih godina sam se tako reći dosađivao. Lažem! Dosta sam čitao, ali znate čitanje ima smisla tek kad to imate to s kim podijeliti. Par prijatelja je ipak ostalo uza me, s njima sam se i dalje družio, pošli bi na Sljeme, kartali…, ali i to je gotovo.
Što je konačno bilo s tom zrakoplovnom nesrećom? – upitam.
Ukratko, zrakoplov je na posljednjoj etapi leta između Beograda i Sarajeva letio na tzv. „radio far“ po zadanoj liniji puta održavanjem ustaljenog kursa i straničnog kuta radio stanice. Naravno uz korekciju otklona, ako ima vjetra. Možete li me pratiti? – upita.
Pokušavam. – odgovorim.
Radio far u blizini Sarajeva je u kritičnom trenutku netko ugasio. Omeo. Nije važno, uglavnom nije radio. Pilot zrakoplova se u takvim okolnostima više nije mogao orijentirati i udario je u planinu Inač kod Kreševa. Poginuli su predsjednik Bijedić, supruga, posada…, ukupno njih šestoro. – reče nekako ogorčeno.
Koliko mi je poznato govorilo se da Bijedić ima sve potrebno da naslijedi Tita, stoga mi nije nejasno kome bi njegova smrt bila u interesu? – upitam pomalo naivno.
Ne znam puno o politici, motivima, kome je bilo u interesu, ali takvo što može učiniti samo vojska, točnije vojni vrh. Čuo sam kasnije kako su u generalštabu nakon događaja imali internu crnohumornu šalu otprilike:
– Koga je najviše potresla smrt druga Bijedića? Odgovor je bio brdo u koje je udario! – Zašuti kratko, ustane se i navuče zavjese na vrata kupea, ponovno sjedne i nastavi nešto tišim glasom.
– Prije nekoliko dana preko jednog moga prijatelja neizravno me kontaktirao stanoviti Green, dopisnik Newsweeka iz Beča, oko spomenutog događaja. Da li sam spreman na razgovor o tome. Premišljao sam se. Nisam odgovorio ni da ni ne. No, i to je bilo dovoljno da me počnu loviti. Ne znam da li tako izgleda, ali evo sada sam upravo u bijegu.
Zovem se Ivan Zorić. Smijem li vas pitati ….?
Ja sam Vlado Sokač, pitajte. – prekine me uljudno sugovornik.
…nisam vas htio pitati za ime, već zašto meni, nekome koga prvi put vidite, govorite sve to, a već ste imali problema jer ste se povjeravali?
Malo zastane, pa nastavi:
Moram vam reći da to Ivane ima i nema veze s vama. Naime, to malo se odnosi na činjenicu da se na prvu doimate vrlo pošteno i da razumijete o čemu govorim. S druge strane ne znam kako će i kada ovo sa mnom završiti, možda čak ove noći. Iz toga razloga, razgovarajući s vama dobio sam neku unutarnju, moglo bi se reći atavističku potrebu da bar netko zna, ako ne cijelu, ono barem obrise istine. – dok je to govorio gledao je u pravcu fotografije nekog primorskog gradića koja se nalazila ponad sjedišta iznad moje glave. Takve su bile uobičajene u vlakovima. .
Što ako vas odam? – Značajno upitam, ispitujući stvarne motive ovog nepoznatog čovjeka.
Riskirat ću. U tom slučaju ja bih imao još veći problem, a i vama bi se vjerojatno zakomplicirao život. Uz to, morali biste živjeti s tim. Procjenjujem da vam ne bi bilo lako u tom slučaju. – dometne.
Vjerojatno znaju za vašu tetu u Potkonju, te vas možda već tamo čeka milicija? – rečem očekujući njegovu reakciju.
Već sam kazao da preuzimam određene rizike. – odgovori Vlado.
Negdje poslije Bihaća po tko zna koji put me svladao kratkotrajan san. S vremena na vrijeme otvorio bih krmeljave oči. Vlado nije spavao, držao je ruke na svom maslinastom ruksaku. Vlak je smanjivao brzinu već od Malovana. Nekoliko kilometara prije Knina probudila me škripa kočnica. Čule su se neobično jako, kao da su otvoreni prozor ili vrata vagona. Mog suputnika ni njegove torbe nije bilo. Izišao sam u prolaz i ugledao kako zavjesa pored zatvorenog prozora uslijed propuha stoji gotovo vodoravno. Pretpostavio sam da su vrata otvorena i pošao ih zatvoriti. Buka se smanjila. Vrativši se u kupe, pored mjesta na kojem je sjedio Vlado, ugledao sam knjigu Hit biblioteke „Zajednička kupka“ Ranka Marinkovića.
Kompozicija je prešla još par stotina metara, kad se s razglasa kninskog kolodvora začulo:
„Brzi vlak Zagreb-Split stigao je na krnji kolosijek“.
Pošao sam do prozora i imao sam što vidjeti. Sve je bilo puno milicije i vojne policije s bijelim opasačima i dugim cijevima. Nahrupili su u vlak prije no što se zaustavio. . Ostao sam na mjestu. Jedan milicionar je ušao u kupe pregledao vizualno unutrašnjost i zatražio dokumente. Dao sam osobnu. Pogledao ju je s obje strane, pa onda posegnuo za knjigom na sjedištu, a meni su sljepoočnice tako pulsirale. Rastvorio ju je i pogledavo sumnjičavo. Glava mi se skoro rasprsnula.
‘Koje se budale brate mili zajednički kupaju?- omakne mu se prije no što je odbacio knjigu ponovno na sjedalo.
Pitao me još kamo putujem i nakon odgovora ostavio me prestravljenog. Pretraživanje vlaka trajalo je nekih dvadesetak minuta, da bi vojni policajac koji je bio na peronu ispred moga prozora naposljetku doviknuo kolegama:
Ajmo, pokret! Nije u unutra!
Vlak kao s nekim olakšanjem jurio prema Splitu. Razdanjivalo se, a ja sam pri škrtom svjetlu listao „Zajedničku kupku“ očajnički tražeći neki tajni znak koji mi je možda mogao prekinuti putovanje. Pored prozora su se smjenjivali Perković, Kaštela i naposljetku splitska Kopilica. Tu knjigu u kojoj, kako sam dugo vremena poslije utvrdio, nema nikakvih rukom pisanih bilješki i znakova i danas čuvam na polici odmah do primjerka Newsweeka iz 1983. na čijoj naslovnici je velika fotografija Vladimira Sokača, a u manjem prozorčiću slika olupine nekog zrakoplova među polomljenim stablima. Prošlo je od tada dosta vremena i starica iz Potkonja vjerojatno već odavna nije više živa.

SLIKARICA BJELINE

Pridržavajući se za željezne postelje, žena raspuštenih crvenih kosa uputila se prema izvoru svjetla. K prozoru postavljenom neljudski visoko, van domašaja ruku, smještenom na južnom zidu te nedavno okrečene prostorije. Dva njegova krila i pet uspravnih metalnih šipki, već su neko vrijeme bili vanjska granica njenog svijeta. Približavajući mu se nije marila što je zebe po tabanima, listovima, po ramenima, plećima i kostima ispod grube bolničke oprave. Nije marila ni za kašalj prekidan tek kratkim udasima. Kašalj koji je trgao je i ono malo što je ostalo u prsima. Pluća kao da je odavna poderane iskašljala. Unatoč tome što joj je svaki korak iznova izdajnički prijanjao i urastao u betonski pod , osjeti vida i dodira vukli su je naprijed.
Došavši nekako ispod prozora lijevom šakom u kojoj je nešto čvrsto stiskala, opipavala je hladnu bjelinu zida. Desnom je, kao da se srami, pridržavala na ustima sukrvicom natopljeni rubac. Samo pogled usmjeren kroz prozorsko okno prema svjetlu, u sebi je imao života. Zaustavio se u golim granama dviju platana s hrpicama ožujskog snijega.

Platane su rasle na razdjelnici svjetova, u dvorištu iza zida. Jedna s lijeve, druga s desne strane kolnog ulaza. Prije nepune četiri godine, u lipnju 1902. pred kočijom njenog oca Vjekoslava Raškaja, prvo je opazila prijeteću crno čađavu kapiju na ulazu koja se nakratko stopila u jedno sa sapama upregnutog vranca. Unatoč umoru uslijed duga puta iz Ozlja, „Gavran“ se pred njom tako uznemirio, da su i dva poslovično mrka oružnika u isto takvim odorama s pozlaćenim gumbima na dvostrano kopčanje koji su čuvali ulaz, načas ustuknula.
Od prozora prvog paviljona, od osam koliko ih je bilo, s čije su se vanjske strane izmjenjivala godišnja doba, a s unutarnje samo dan i noć, stabla su bile udaljena nekih stotinjak koraka. Graditelji Kraljevskog zemaljskog zavoda za umobolne prvenstveno su vodili računa o tome kakav će dojam ta građevina imati na obične prolaznike. Kameni zid s ogradom, masivna kapija od kovanog željeza, guste krošnje platana bili su čvrsto jamstvo da će iza nevino žutog pročelja skrivenim ostati ono što zapravo nitko i ne želi znati, iako je svaka od tih prepreka ponaosob bila dovoljna da nepovratno odjeli jedan priznati svijet, od onog zatajenog, ali ništa manje ljudskog.

Pognuta, s uvojcima kosa boje plamena spuštenih preko obraza tako da je štite od nijemih pogleda sedam nevoljnih sustanarki, njene oči su nešto tražile. Poput onih što za svjetlošću žude, kroz orošena stakla zagledala se u komad neba nad Stenjevcem, držeći se za hladnu žbuku zida Kraljevskog zavoda. Ono se toga prijepodneva bjelinom nastavljalo na zid, postelje, bolničke oprave, na papir prije no što bi zamiješala i nanijela boje nekih davnih dana. Možda i godina. Tada je još uspijevala i gledati preko. Preko bjeline papira u poznate vizure rodnog Ozlja i okolice, u zelenu Kupu, u jesen na Zrinjevcu, u Bečku zimu. Ali ova zagrebačka na izmaku, bila joj je istodobno i bliza i nedogledljiva. Osjećala je kako joj njena studen zajedno sa kašljem zavjerenički rastresa i razmiče kosti. Ova zima nad zagrebačkim Stenjevcem bila je bezdan bjeline koji ju zavodljivo mamio. Bezdan koji ju je usisavao i vukao, odvlačeći je u neke bijele svemirske izmaglice.
Tišina. Zagledana kroz prozor vidjela je samo tišinu. U vidokrug joj bez glasa doletje jato vrana rasporedivši se po granama platana. Otvarale su kljunove i lepršale krilima otresajući snijeg. Padao je s grana u zakrpama ili pak trusio ispod njihovih garavih obrisa.
Kakve li glasove ispuštaju te pametne ptice dok slijeću? Kako zvuče? Kako zvuči glas majke Olge, oca Vjekoslava kojem gotovo ništa ne zamjera, glas sestre Paule, brata Juraja? Čuju li se možda hrpice snijega kad s grana padnu na mrzlo tlo, – pitala se.

Usne su joj drhtale. Usne iz kojih u svih njenih dvadeset i devet ljeta nije izišao glas, usklik, krik, molba…, riječ. Ništa. Gotovo uvijek i samo nijemi obično samo pristojan smiješak. Nije čula ni vlastiti plač u osamama obiteljske kuće, bečkog i zagrebačkog zavoda za gluhonijeme. Nikad glasa ushita preko usana. Nikad cjelova za obožavanog muškarca. Ljubavi željne znale su toliko puta kriomice zadrhtati na spomen njegova imena, na misao o poljupcu, zagrljaju i nikad dosanjanoj strasti. Pa ipak iako uskraćena za iskustvo putene ljubavi, vjerovala je kako joj je dovoljno što su njeni osjeti dodira, mirisa i vida tako izoštreni, da uz onu žensku intuiciju uparenu s obrazovanjem pridodanim rasuđivanja može nadomjestiti sve što ne posjeduje. Da tim svojim darovima i slikarskom imaginacijom, svojom umješnošću s bojama, sa svojima akvarelima, pastelima može oživjeti dimenzije koje joj nedostaju.
Danas pak zagledana u četverokut bjeline omeđen prozorskim okvirom, više ni u što nije sigurna. Ćuti tek samoću koja se u njoj nastanila hraneći se njenom nutrinom i proždirući ostatke njenog bića, kojoj uspijevaju izmaći tek kašljem tjerane, sad već guste kapljice krvi ispred drhtavog rupca u sve sporijim sasušenim dlanovima.

Podne je već davno odmaklo kad se Slavomira Friderika Olga Raškaj, kako su sutradan naveli u smrtnom listu, tog 28. ožujka 1906. vraćala sa svog pretposljednjeg putovanja, prema bijeloj postelji četvrtoj po redu od prozora i petoj od vrata. Nitko u toj sobi nije čuo da je u samu zoru njen kašalj ustuknuo pred hropcem. Gotovo istodobno kad se utrnula i voštanica na mjedenom podmetaču, koju je svećenik Župe uznesenja Blažene djevice Marije Don Stjepan posred noći nakon bolesničkog pomazanja, mimo pravila umobolnice, zapalio na betonu nedaleko od noge njene postelje. Hladno stenjevačko jutro je mliječnom svjetlošću umivalo crvene uvojke rasute po jastuku. Crven poput krvi bio je i jedva primjetan trag u kutu njenih usana. Oči sklopljene kao da je usnula. Ispod dlana desne ruke položene u ravnini boka virio je zakrvavljeni rubac. U stisnutoj lijevoj šaci na prsima, negdje u predjelu srca nalazio se zgrčen požutjeli komad papira. Vidjelo se da je nebrojeno puta presavijan. Čitan? Čuvan? Skrivan? Možda na najskrovitijim mjestima haljine, oprave, jastuka?
-I u smrti otmjena, Bog da joj dade pokoj! – reče prekriživši se onaj niži od dvojice medicinskih službenika ulazeći u sobu i pritom rubom plahte pažljivo obriše usne pokojnice. Onaj drugi suhonjavi i viši također križajući se pođe otvoriti prozor, kako se to čini u prostoriji gdje netko ispusti dušu. Širom, da odmah pronađe put. Omanji koji se zadržao do postelje, s obje ruke nježno primi već hladnu šaku vadeći pažljivo iz nje požutjeli papir, kao da kojim slučajem ne bi probudio slikaricu. Nakon što ga je rastvorio, držeći ga u rukama poput golog ptića, oči mu počeše pratiti tintom pomno ispisane redove mjestimično crveno poštrapane:

– Ozalj, dne 27. prosinca ljeta gospodnjega 1898. – pa nastavi dalje u sebi – Uzvišena gospođice Slavomira Friderika Olga, dostojan nisam ljubiti vam skute, hoditi putem kojim Vi hodite, pa ipak harno zahvaljujem Svemogućem što sretoh Vas prošloga tiedna. Znadem da ponori stoje između moje naklonosti naspram Vašeg gospodstva, ali znajte kako srce moje….“
-Ne priliči! – reče medicinski službenik više za sebe i pismo potom nekoliko puta ponovno presavije, i da nitko ne vidi stavi na lijevi dlan pokojnice. Potom zatvori šaku i stavi joj je na prsa, onda na nju u križ položi dlan desne ruke. Nešto malo ulijevo. Bliže srcu.
– Kako smo svi bili u krivu! Do maločas sam i sam bio uvjeren da razumije samo njemački. – reče više za sebe omanji bolničar prekrivajući plahtom tijelo. Učini to nekako obazrivo kao da pred slikaricu bjeline posljednji put stavlja slikarski papir na kojem će ovaj put oživjeti par zagledanih roda iz dubine kadra akvarela s rascvjetanim lopočima, a one će se potom gazeći bez glasa mirnom vodom botaničkog vrta smjestiti u samo središte kompozicije. I tamo ostati.

 

SVJETLO I SJENA (chiaroscuro)

 

SVJETLO I SJENA (chiaroscuro)

Vješto smotana jedra karaka, nava i galijuna visjela su na koloturima jarbola, čvrsto svezana na rogljima, kao da ne vjeruju vjetru koji se pritajio na pučini sredozemlja negdje prema zapadnoafričkoj obali. Suton je već grlio luku i grad smješten na poluotoku Scebberras, a Il-Belt ili jednostavno „Grad“, na inačici tuniškog arapskog kakav se govori na Malti, tonuo je u mrak. Nejasni obrisi bastiona, tvrđava i katedrale Sv. Ivana, koji su većim dijelom bili dio projekta arhitekta Francesca Lapparellia, nestajali su u praznom pogledu muškarcu nemirnih smeđih očiju. Zagledan u večer zgrčenim je prstima, s vremena na vrijeme, prolazio kroz plameno crvenu razbarušenu kosu koja je sezala do ramena. Brada s brkovima iste boje s povremeno je nekontrolirano podrhtavala dok je stajao na ostakljenom plavom balkonu zgrade projektirane od poznatog italskog graditelja Gerolama Cassarea.
I jest i nije mu bilo dosta tih veduta La Valete, koje je sad pred njim gutao mrak. Očima, od kojih je svako gledalo u svoju stranu, već pet mjeseci promatrao je uvijek isti prizor. Doduše gotovo nikad u suton ili večer, uglavnom u kasno mamurno jutro ili rano popodne. Ostali dio dana se družio s kistovima i bojama prethodno promiješanih prstima na zamašćenoj paleti. Naoko nervoznim i energičnim pokretima razmazivao  ih je po platnu. Pa ipak u konačnici njegova djela su se doimala skladno, premda je s platna i dalje stršao grč, iskakao pokret, a u naslikana lica bi, samo njemu svojstvenom čarolijom bivala unesena unutarnja drama, ekstaza, grimasa ugriza, blaženstvo uznesenja, smiraj preobraćenja… S prvim mrakom odlazio je u krčme i kartaške brloge i ostajao do jutra. U ovom gradu i općenito na Malti takvih mjesta bilo je znatno manje nego na Siciliji i apeninskom poluotoku od kuda je došao. Maltom su naime, u to vrijeme odveć strogo i kreposno vladali Vitezovi hospitalaci, poznatiji kao Malteški.
Ono što se u La Valeti za njega samo mijenjalo bili su brodovi koji su svakodnevno uplovljavali i isplovljavali iz prirodno dobro zaštićene gradske luke s uvijek umornim mornarima, teretom i ponekim putnikom. Eto došao je red i na njega da otputuje, pet mjeseci nakon što je s jedrenjaka Marisstela ugledao obrise Il – Belta.

Sve se zbilo nekako neočekivano kada mu je danas popodne, visoki suhonjavi glasnik Velikog viteškog vojvode Reda svetog Ivana, Francuza Alofa de Wignacourta bez ikakva objašnjenja predao tanki žućkastosivi pergament u kojem mu se otkazuje gostoprimstvo s naredbom da napusti grad i otok sutra, baš na blagdan Sv. Ivana 27. prosinca godine gospodnje 1608. Kad je vidio pergament ponadao se da ga taj prior, koji ga je ugostio na otoku i primio u Malteški red, obavještava da je kod Pape Pavla V. izmolio za njega oprost za ono zlosretno ubojstvo mladića Ranuccia Tomassonija u Rimu. Nije vjerovao rođenim očima kada je pročitao da ga besćutno protjeruje. Unatoč svemu, pa i simboličkom zalogu za oprost kada je Wignacourtu naslikao Salomu sa svojom glavom, umjesto Ivana Krstitelja, na pladnju. Za bijednu plaću izradio mu je i platna za prvostolnicu u La Valetti, a za njega osobno zgotovio jedan portret, a drugi samo što nije. A on je pak iz čista mira jednu, ni po čemu osobitu, sliku onu obnaženog Usnulog Kupida proglasio neprimjernom i svetogrdnom iskoristivši je ka povod da mu otkaže gostoprimstvo. Zapravo znao je slikar da ga Veliki vojvoda intimno smatra vrsnim majstorom, ali istodobno mu zamjera tamni duh, odsutnost od Boga i od dobrih misli uopće.
– Koješta! – ote mu se nekontrolirano iz grla ulazeći u sobu i odmjerivši slugu pogledom, pa doda – Da me poštuje ne bi me u ovom prokletom pergamentu ponizio oslovivši samo kao Michelangelo Merisi.

– Ma zamisli ti Francesco ovu uvredu? – upita ne tražeći odgovor pa nastavi – Ja nisam samo to, ja sam prije svega i isključivo De Caravaggio – slikar. De Caravaggio čuven u Rimu, poznat u Milanu – Lombardiji, Napulju, na Siciliji! – zareži gužvajući u rukama pergament.
– Da su druga vremena vrh mača bi mu u dvoboju bez krzmanja zario u prsi ili bi mu preciznim pokretom, laganim poput poteza kista, prerezao vratnu arteriju! Svejedno – promrmlja ispljunuvši kuglu sažvakana duhana na daščani pod koji je nejednako škripao pod energičnim i ljutitim kretnjama u krug, njegovih bojama poštrapanih visokih crnih čizama. Potom nenadano zastane, a pogled mu se umiri na tankom dugom sječivu s manirističkim gravurama urešenim balčakom, odbačenom na postelju.
– Gospodaru budite razumni, nije kraj svijeta sutra ćemo za Siracuzu! – prene ga Francescov glas.
– Ako smijem primjetiti, gospodaru, – doda – učini li me se da vas boli noga, kao i mene. Mene doduše desna. Sjećate kad su se mi zbog toga na balu u Napulju gdje sam vas dopratio podsmjehivali dobacujući da sam Hefest ili nešto slično, reče sluga …. stavljajući na stol zdjelu s vrućim varivom koje se pušilo i stršećim komadom mesa na kosti.
– Dosta mi je suhe ovčetine na ovom ukletom otoku. Dovraga i ti i šepavi Hefest! Donesi mi nekoliko sirovih jaja i vrč crnog vina! – zapovjedi slikar ljutito.
Sluga se ubrzo vrati noseći jaja i kup s vinom, koje je zapljuskivalo preko ruba uslijed Francescova ćopavog hoda.
– Samo su bila tri. – reče ponizno sluga, pružajući jaja slikaru. Francesco je imao je nekih tridesetak godina. Bio je omanjeg rasta, bucmastih i pomalo feminiziranih obraza s rijetkim dlakama. Caravaggio mu je već niz godina bio sve. I otac i majka i brat. Baš sve…
Slikar uzme jaje, razbije ga o rub stola, ljusku razdvoji jednom rukom i saspe unutrašnjost u usta. Isto učini i s drugim, potom potegne dobrano iz vrča i uz uzdah olakšanja zapešćem obriše tragove žumanjka i vina s brade. Treće razbije o rub glinene zdjele te vještim pokretom razdvoji bjelanjak od žumanjka i svaki dio ponaosob razlije na paletu. Ljuske nehajno gurne prema sredini stola, a u bjelanjak doda neke praškaste crne pigmente, u žumanjak crvene i sve nastavi naizmjenično miješati, a onda razmazivati po platnu i kao za sebe nastavi:
– Ja da sam slikar tame. On se našao zamjeriti mi što izvori moga svjetla nisu uvijek božanske prirode i zbog toga navodno uranjaju i izviru iz tmice. Što mogu? Privlači me podjednako čistoća Rima i tamošnjih katedrala koje sam oslikavao i koje izgleda više nikad neću vidjeti, kao i prljavština krčmi i javnih kuća u koje pijan noću zalazim tražeći užitak, ili prije zaborav. Morao bi taj Francuz, koji hini da je svetac, spoznati za ovih pet mjeseci našeg prijateljevanja da sam istodobno slikar i svjetla i slikar sjene. Prokleti bili admirali turske flote Sorak, Uluč i Ali što se nisu više potrudili sa svojim brodovljem u bici kod Lepanta, pa mi ovaj uštogljeni prior, u kojeg sam se do danas pouzdavao, ne bi sad ovako „zahvalio“. Vjerujem da bi na Malti uzmanjkalo i svinjskih dlaka za kistove, da su kojim slučajem Turci pobijedili. Imao bi onda i manje ili nikako posla jer Alah zabranjuje slikanje ljudi i životinja.
– Kako bilo, kao bjegunac ili prognanik, svejedno zdvajam nad svojom sudbinom, ali moram barem sebi priznati, i tebi Francesco naravno, da sam i sam pridonio dosta vlastitim nevoljama svih ovih godina. Iz nekog unutarnjeg nemira i hira izrugivao sam bezrazložno mecene i naručitelje. Madone su mi bile tako, obnaženih ramena i na sliku i priliku razvratnih žena koje sam razuzdano grlio po gostionicama i svratištima. A svoje lice? Njega sam redovito podmetao među likove u slikama s biblijskim motivima za crkvene velikodostojnike. Kako li sam im sebe podvalio u Martiruju Sv. Mateja. Ha, moja vlastita apoteoza. A kako sam tek konja stavio u središte kompozicije Preobraćenja svetog Pavla. E tu su me uhvatili pa sam morao prepravljati. Nožem sam pokušavao sastrugati naslage boje, pa nadoslikavati. Nije mi se dalo. Načinio sam novu. Zastane potom u monologu, pa se obrati Francescu, koji ga je netremice slušao, ili možda i nije:
– Oprosti što me moraš nevoljnog gledati! Pitao si me maloprije za šepanje. Da, doista kad me nitko ne vidi vučem lijevu nogu poput Hefesta, ali ne dam to znati. Jasno ti je da pripasan mač u koricama ne djeluje uvjerljivo na lijevom boku šepava viteza Sv. Ivana. Proklete boje! Ima u njima nešto od čega se iz dana u dan, osjećam sve slabije. Pogledaj mi lice! Tako je začađavilo od boja koje miješam, izbrazdalo što od vrhova neprijateljskih šaka što sječiva u kavgama i dvobojima. Kao da su se sve Zeusove munje na njega sručile i razrovale ga svojim udarcima. Osjećam Francesco, kako mi se misli iz dana u dan nezaustavljivo raspolućuju, a srdžba i ljubav se isprepleću, razvodnjavaju mi se I sjećanja, san mi, ako ga uopće imam postaje nemiran. Još me samo slikanje radosti, ali kao što rekoh istodobno i ubija. Truju me boje…- potegne nekoliko dušaka vina, pa nastavi:
– Da, i njega, šepavog Hefesta su izbacili i prognali. S Olimpa je navodno padao devet dana i noći, ali slaba je utjeha što je prije i poslije pada imao na izbor lijepih boginja kao svi grčki bogovi zajedno. –
– Koliko ono traje plovidba do Sirakuze, Francesco?
– Ovisi o vjetru gospodaru. Uz dobar u krmu, najmanje tri dana. Ne znam kako će vaša platna podnijeti vlagu i posolicu ako se putovanje oduži? – zabrinuto doda sluga.
– Bacit ću ih u more i naslikati nova, znaš da jedino to s lakoćom radim.
– Noćas moram dovršit ovaj priorov drugi portret – i zagonetno se nasmiješivši sebi u bradu i doda – Imam osjećaj da će paž biti naočitiji od njega. Tko bi ga znao? – reče i potom se okrene Francescu:
– Prije no što pojedeš onu ovčetinu i pođeš na počinak donesi još loja za svijeću i naravno vina. Bit će ovo duga noć, za barem jednog Hefesta od nas dvojice – znakovito naglasi Caravaggio.

Kad se nakon besane noći plava svjetlost zorom, razlila pučinom sredozemlja, prošla kroz već razapeta bijela jedra brodovlja u luci, potom poput tata promigoljila kaldrmom ulica La Valette i uzverala se kroz ostakljeni balkon i pomiješala se s onom žućkastocrvenom lojanice koja je dogorijevala, Caravaggio je stajao na razmeđu svjetla i sjene pognut nad zgotovljenim portretom svog progonitelja, Velikog vojvode Alofa de Wignacourta