Rukav kaputa stapao se u jedno s crnim koferom za violinu kojega je nosila više na prsima nego pod pazuhom. Dok je hutros hodala, kao i svaki dan unatrag tri desetljeća iza orošenog prozora u prizemlju susjedne zgade pratile su je mrtve oči dvadesetak plastičnih lutki. Njihov raspored i oprave su bile uvijek iste. Nikada iza tog prozora nije vidjela ljudski lik, svjetlo, neki trag života. Nije mogla dokučiti čiji bi to mogao biti dom. Lutke u prozoru su bile jedan od razloga što tu ulicu nikad nije smatrala svojom. Pogledala je načas uvis, a sedefaste grane kestena okoraljene od inja presijavale su se pod prvim zrakama siječanjskog sunca.

-Mogao bi biti ovo lijep i sunčan zimski dan gospođo. Dobro vam jutro! – pozdravi je vozač taksija.

-Dobro jutro mladi gospon, nadam se da niste dugo čekali?

-Ma nipošto. Dopustite da vam stavim stvari u prtljažnik!

-Violina ide samnom, torba može otraga. – odgovori žena koja je s obzirom na hod i držanje mogla imati i osamdeset, ali i sedamdeset godina. Kod žena nikad ne znate, pogotovu onih koje se kao ova, odijevaju i drže otmjeno. Nakon što se smjestila u toplu unutrašnjost automobila, vozač je u prtljažnik odložio  njenu putnu torbu. Bila je lagana.

-Kamo da vas odvezem? – uljudno će sredovječni crni muškarac na čijem su licu bili vidljivi tragovi neprospavane noći.

-Do Maksimira, znate gdje je „Dom za starije“, no prije ćete me odvesti do Žerjavićeve, imam nešto za obaviti.

-Naravno kako vi kažete.

Bijeli „Hyndai I 30“ je poput sanjki klizio prestižući tramvaja kroz zubatu zagrebačku zimu, a onda će starica

-Svunoć ste vozili?

-Što ću moram zaraditi za obitelj. Znate imamo četvoro djece. Ovo bi mi trebala biti posljednja vožnja u smjeni, ali nikad ne znate…

-Ispričavam se, ali tu, tu zaustavite molim vas! Htjela bih je još jednom vidjeti.

Starica je spustila staklo i zagledala se u zapuštenu, nekoć reprezentativnu donjogradsku dvokatnicu. Neodređena siva boje nataloženog smoga  zagospodarila je njenim pročeljem.

-Rođena sam i odrasla u stanu na prvom katu. Kuća velikog Hermana Bollea, bila je moj dom, jedini, premda sam se više puta selila. Čuli ste vjerojatno za njega. Vidite, sada je tako oronula i gotovo prazna. Koliko mi je poznato, samo u prizemlju u stanu kućepazitelja još netko živi. Moja obitelj se uselila u nju nakon što je sredinom 20-tih promjenila vlasnika. Sjećam se živo oslika u haustoru, stabala jabuka i šljiva u vrtu sa stražnje strane. U njemu je moja pokojna sestra Dorotea običavala svirati. I tako godinama. Nećete vjerovati kad bi ona zasvirala uvijek bi na granu odnekud doletio jedan te isti češljugar koji bi je slušao. U ovj kutiji je ta violina čiji zvuk je očaravao i ptice. Vrlo je stara, sagradio ju je Andreas Ferdinand Mayr u Salzburgu. Kažu da je on graditelj i violine na kojoj je Mozart učio. Mayru su uzor bila glazbala talijanskih graditelja pa je drvo za instrumente dobavljao preko nekih veza ravno iz šume  Paneveggio na sjeveru Italije. Isto kao i čuveni Stradivari.

-Kao da i sada čujem njen zvuk… da to je bio moj dom. Znate li mladi gospon, kako će te znati gdje je vaš pravi dom. To vam je ono mjesto gdje se sile neba i zemlje tako sjedine da da vas stave u središte svemira. Nakon nekoliko minuta tišine žena nastavi.

-Znate te otmjene kuće koje svojim izgledom i ljepotom odskaču od okoline, kao ova koja je bila moj dom, su u konačnici svojevrsna zamka za njihove posjednike. Vlasnicima i stanarima daju osjećaj moći, osjećaj da vrijede više, da su ono što nisu…, da je njihova prednost upravo zbog tog zdanja pred drugima nepremostiva i nedostižna. Zapravo  promakne im da se sve oko njih mijenja, a da samo oni upravo zbog toga stoje u mjestu, stagniraju… Ta samoobmanjujuća opijenost vam traje, dragi moj gospon,  do treće generacije naraštaja, kada bez izuzetka nasljednici gube kuću. Založe je, prodaju je, propiju, izgube na kocki, oduzmu im je… Dođu onda neki novi vlasnici, stanari i  sve se opet ponavlja i spirala moći koju stvari zadobijaju nad svojim posjednicima  se nastavlja…

-Mladi gospon, mogu li vas sada zamoliti da krenemo? – upita zatvarajućo prozor.

-Da, da, svakako, odgovori taksist trljajući dlanovima oči.

-Znate, doda on pokrećući automobil, često prođem ovuda i sve se mislim kad bih mogao imati ovu ili barem sličnu kuću za svoju obitelj. Lijepo bi ja nju uredio. Da samo znadete koja bi to bila sreća za mene i moje!

-Ako smijem primjetiti, čini mi se da ste spavali sve ovo vrijeme. –

-Da, da ispričavam se gospođo, malo sam odrijemao.  – odgovori vozač, uključujući se vozilom u kolonu  prema Maksimiru. Brojčanik se približavao iznosu od tri stotine kuna.

Ostaci skorenog snijega na krovovima sve malobrojnijih autobusa prkosili su buri što je rastresala kosti oskudno odjevenim vozačima koji su vadili prtljagu rijetkim putnicima. Dva žuta taksija s upaljenim motorima čekala su na stajanci. Postarija čistačica pri hodu je vukla desnu nogu i praznila zadnju kantu s otpatcima. Trafikantica je pospremala novine s pulta, a prometnik je već zaključao urede. Svi su žurili. Samo je ispod kolodvorske strehe u kojoj meškoljili golubovi, sjedio postariji muškarac. Gotovo nepomično na šupljikavoj  limenoj klupi. Tek s vremena na vrijeme pogledavao bi, čas u pravcu kolnog ulaza, čas na svoj sat izgrebanog i mutnog stakla s metalnim remenom, gurajući ga pri tom pod narančastu svjetlost koja je padala po sedmom peronu. Kazaljke su se ispružile jedna nasuprot druge. Prošlo je već odavno  deset. Od početka se protivio tome da putuje na Badnjak, ali na koncu je popustio kao što svi popuštaju unucima. Što sad? Nema mu druge već čekati i nadati se da će sve biti dobro. Slušajući golubove kako se namještaju za san, pitao se kako to da nikad nije vidio malog ili mladog goluba. Bit će  stoga što ih roditelji poput ljudi dugo drže u gnijezdu. Možda? Domalo je primijetio kako je na kolodvoru ostao sam zavideći pomalo tim pticama na toplini koju su pružala jedna drugoj.

Kako je vrijeme odmicalo sve češće je tipkao sporim koščatim prstima po mobilnom uređaju, prislanjao ga uz uho, ali ništa. Nije se javljala. Zadnji put kad je s njom, koja bi po dobi mogla biti mladi golub nespreman za samostalni let, telefonski razgovarao bilo je oko osam sati. Kazala mu je da je zapao veliki snijeg i da se jedva probijaju, dodavši da je unatoč tome sve u redu. Tješio se mišlju da joj se najvjerojatnije baterija ispraznila jer ti mladi uvijek nešto prtljaju po mobitelu, pa ipak. Nemir, se poput hladnoće zavukao ispod  tamnog kaputa u kojem se skutrio poput drhtava i preplašena djeteta. Sjedokosi satrac je strahovao i brinuo se kao nikad dotad.

U neko doba osim zvuka autobusa koji nikako da stigne, vjetar je donosio sve glasnije lupkanje ženskih potpetica. Ubrzo je osjetio nečiju prisutnost u blizini ali nije podizao glavu.

– Josipe! Jesi li to ti? – začu ženski glas.  

Prepoznao je odmah glas koji je čekao godinama, desetljećima. Polako je izvlačio glavu iz zadignutog ovratnika kaputa ne usuđujući se podići pogled. Bojao se da mu se samo pričinilo, da se tlapnja ne raspline, a onda je ipak odgovorio:

– Da,  ja sam. 

Ugledao je potom poznato lice, s ponekom borom. Oči i osmjeh, unatoč godinama bili su kao nekad. Ustao je kako to stariji ljudi čine najbolje što mogu i polako učinio korak k njoj. Stajali su tako jedno vrijeme zagledani jedno u drugo. Činilo se kao vječnost, a onda su se šutke nespretno zagrlili, kao da ništa slično nisu nikad prije činili. Njena kosa je bila boje i mirisa ranih visibaba, a njemu su ruke drhtale, grlo steglo, a oči navlažile.

– Plačeš li?

– Malo. – jedva odgovori.

– Reci mi molim te najprije,  otkud ti! Zbog čega na Badnju večer sjediš sam na kolodvoru? Koliko znam ne živiš ovdje? –

– Vratio sam se prije mjesec dana. Namjeravam ostati. Zauvijek. Sada čekam unuku Luciju. Ima petnaest godina i željela je baš kod mene proslaviti Božić. Njen autobus trebao je već davno stići. Već do  devet. Kad se zadnji put javila rekla je kako je cesta zbog snijega teško prohodna. Otada joj je mobitel isključen. Ne znam što se događa. Brinem se i bojim.

– Bit će sve dobro, vjeruj mi. U ovoj noći se ništa loše neće dogoditi.

– Kako znaš?

– Ne znam, vjerujem! Pošla sam na večeras na polnoćku i nešto mi je govorilo da krenem ovuda, iako to nikada ne radim. 

– Ne razumijem, ideš u crkvu? Nisi li se bavila teorijskom fizikom u Freiburgu?

I?

– Što i? Pa zar znanost nije nespojiva s vjerom?

– Možda na prvi pogled. Tako sam u početku i ja razmišljala, no kako sam dublje ulazila u znanost postajalo mi je jasno da nikad nećemo spoznati sve.  Taj apsolut nam izmiče.  Znaš mi znanstvenici možemo otkrivati prirodne zakone jer postoji “Zakondavac“. I taj Zakonodavac nakon što je stvorio čovjeka na svoju sliku, prije dvije tisuće godina napravio je čudesan obrat, stvorio je svog Sina na sliku čovjeka i tako je Bog zapravo ušao u ljudsku povijest. Njegovo rođenje ćemo do malo proslaviti. Zar nije veličanstveno da smo dio te i takve povijesti?

– Kako si to lijepo rekla. Imam osjećaj da sam ta razmišljanja i sam nosio u sebi, ali ne tako osviještena. Reci mi koliko ostaješ? – upita potom Josip.

– Ni ja ne idem više nikuda. Ostala sam sama. Tek toliko ću obnoviti obiteljsku kuću. Ne trebam nikakav komfor, samo malo mira. Znaš li zapravo  kako sam te izdaleka prepoznala tako zabundana?

– Kako bih znao?

– Držao se obje ruke na skupljenim koljenma, kao onda kad sam te obranila od onih divljaka u školi.

– Bio sam doista smotan.

– Ma daj! Moram ti nešto priznati. Ne možeš pojmiti koliko sam te zadnjih godina željela sresti. Prije toga sam doznala da si u međuvremenu postao poznat slikar. Krišom sam analizirala tvoje radove i nadala se da ću naći svoj lik ili neki nagovještaj u njima. Nisam ga našla, ali sam u njima gotovo uvijek nazirala neku tihu sjetu. Tek kad sam pročitala tvoje intervjue shvatila sam što zapravo tražiš. Čitala sam ono izgovoreno, ali i ono skriveno između redaka. Usuđujem se reći da sam te upoznala. Možeš li vjerovati! Postao si mi blizak. Tek kad nešto poznaješ to možeš voljeti. Josipe, oprosti mi što sam te zavoljela tek odnedavno! – izustila je to brišući oči rukavom kaputa.

– Kako…?

Dva para svjetala nadolezećeg autobusa nakratko su obasjala zagrljene ženu i muškarca potkraj životnog puta prekinuvši na trenutak njihov razgovor. Ubrzo im je u susret dotrčala djevojka s crvenim ruksakom i bacila se  starcu u naručje.

– Djede, oprosti što kasnim!-

– Zaboga, Lucija draga! – s olakšanjem će starac, grleći je.

– Hej vas dvoje, prošla je ponoć, da vam čestitam Božić! – sa smješkom ih prekine Anja.

– Hvala draga moja! – odgovori Josip i poljubi Anju u obraz, a onda se ponovno okrene unuci

– Lucija ovo je moja, ovaj … prijateljica Anja – iz djetinjstva. Pravila mi je  društvo dok sam te čekao i zbog mene je propustila Polnoćku na koju je pošla.

– Drago mi je i ja vama također želim sretan Božić – srdačno će djevojčica i djevojka u isto vrijeme.

– Nego Lucija, ovaj … ako smijem predložiti, da li bi ti smetalo ako pozovem Anju sutra k nama na objed?

– Hm! Samo uz jedan uvjet. A to je da ja ne ostanem bez svog bataka. –  pomalo će ucjenjivački Lucija.

– Dogovoreno! Vas dvije dobit ćete batake, a ja ću uzeti krilca, njih ionako oduvijek obožavam, reče pa nastavi – Anja nisam te pitao da li pristaješ, ali samo da znaš obično ručamo oko podne. Bilo bi nam drago da i poraniš! –

Anja je bez riječi potvrdno kimnula glavom. Potom su krenuli svatko na svoju stranu i kad se nakon nekoliko koraka osvrnula se za njima, vidjela je da su Josip i Lucija zastali i da mu ona nešto govori. Zbog udaljenost i vjetra nije mogla čuti što.

Tko zna da li joj je Josip ikad kasnije priznao da mu je unuka tada očitala bukvicu o tome da uvijek, a pogotovo na Božić treba govoriti istinu jer je ono s pilećim krilcima bila velika, velika laž.

(…) Romani čhib zajednički je naziv za niz nariječja koja pripadaju novoindijskoj grupi indoevropskih jezika i srodna su današnjim hindskim jezicima…

–          Kvragu! – glasno opsova muškarac i zalupi crvenim koricama sedmog svezka Opće enciklopedije.

–          Gdje li sam to samo pročitao? – prosikta  spuštajući glavu među dlanove, laktova naslonjenih na rub poprilično prašnjava stola. Nije ni primijetio kako mu 75-watna žarulja stolne lampe prži desno uho dok je u sebi ponavljao

– Da mi se samo sjetiti! Da mi se samo sjetiti! –

Bio je siguran da je na takvo što negdje naišao u nekoj iz  mnoštva knjiga koje čitao prije no što je počeo raditi ovaj posao. Otad čita koliko stigne, malo i nimalo. Ili je može biti to pročitao u nekom časopisu!? – prebirao je po mislima.  

– Moram samo biti strpljiv i čekati. Čekanje je gorko, ali kažu da ponekad dade slatke plodove. – smjenjivale su mu se misli.  

–          Vjerojatno ne uvijek. – začuje svoj glas kako se gubi u polumraku praznih prostorija stana na četvrtom katu, ulice Kralja Petre Krešimira IV. na kućnom broju 13.

Početak razgovora sa samim sobom bio je dovoljan znak Filipu da zaključi kako je preumoran. Danas,  kao i obično radio je dugo, a onda donio posao doma. Tu navadu u prvo vrijeme čak nije ni primjećivao. Postao je svjestan onoga jutra kad mu je Snježana odvela trogodišnjeg sina Ivana. Nije, kako je rekla, mogla više. Prošlo je otad gotovo sedam mjeseci. Sada živi od danas do sutra. Poput pustinjaka. Nedovoljno spava, neredovito jede… Posljednjih desetak dana se pak osjeća poput progonjene zvijeri. Oko njega sve se nekako zgusnulo i ljudi i događaji. Vrijeme kao da ubrzano pulsira. Opasnost kao da može prstima opipati. U jednom trenutku, ni on ne zna točno kojem, postao je i progonitelj i lovina. Izluđuje ga taj tip. Zna da ga ima, ali mu ipak migolji. Izmiče mu. Ne može ga još posve zakačiti. Što je njemu poznato mogao bi imati samo jednu slabu točku. Ako stavi sve na tu karti i ne uspije, oni će se pak njemu približiti. Njihov dah kao da već ćuti na svome vratu. Ustao je sa stolca, ugasio lampu i kroz mrak se poput mačke kretao stanom. Pogledao je najprije kroz žaluzine spavaće sobe, a onda i dnevnog boravka. U noć. Zatim oprezno kroz špijunku i sačekao paljenje stubišne rasvjete. Gledao je i slušao. Kad se uvjerio da je sve u redu, zavukao se ispod pokrivača. Rukom je posegnuo za Ivanovim plišanim medvjedićem, kojega je Snježana, ljuta kakva je bila to jutro, vjerojatno zaboravila ponijeti. Par minuta netremice je gledao obrise djetetove igračke s kojom je njegov sin išao na spavanje i onda je odložio na noćni ormarić. Odmah pored najnovijeg modela „Češke zbrojovke“. Te dvije stari su ga držale. “Češka zbrojovka” je moćan pištolj kalibra devet milimetara, koji pogotkom u torzo trenutno zaustavlja napadača, ali znao je da kad i ako bude u prilici upotrijebiti ga u ovom poslu, da će to biti najvjerojatnije prekasno.   

(…) Svanuo je jedan od dana za koje mu je bilo svejedno kakav će biti. Sunčan, oblačan, maglovit… Ušao je u zgradu pored portirnice gdje se upravo obavljala smjena. Zatvorenih očiju se mogao popeti stubištem na drugi kat do svog ureda slijedeći samo miris kave koji je iz njega dopirao. Kuhala ju je njegova tajnica, punašna žena u četrdesetima. Vrlo povjerljiva. To joj je uz kuhanje izvrsne kave bila i glavna vrlina. Uzeo je veliku vrelu šalicu i bez riječi nestao iza smeđih tapeciranih sporedna vrata koja su vodila u “tunel”. Tako su u žargonu zvali posebnu omanju prostoriju izdužena oblika sa zatamnjenim ili bolje reći sa zamračenim prozorima, u koju se samo moglo ući iz njegova ureda. Rasvjeta u njoj je bila prigušena, jedva da bi običan čovjek mogao razaznati predmete, ali tamo nisu ulazili obični ljudi. Čak ni tajnica. Filip se pak vješto poput šišmiša  snalazio i rutinski skidao i premotavao magnetofonske vrpce i stavljao ih na uređaj „Uher“ položen na plohi radnog stola zajedno s ogromnim tamnim slušalicama. Pogledom je prešao preko šest istovjetnih uređaja raspoređenih  na tamnoj metalnoj konstrukciji prislonjenoj uza zid. Bili su posloženi u dva reda od po tri uređaja, tako da je gornji bio u visini očiju. Danonoćno su se automatski palili i gasili prigušenim škljocanjem. Vrpce su se vrtjele. One manje postajale su veće, a one veće naočigled su se smanjivale. Sve je inače u zadnje vrijeme postajalo veće. Nevolje. Broj prognanika. Broj izbjeglica. Broj poginulih. Rat u Bosni i Hercegovini postajao je također veći. I dakako zamršeniji.  

Odložio je smeđi sako, kupljen prije rata u jednom od butika u Vlaškoj ulici u Zagrebu, skinuo futrolu s pištoljem ispod lijevog pazuha, raskopčao dva gornja gumba na košulji, sjeo za stol i stavio slušalice. Pritiskao je gumbe, premotavao… Slušao.  Ništa! Prolazili su sati. Zavirio je u šalicu, no ona je već odavno bila prazna. Tajnica je također već pošla doma, kao i svi drugi koji rade do šesnaest sati. Bez kave mu se nekoliko puta i prispalo u toj skučenoj polutami. Kao i mnogo puta ranije. U tom prostoru se nije osjećao toliko moćan, koliko zaštićen. Kao u majčinoj utrobi. Bilo mu je toplo, a pupčanom vrpcom slušalica bio je vezan za uređaj koji mu je, barem se nadao, trebao pružiti kakvu takvu sigurnost. Događalo bi mu se i da se dobrano nasmije tajno prateći telefonske razgovore. Smijao se tako u mraku „tunela“ mnogoput slušajući o čemu i na koji način ljudi koje uglavnom osobno poznaje, razgovaraju s prijateljima, susjedima, supružnicima, ljubavnicima… Kako se lažu i pretvaraju. Lagali su bezočnije čak i od najvećeg lašca na svijetu – njegova strica Frane iz Rijeke. Tako mu se usprkos svemu danas također lice razvuklo u široki osmijeh kad je čuo da je četverogodišnji Ilija podigao slušalicu. Bilo mu je naime smiješno kako taj četverogodišnjak ukućanima objašnjavao tko je na liniji s druge strane. Kao da sluša svoga Ivana,  ali morao se posve usredotočiti na Sinišu – njegova oca. Siniša mu je važan. Vrlo inteligentan i operiran od emocija. Hladno je prije petnaestak godina likvidirao, prilikom razbojstva, dvoje starih supružnika iz jedne imućne sarajevske begovske obitelji. Završio je potom u bijegu i najprije se “skrasio” u stockholmskom, a potom u frankfurtskom podzemlju. Uvijek bi istraživao očima sugovornika, pronicljiv i škrt na riječima. Telefona se jako čuvao, a Filip baš očekuje da ga tu zaskoči.

Njih dvojica su, od kad je s obitelji iz nekog razloga doselio na Filipovo područje, povremeno komunicirali. Kako to obično biva ili tajni agenti traže takve kad se pojave na njihovom području ili obratno. U pravilu vrlo brzo se sretnu. Tako je bilo i ovaj put. On je preko nekih kriminalnih veza došao do Filipa, nudeći mu neke naizgled važne obavještajne informacije iz Bosne. Filip je iz iskustva znao da nema besplatnog ručka i širom je otvorio oči. Bolje reći uši. No, osim sumnje ničega konkretnog nije bilo. Neke su se informacije dijelom i potvrdile. Odnos im nije bio ni po čemu osobit. Ustvari ozbiljne relacije nije bilo, da bi se prije desetak dana kad su Filipa pozvali u centralu, karte posve otvorile.

Kod takvih poziva Filip nikad unaprijed ne bi znao razlog i redovito bi mu bila muka od same pomisli da ga zovu je je najvjerojatnije u nečemu pogriješio, da se nešto dogodilo u njegovoj zoni odgovornosti, a da on za to ne zna i sl.  Kada ga je šef to jutro primio odmah u osam sati, zabrinuo se još više. Najprije ga je ponudio da sjedne, a onda je šef sjeo tik do njega i onako očinski mu se približio. Uza sve kao da nije imao srca odmah mu reći punu istinu, pa se u početku razgovora nevješto izmotavao da su to doduše neka neprovjerena saznanja koja ukazuju da je postao smetnja…

– Ja smetnja?! – Filip će izravno.

– Poslušaj me Filipe! Jednostavno tebi koji si na tom terenu pripisuju „zasluge“ što im je pala ona zadnja velika pošiljka oružja.  Posrednici u tom poslu, ti znaš koji su, izgubili su puno novca. Kad su se nakon nekoga vremena “pribrali”, počeli su istraživati tko je kriv i uprli su prstom u tebe. – 

– Ali sve, baš sve je odradila  specijalna policija!

– Ne budi naivan! Nisu oni od jučer, to je obavještajno-kriminalni milje. Danas rade s oružjem, jučer su ili će opet sutra s drogom…, A da. Postoje neke indicije da te “ocinkao” netko iz naših redova. Poduzeli smo nešto po tome, ali presporo ide, gotovo nikako..-

– Povezano s tim, sjećaš se onoga tvoga Siniše. Vjerojatno te neće iznenaditi  da je on baš dobio zadatak da tebe “odradi” uz pomoć nekih krimosa iz Sarajeva koje nismo uspjeli identificirati!

– Baš on! Sad mije puno toga jasnije. – zusti Filip gledajući kroz prozor.

– Kao i obično nemamo načina da to sada zasad provjerimo, ali za početak ga stavi  „na mjere“, moramo se nadati najboljem. Dotad. Čuvaj se! –

– Čuvaj se! Odiše brigom, ali Filip je znao da je praktično više manje bio prepušten sam sebi. Otkad ga je „prikopčao“, muku je mučio jer je ovaj u komunikaciji osim hrvatskog,  koristio švedski i što je najgore kad bi razgovarao s nekim tajnovitim Adilom, u određenim trenucima razgovora prešao bi na Romski jezik. Da, baš romski. Njega je Siniša naučio dijeleći ćeliju s nekim sitnim lupežom u njemačkom zatvoru. A Adil? O njemu Filip ništa nije znao osim da je iz sarajevskog predgrađa i da je sudjelovao u nekim političkim likvidacijama u Liegeu u Nizozemskoj. Filip je pretpostavljao da je on za razliku od Siniše baš pravi Rom, ali to nije ni bilo sada važno, služio se tim jezikom. Ta njihova komunikacija na romskom Filipu je bila nerazumljiva i dovodila ga je do očaja. Znao je da su oni zbog te prednosti uvijek nekoliko koraka ispred njega i da je samo pitanje vremena kad će ga iza nekog ugla”ohladiti”. On je sve vrijeme uporno slušao i premotavao vrpce – danima. Bio je tvrdoglav poput magarca, a da li je uopće imao izbora. Čemu se u stvari taj čovjek kojeg su ostavili svi do kojih mu je stalo, nadao. Uzdao se zapravo u nesavršenost romskog jezika. Naime, negdje je davno koliko se sjeća gutajući svakakvu literaturu čitao o zanimljivostima vezanim za taj povijesno nomadski narod porijeklom s indijskog potkontinenta   i doznao da je njihov jezik umnogome  arhaičan i  da nema vlastite izraze za neke moderne uređaje, naprave, već to posuđuju od drugih jezika iz okruženja. Bila je to tanka nada, ali on je čekao da pogriješe. Toga utorka uvečer,  negdje oko 21,00 Adil je nazvao Sinišu. Javio se mali Ilija i kao i uvijek ostavio slušalicu otvorenu dok mu ne dođe otac. Dozivao ga je i usput plačnim glasom pitao je li negdje vidio njegova  malog medu Tedija bez kojega ne želi na spavanje. Potom se javio sonornim glasom Siniša, a Ilija je i dalje u pozadini plakao.. . 

–          Alo, Adil je!

– Šta ima, kakav si?

–          Nema ništa. Znaš ono bolan? Ono mi planiramo…rano ujutro ćemo doći s „Volvom“  – na Kamensko (…) – zatim nastave na romskom. 

–          (…)

–          Kvragu! – opsova Filip i podigne se sa stolca i strgne slušalice s glave i udari njima po stolu – opet su prešli na taj jebeni jezik. – režao je. Nešto mu je ipak govorilo da nastavi. Sjedne nevoljko ponovno na stolac,  vrati vrpcu unazad, stavi slušalice i naćuli uši. I sluša. I čeka. I sluša, čeka….

–          Ali što to voze preko „Kamenskog“?  Ako ih „dignemo“ i ne bude ništa kod njih, drugi put će doći neki za koje nećemo znati i „bum“. U glavi mu je bilo kao u košnici, misli su me rojile poput nervoznih pčela. Nakon nekog vremena Adilu se  posred razgovora na romskom omakne – „en militär krypskytt“. Filip skoči sa stolice i lupi zatvorenom šakom po zidu. To je to! Okrene brže bolje special svog šefa. 

– Halo, halo!

–          Evo me Filipe, je li se nešto dogodilo kad zoveš u ovo doba?

–          Imamo ih šefe! 

–          Koga Filipe pobogu?

– Njih! Sinišu! Rano ujutro Adil će “Volvom” ući na „Kamenskom“  i u njemu bi između ostalog biti jedan vojni snajper. Ne znam čega i koliko još, ali  znate već u koju svrhu. Ne trebam vam govoriti da nikako ne smiju proći. Ako ih izgubimo iz vida, ja sam gotov! Ako ne sutra, ono već neki drugi dan…. 

–          Dobro, dobro, ne boj se! Smiri se ! Iza graničnog prijelaza će ih čekati specijalci. Idem to odmah riješiti s načelnikom policije. Nekako pretpostavljam da će trebati pokupiti i njihovog graničnog, ali o tome možemo i poslije. Nego ti Filipe, znam da si umoran i napet, ali daj još do ujutro molim te poprati “mjeru”! Vidi hoće li se nešto događati – nekakva komunikacija. Javi mi što god bude! U bilo koje doba! Ne smijemo pogriješiti.  

–          Svakako, čut ćemo se šefe! – odgovori Filip koji tu noć nije oka sklopio. Nadzirući Sinišin telefon doznao je kako je on rano ujutro otišao prema “Kamenskom”, da je njegova supruga Mirela nepuni sat iza toga zvala telefonom odvjetnika Marušića. Doznao je također da je tog jutra mali Ilija na duže vrijeme ostao bez oca i da je zaran ponovno bezuspješno tražio medu Tedija. Po mirisu kave iz susjedne prostorije doznao je i da je već osam sati i trebao se osjećati posve zadovoljno. Ali nekako ipak nije…   

Ostakljena vrata se otvoriše naglo bez kucanja uz ljuljanje i zveket metalnih roleta.
Onako značajnim – “Dobro jutro” – zdepast muškarac pozdravi ženu srednjih godina. Izbrijana glava s debelim vratom koja je bila kao nasađena na visoko zakopčan modri sako kakav se sada nosi, značajno je mjerkala oveću  prostoriju i ženu za uredskim stolom, koja mi je uljudno uzvratila pozdrav. 
– Vrlo ste privlačni danas Sonja! Direktor je tu? – dok je to pitao svijetloplava košulja, preko koje nekako neprirodno visila višebojna kravata s kosim „pencil stripes“ linijama, na kojima su dominirale nijanse plave, izgledala je kao da će prsnuti od pritiska tustog trbuha.
– Hvala gospodine Japurić, ne morate se truditi. Ovdje ste samo radi posla, zar ne?Izvolite sjesti, sad će gospodin direktor – reče tajnica pored čijeg stola je uz prozor zadovoljno rastao brižljivo njegovan filadendron.
Muškarac je nešto na to nerazumljivo promrmljao i nevoljko sjeo, držeći i dalje u rukama sivi baloner i crnu ne baš novu „Delsey“ aktovku. Blago zadignute nogavice besprijekorno na crtu izglačanih hlača otkrile su smeđe čarape koje nisu bile usklađene ni s plavim hlačama ni s crnim cipelama. Njihov zaobljen vrh i ogromna metalna kopča s vanjske  strane dali bi zaključiti da se njihov dizajner taj dan malo šalio na radnom mjestu. Izgledale su k tome kao da četke danima nisu vidjele.
– Nebriga oko cipela – pomisli Sonja  –  to je zamka u koju upadaju svi oni koji se naglo penju na društvenoj ljestvici. Počinju se dotjerivati od tjemena, uređuju frizuru, ako naravno imaju kose, izabiru odijelo, košulju, kravatu, remen, a kad dođu do čarapa i cipela kao da se umore od uređivanja ili jednostavno pomisle da one nisu važne i odustanu. Koliko ih se takvih nagledala radeći kao tajnica direktora. Čarape i cipele stoga jedino autentično svjedoče otkuda su došli, tko su i kamo idu. Njihov oblik, čistoća, način na koji se nose govori najbolje o vlasniku. Kad su muškarci u pitanju, ako su pažljivo odabrane i održavane, one im daju sjaj. Kod ovoga muškarca koji je čekao u Sonjinu uredu jedino se tjeme ispod uredske neonke ljeskalo poput prezrele lubenice na suncu. Taj sjaja imao nije. Zračio je tek nekom hinjenom sigurnošću koju daje debeli trbuh i još deblja lisnica. Zapravo činilo joj se kako je u nutrini bio vidno nemiran. Pogledavao je svako malo na svoj vidno skupocjeni sat. Bilo je pet minuta iza deset toga četvrtka. Sonja je i dalje gledala njegove cipele i kao dugogodišnjoj tajnici one su izdajnički otkrivale da tome nema dugo što se obogatio. Uostalom nije bilo važno je li Sonjin zaključak o Japuriću bio rezultat čitanja članaka iz popularne psihologije u ženskim časopisima ili činjenice da je ona na svoje oči viđala kako su taj isti Japurić i njegovi ortaci u neka ranija, ne tako davna vremena, lošije odjeveni iznosili pretrpane aktovke gotovine iz ureda njenog direktora. Prethodile su tome nebrojene naručene inspekcije porezne uprave i otezanje s dozvolama iz Ureda za prostorno uređenje. Omekšalo bi to i  krupnije poduzetnike, a kamo li ne njenog direktora slomljenog gubitkom sina. Ovaj Japurić je ponovno došao s tom istom aktovkom koja mu vjerojatno donosi sreću,  ali  ovaj put u skupom odijelu koje je po svoj prilici  kupio negdje u Austriji ili Švicarskoj prilikom polaganja gotovine na tajni račun. Nosio ga je na nekako traljav način i vjerojatno se to neće promijeniti do kraja života. Njegove sitne zelene oči, smještene ispod gustih čekinjastih obrva, zagledale su se najednom ugao sobe gdje se spajaju smeđi hrastov parket i bjelina zida.
– Vidite – reče on neočekivano Sonji – ona rubna lajsna je tako loše postavljena!
– O, da gospodine Japurić. Dobro ste primijetili, to samo vidi oštro oko profesionalca. Vi ste se nekad moguće bavili parketom? – upita Sonja.
– Znam i s parketom, ali zapravo….ovaj, davno sam bio tapetar. Uostalom to sada i nije važno gospođo Sonja, ja sam od sutra novi vlasnik ove građevinske firme – važno će Japurić, pa doda – Što izvodi taj vaš, sad već bivši, direktor, jeste li mu uopće rekli da sam tu? Neću valjda dovijeka tu čekati! –
– On zna za vaš dolazak, gospodine Japurić – odgovori Sonja pritiskajući gumbe na telefonu. Oglasi se potom jedva čujno zvonjava iz susjednog ureda. Jednom, dva puta, tri….i onda uslijedi glasan pucanj. Okvir s državnim grbom na zidu iznad Sonjina stolca se zatrese, ali ne pade. Ona se primi za glavu i baci pored stola. Japurić samo poskoči i nastavi sjediti. Tišina zavlada. Muk. Sve se zaustavi, ni zvuk automobila se više nije čuo iz obližnje Vukovarske ulice, samo se Japurićevo čelo naočigled orošavalo. Primi čvrsto u ruke aktovku, pogleda lijevo, pa desno kao da traži neko prihvatljivo objašnjenje za ovo što se dogodilo i potom se ustade i uputi prema vratima direktorova ureda iz kojeg se čuo pucanj. Zastane ispred njih i onda ih polako otvori držeći u lijevoj ruci aktovku,  dok je desnim rukavom začipao nosnice koje mu je nadražavao miris izgorenog baruta. Nasuprot vrata na radnom stolu, ureda kojega je predobro poznavao, ugledao je presavijen torzo u smeđem sakou, sijedu kosu, jedva vidljiv otvor na desnoj sljepoočnici i lijevu gotovo samljevenu, te s krvlju pomiješano razmrvljeno tkivo epiderme, kostiju lubanje, mozga, kose…poprskano po uokvirenoj fotografiji nasmiješenog mladića. Nije mogao imati više od sedamnaest. Ispod okvira slike se nalazila rastvorena fascikla na kojoj se nazirao tekst „Ugovor o ortak…“.
– Krvi ti Isusove! Koja budal….aaahhh? – ne dovrši rečenicu povrativši na parket. Posred ureda. Svojeg novog ureda. Kad se malo pribrao, pogleda desnu cipelu umrljanu bljuvotinom, obriše je o lijevu nogavicu, a desnim rukavom skupocijenog plavog sakoa,  pređe preko usta. Okrene se potom prema Sonji koja je bila iza njegovih leđa

–   Znam da mu je jedan sin poginuo u konaovskim brdima, a je li ima’ još djece? Sonja ga šutke i s gađenjem pogleda. 

– Djeca? Ma dajte molim vas, sad vam je to važno? Niste li vi danas ovdje upravo zbog svoje djece?  Vi sigurno  imate djecu gospodine Japurić,  u protivnom ne bi imalo smisla to što radite? –

-Što radim? – zbuni se Japurić.

-Zgrćete novac, nekretnine, imetak …, nije li tako? Ne čekajući odgovor nastavi – usuđujem se čak reći da se vi za njih kao roditelj bojite. Ali vaš strah za djecu je drugačiji. On u sebi sadrži  duboku nevjericu spram njihovog intelekta i sposobnosti? –

 Japurić je slušao sasušenih usana od sagorenog baruta,  a ona je nastavila – … u protivnom ne biste imali  razloga  unaprijed zgrtati toliko bogatstvo za njih?  Šutite, ha! Neka i bolje je tako jer za boga, ni ne očekujem odgovor.  Vi i ja ga znamo. Sad kad smo sve rekli jedno drugom, preostaje samo da netko od nas dvoje okrene 192 i pozove policiju. Ili da vi nazovete pa da dođe netko od vaših? Da biste to učinili morali bi iz ruku ispustiti aktovku i riskirati da vas vide uplašenog, a to vjerujem nipošto ne želite, pa ću ipak ja. Bit će to ionako posljednje što ću uraditi u ovoj firmi …

Čempresi se gotovo nikad nisu  sadili  u blizini kuća. Njihove zimzelene i guste krošnje čuvale su bez iznimke mir pokojnika od buke onih koji tek čekaju mrijeti, od ljetne žege te zimskih i marčanih bura.  Od  kada znade za sebe,  taj čempres posađen stotinjak metara od prvih kuća priječio mu je pogled na njegove vinograde u polju.  Jutros, do pola uronjen u pamuk posljednje svibanjske magle dok mu se vršak ljeskao pod zrakama jutarnjeg sunca, smolasto  je  vonjao. Osjetio je njegov, ali ne i druge mirise. Mirise proljeća čijem je buđenju svjedočio po pedeset i osmi put. Naočigled zemlja je bubrila i jedro se nadimala u još jednom krugu plodnosti. Osluškivao je jedva zamjetno pulsiranje tla uslijed kretanja rovki i dugih kukaca…,  Gledao je kako pčele frenetično zujeći zavode cvijeće. Čuo je kako se žutokljuni kosovi hihotom smiju dok nisko prelijeću u okolno žbunje, ali mirisa nije bilo. Samo onaj teški vonj čempresa. Liječenje radio terapijom štošta uneredi u organizmu. Osjet mirisa je jedna od  stvari koja najprije strada, ali mirisa se možemo i sjećati zar ne? Ostane negdje neka zagubljena molekula u nosnicama, mozgu… Nije li i taj jutrošnji vonj također bio negdje do sad skriven, zaboravljen da bi sad nahrupio iz sačuvane memorije, pitao se dok je oslabjelim prstima prolazio preko tjemena s prorijeđenim i otančalim vlasima. Oči su mu za to vrijeme upijale fotonske zapise kuće, krova, dvorišta… Prebirao je po izblijedjelim slikama roditelja, braće sestara kao da ih kani smjestiti u zavjetnu škrinju i ponijeti sobom. Prisjećao se teškog rada, rata, vojski, gladi, oskudice, poraća, ljubavi… Odveć za samo jedan život. S obzirom na prognoze liječnika, izgleda – cijeli. Pa ipak kontrolirao je smjenjivanje slika. Svaku bi zaustavio, promotrio, provrtio i memorirao u imaginarij sjećanja. Do danas je mislio da su sjećanja samo polaganiji i suptilniji način na koji zaborav zaposjeda naša ishodišta, a sad mu se činilo i da se ipak po nečemu razlikuje pamćenje živućih od pamćenja umirućih. Kod ovih posljednjih ono je očišćeno od nevažnog, ostaje samo ono što što nas određuje. Slike rodnog sela, polja, gaja, majke koja u naćvama rano ujutro mijesi kruh, supruge koja mu umornom u sumrak otvara vrata pred kišom … Čupao je te slike, otkidao ih od zaborava kaneći ih prokrijumčariti ispod poluotvorenih vjeđa koje će vjerojatno utrnuti za koji dan na splitskim Firulama. Utrnuti uslijed smjenjivanja valova boli i obamrlosti od sve obilnijih doza morfija i čekati trenutak da ih potajice ponese onamo sobom. Nadao se samo da će trajanje tog splitskog trenutka biti dovoljno za obuhvat svega što želi uzeti sobom.

U nizu prizora koje je trgao iz zaborava i koje su mu se pred očima smjenjivali bio je i onaj središta banatskog sela Gudurice u mrzlu prosinačku zoru tisuću devetsto četrdeset i osme, kada se posljednji put uspeo na kamion ZIS-5 Seljačke radničke zadruge „Vardar“ koji će ga zajedno s priprostim zavežljajem i harmonikom „dugmetarom“ nakon šest mjeseci ponovno odvesti na željeznički kolodvor u Vršcu. Pamtio je to lice i duboki modri pogled koja ga preklinjao da ostane. Pamtio je nervozne silhuete vojnika na zidu vojarne u središtu sela koje su ih s čuđenjem promatrale, očekujući izglednu rusku intervenciju iz Rumunjske. Osjećao je i sad pod pazuhom ljepljivu i tešku hladnoću cigle koju je jedva odvojio od mrzle trave i blata udarcima cokula. Ponio ju je sobom iz straha od kletve ostavljene žene, nakon što ga poslije svunoćnog hodanja pustim selom nije mogla odgovoriti od povratka u Dalmaciju. Taman kad se začuo prvi pijetao, možda i ispred njene uzorne njemačke kuće s brajdom i vinskim podrumom, koje je začudo neoštećena preživjela prodor Crvene armije, dok joj se dah mrznuo  pokazala mu je prstom na odbačenu ciglu u jarku, kazavši:
– Vidiš! Kako ova cigla stigla u Dalmaciju tako i ti!
Nije nimalo oklijevao već je cokulama udario u ciglu jednom, dva put, nekoliko puta… Kad ju je odvojio onako smrznutu,  čvrsto ju je stisnuo pod mišku i potrčao prema dolazećem kamionu. Grubo brektanje ruske mašine bilo je sve glasnije, a on je pod lijevim pazuhom pritiskao hladni komad davno pečene zemlje od koje se grade zidovi, kuće, domovi… Sve vrijeme ju je držao uz tijelo čak i u vlaku od Vršca do Bakra, a onda i na brodu do Ploča. Bojao se kletve, a one su njegovu mjestu bile vrlo snažne, surove i sirove. Ispunjavale su se ne u devetom koljenu, već odmah za vrat. Ali znao je on kako osujetiti  ovu. Znao je i to da Ankica njemu nikad ne bi željela zlo. Pa ipak ponio je ciglu.  Kad je se spustio stazom do kapelice na ulazu u selo, odmotao je papir od cementne vreće i izvadio ciglu. Poljubio ju krišom i zavitlao u žbun nedaleko od čempresa. Zaključio je kako je pala na meko. Na zemlju. Čuo bi da se razbila o kamen. Slijedeće što je morao bilo je potražiti djevojku kojoj je nekoliko dana prije odlaska u Banat u postolarskoj radionici „Raos“ popravljao par cipela. Sad je shvatio da se vratio zbog nje,  a ne svojih starih roditelja, vinograda u Rastoku  i Matokita.
Ta žena koja je i najmanju domaću životinju  zvala imenom, koja mu je izrodila i podigla u siromaštvu petoro djece, djece koja su njegovu “dugmetaru” nepovratno rastavili, pravila se da ne zna tko mu iz Banata, a poslije i iz Njemačke desetljećima piše čudna pisma u “muškom” rodu. Nije ga ni pitala kamo danas ide dok je glačala rublje za njegov sutrašnji odlazak u bolnicu. Znala je da nešto, njemu važno, prije odlaska mora obaviti.

A on. On je teško dišući odmicao granje. Nije bio siguran, trideset i šest godina poslije, koji grm je zakrilio tu odbačenu banatsku ciglu. Bezuspješno traženje prvih sati,  uvukli su mu nesigurnost u vlastita sjećanja. Sumnja da se dogodilo baš onako kako misli.  Tražio je i dalje. Najednom i neočekivano, kad je već bio bez nade,  ispod istrunulog lišća napipao je  oštri brid,  potom vlažnu,  ravnu i hladnu plohu…
– Tu je!
Razmakne potom dlanom vlati trave i trulež i napipa još jednu…, vlažnu plohu, bridove…
– Stani! – reče u sebi. Sebi.
Kad se malo pribrao pružio je oprezno ruku  prema nepoznatom predmetu i odgurnuo dlanom lijevo i desno naslage humusa. Ukazala mu se i  druga. Njih dvije! Dvije cigle!
– Kako dvije?
– Otkud?  Siguran sam da je samo jedna bila! Pobogu, jednu sam donio i tu bacio! Nemoguće! – obuzela ga je nevjerica.
Sjedio je tako jedno vrijeme, ni sam ne zna koliko,  iza stijene, zbunjen, slab, začuđen, gledajući čas u jednu, čas u drugu ciglu. Bile su gotovo identične. Jedna, ne zna koja bila je od Ankice, a ova druga? Što s njom? – pitajući se tako začuje Helenu kako ga glasno doziva:
– Niko!  O Nikooo! Nikooooo!

Dvije operacije u godinu i pol su učinile svoje. Nije joj se mogao odazvati. Odgovoriti. Drhtavim je  prstima, ali posve mirno  što je pažljivije mogao ponovno prekrio lišćem obje cigle i potom pružio  korak prema kući. Glas supruge postajao mu je sve bliži. Zvučao je poput odgovora.

Pravosudni policajac  rutinski je uzimao jednu po jednu stvar sa stola i stavljao u vrećicu.
– Pasta, četkica za zube, aparat za brijanje, radio prijamnik “Philips”, putna torba “Legea”, osobna iskaznica, lisnica, dvjesto šezdeset i osam kuna …. to je sve, potpišite ovdje Jakove!
– Nazdravlje ti Badnji dan i nadam se da se nećemo ovdje više vidjeti!
– I vama! – odgovori Jakov ne osvrnuvši se na ovaj drugi dio rečenice. Zabacio je torbu preko ramena dok su se teška željezna vrata za njim zatvorila.
– Kako li je prohladno, kao da će snijeg? – pomisli. Bila je to zadnja stvar kojoj bi se radovao, a i mala je vjerojatnost da uz more padne i to na sam Badnjak. Pa ipak nebo je bilo potpuno bijelo, baš za snijega. Pružio  je korak niz ulicu,  što dalje od zatvora u kojem je proveo nepunih šest godina. Potom je usporio.
– Gdje zapravo idem? – zapita se. Dom za nezbrinutu djecu “Maslina” bio mu je zadnje pravo prebivalište. Nakon toga se skitao se, spavao gdje bi stigao, a onda zatvor. Kao da je tražio načina da tamo dospije. Brat Marko, par minuta stariji od njega imao je sreću da završi u udomiteljskoj obitelji.
– Kamo da idem, kome da se javim? Nikoga, pa ni Marka, moj dolazak neće obradovati. – u razmišljanju nije ni zapazio da se našao pred ulazom u trgovački centar. Ljudi su  prolazili pored njega naguravajući se s prepunjenim vrećicama, vonjajući po bakalar i čestitajući Badnjak. – Nazdravlje! Nazdravlje! – paralo mu je uši.
– K vragu, izabrali su najgori dan da me puste, prođe mu kroz glavu. – Svi  nekuda idu, netko ih čeka, samo ja ne znam kamo i ne znam kome. U tom razmišljanju zađe u park s par borova i živicom pitospore  i sjedne na klupu.  -Konačno nema gužve.  – reče u sebi. Okolna brda su već bila ovijena bjelinom, a pokoja pahulja je zalepršala oko njega i spustila se u kosu, na ramena. Ugledao je kako mu u susret dolazi starija gospođa u tamnim naočalama s psom. Vodičem. Hodala je polako i nesigurno, pa ipak kretnje su joj bile otmjene. Imala je  preko osamdeset. Bila je odjevena u crnu krznenu bundu s isto takvom šubarom, u desnoj ruci nosila je vrećicu, a u lijevoj je držala crne rukavice i uzicu zlatne retriverice “Lune”. Tako ju je naime oslovila prolazeći pokraj Jakova.
– Tko koga zapravo drži na uzici, gospodari pse ili psi njih? – zapita se.
– Sudeći prema odjeći mogla bi imati novaca. – prođe mu kroz glavu. Riskirati i ponovno u zatvor nije tako loša opcija s obzirom na životne izbore koji mu se nude. Ionako zatvorskom stražaru nije obećao da se neće vidjeti. Uputio se za staricom hodajući za njom, dakako na pristojnoj udaljenosti. Nakon dvadesetak minta hoda ispred nje i njega ukazala se velebna villa ili prije ljetnikovac  zapuštena pročelja i kako je poslije zapazio prilično zarasla vrta. Starica je gurnula škripavu kapiju i s psom ušla u kortu. Popela se par skalina do trijema i otključala ulazna vrata. Jakov je bio dovoljno daleko da primijeti kako nije zaključala za sobom.
– Sve je zapušteno, vjerojatno živi sama, bit će lak posao pokrasti je. Ako treba i zatući je, što mogu izgubiti, a prilika je prava – zaključi. Snijeg je sve jače laptao. Pa ipak Jakov se iz nekog razloga okrene i uputi ponovno prema gradu.

Već je bio pomalo gladan. U zatvoru je navikao na redovne obroke, a danas je samo doručkovao. Prolazeći pored pekarnice, uđe unutra i zatraži vrećicu prikli. Prodavačica mu ponudi da uzme obje preostale vrećice jer upravo zatvaraju.
– Badnjak je. Može! – ote se Jakovu. Produžio je ponovno do klupe u parku, koja je sad već bila mokra od pahulja koje su se topile. Stavi komad kartona na nju i sjedne, otvori vrećicu i uzme jednu priklu, pa drugu, a ostatak vrati u torbu. Ne znajući koliko je vremena proveo sjedeći, ustane i počne hodati. Bez nekog cilja tumarao je gradom. Postane mu jasno da se nesvjesno ponovno uputio u pravcu kuće one slijepe starice. Nije ništa posebno imao u glavi, samo je hodao. Mračilo se. Kad je uhvatio rukom za željeznu kapiju, pomislio je kako je glupo da slijepa starica ima upaljeno svjetlo u kući. Snop svjetlosti kroz prozor je padao u vrt s narančinima. Pritisnuo je zvonce na vratima, i ništa. Pokucao je dvaput, ne znajući koju će izliku reći ako tko drugi otvori.

– Uđite – začuje se u to staričin glas. Jakov prođe kroz neosvijetljen hodnik i pođe prema odškrinutim vratima iz kojeg je dopirao trak svjetla i neka francuska šansona.
– Salvatore Adamo – “Tombe la neige” (“Snježi”), to je moja omiljena samotna pjesma, Mislave. – reče starica.
– Da ja sam! Mislav! – reče prijetvorno Jakov.
– Vjerovala sam da će se to jednom dogoditi, reče starica i odloži naočale na stolić do fotelje u kojoj je sjedila. Sivkasto blijede oči bez imalo života kad da su tražile nešto poznato na sjeni osobe za koju je vjerovala da je njen unuk. Stilski namještaj s policama knjiga, koje više nitko ne čita, govorile su puno o ranijem životu vremešne žene, koja sada stoji na milost i nemilost okorjelog kriminalca. Piano ili klavir ” Bachmann”, to Jakov nije razlikovao stajao je uza zid do prozora. Pas vodič je, ovaj put bez orme, nezainteresirano ležao na sagu između električne grijalice i starice. Dok se Jakov ogledao po sobi starica će:
– Vidiš “Luna” zna da si dobar čovjek, ona to prepozna, u protivnom bi se uznemirila.
– Primakni fotelju i sjedni do bake, daj mi ruku!
– Imaš drugačije ruke od pokojnog oca, ali nekako profinjene. Nisi do sad radio vjerojatno ništa teško – više za sebe reče starica.
– Sve vrijeme sam se molila za ovaj trenutak. Ima Boga”! – značajno će starica. Ljut na sebe što je pristao na ovu glupu igru, Jakovu se omakne:
– Nisam baš posve siguran.
– Molim te sine, mogu te tako zvati? Hoćeš li nam spraviti čaj? – zapita starica kao prečuvši ono što je kazao.
– Naravno, reče Jakov.
– Sve ti je u kuhinji snaći ćeš se – dometne starica dok je Jakov već ustajao.
Ubrzo se vratio s pladnjem i dvije šalice iz kojih se pušilo.
– Zaboravio sam reći, nisam ti ništa posebno donio, ali sam nam kupio prikle, reče Jakov vadeći vrećice iz torbe.
– Obožavam ih, podsjećaju me na sretne godine! – reče starica. Znaš ono što si kazao za Boga, vjerojatno misliš na očevu sudbinu – i ne čekajući odgovor doda – iz svoga iskustva mogu reći da mnoge stvari koje doživljavamo kao nesreću i nepravdu imaju neki smisao, značaj. Ali to ne vidimo odmah. – reče starica gledajući u pravcu prozora, ali zapravo prazno.
– A Bog? Isus, tko li već, zašto nam ne pomogne onda kad je teško? – upita nervozno Jakov.
– Mislim da Isus čije rođenje sutra slavimo, ne rješava naše ovozemaljske probleme, on nas poziva da s njima skupa hodamo kroz život, da nam bude oslonac. Vidiš ja živim u svijetu sjena više od deset godina, moja intuicija, moja ostala osjetila, moja “Luna”.., oni su sada moje oči. Pitaš se kao i mnogi za što i zbog čega živim. Možda je ova Badnja večer i sutrašnje Božićno jutro koje će ogrijati moje i tvoje srce odgovor na to pitanje. – Glazba, koja je ispunjava ovu kuću besmisla održavala me i održava me još na životu. Znaš li da sam predavala glazbeni u školi? Voliš li ti glazbu? Želiš li da ti nešto odsviram?

– Poznato mi je to za školu, a uistinu bih volio čuti kako sviraš… bako! – reče Jakov, a jedva primjetan smiješak mu se smjesti na rubovima usana.
Starica se pridigne i držeći se za rubove namještaja i po navici dođe do piana. Nakon početnih taktova, zapita – prepoznaješ li ovo?
Ne čekajući odgovor veselo će – Bethoven “Mjesečeva sonata”.
– Predivno! – usklikne Jakov.
Starica je je još nekih dvadesetak minuta prebirala po tipkama, a Jakov je nijemo slušao.
– Molim te pomogni mi do fotelje! – zamoli starica Jakova.
Dugo u noć Elza, tako se zvala starica, držala je za ruku Jakova i pričala mu o glazbi, glazbenicima… Kazala je da se muči što ne može odlučiti tko je veći skladatelj Verdi ili Wagner. Suvremenici i rivali, rođeni iste godine. Kako je Verdi bio filantrop, a Wagner navodno antisemit i da je oženio kćer Franza Liszta. Na spomen Liszta,  Jakov se dosjetio “Mađarske rapsodije br. 2” koju je zapamtio slušajući je na “Trećem programu” Hrvatskog radija na koji bi ponekad naišao.  Baku Elzu je to silno obradovalo, kao i njegova usputna konstatacija da su i Verdi i Wagner vjerojatno jednako veliki skladatelji. Dan je polako ulazio u sobu, Jakov je desnom rukom trljao oči. Elza je još spavala u naslonjaču držeći Jakovljevu lijevu ruku među svojima. Polako ju je izvukao i uzeo povodac s ormom, stavio ga na “Lunu” i iskrao se iz kuće. Nakon nekih pola sata vratio se i pokušao što tiše ući kako ne bi probudio staricu.
– Sretan Božić! – rekla mu je dok je još otvarao vrata.
– I tebi bako! – kazao je prišavši i poljubivši je u obraz.
– Kako si ti plemenit, izveo si “Lunu” u šetnju!
– Pa činilo mi se da je to u redu. – reče Jakov.
– Naravno ali ti si se sam sjetio. – odgovori starica i dometne – mogli bi sada popiti kavu?
– Skuhat ću je ja. – ponudi se Jakov. Ubrzo su ispijali kavu i jeli preostale prikle, kad li će Jakov:
– Znaš bako morat ću uskoro poći, ali prije toga nešto ti moram priznati! Ja nisam…! – u to ga prekine Elza.
– Nemoj ništa reći.. znam! Šutjeli su potom dugo i ispijali kavu i kada su šalice već odavno bile prazne. Snijegu nije bilo ni traga, a zrake božićnog sunca su se lomile kroz prozorsko okno i padale u dubinu te sobe koja je barem nakratko bila oživljena glazbom i razgovorom dvoje samotnih ljudi.
– Ovo mi je najljepši Božić posljednjih desetljeća! – reče Elza.
– I meni. – prizna s osmijehom Jakov.
– Ne ću te pitati hoću li te više vidjeti, znam da neću s obzirom na moje oči, ali hoćeš li svratiti? – upita Elza.
– Mislim da hoću. – odgovori Jakov.
– Trebaš li novaca? –
– Hvala, ne trebam! Imam dovoljno, a moje ruke jedva čekaju da se pošteno prime posla! – odgovori Jakov mahnuvši u znak pozdrava slijepoj starici i “Luni” koja je baš u taj čas zijevnula ispružena pored nje na sagu.
– Ali doslovno. – pomisli u sebi dok je zatvarao vrata odlazeći u nepoznato.

Kroz već ogoljene grane stare murve, što je rasla u dvorištu, probijale su se zadnje zrake sunca koje je zamicalo za gromovima izbrazdan stjenoviti vrh Plišivice. I vršci graba koji su se posljednjih godina opasno približili stražnjem dijelu dvorišta također su ostali bez lišća. Stariji bi rekli da će onda zima zaran udariti. Veleška je podmuklo režala. Kao da ne mari za hladnoću koščati starac ogrnut izlizanim sivkastim kaputom s modrom francuzicom na glavi, sjedio je na banku desno od ulaznih vrata kamene prizemnice s krovom na četiri vode. Leđima naslonjen na kameno pročelje nije se pomaknuo ni kada je bez zaustavljanja brekćući pored njega prošla „pruga“. Vjetar se neumorno igrao lišćem po tlu noseći ga među starčeve gležnjeve koji su nazirali ispod zadignutih nogavica hlača od plavog radničkog trliša i gurajući ga dalje prema ružinom grmu u koji bi se zaplitali. Ruža je rasla lijevo od ulaza nagnuta prema jugu kao da želi pobjeći od tvrdog i hladnog zida. Po sredini grma je bio samo jedan cvijet kojemu je nedostajalo samo par sati sunčanog jutra da se potpuno otvori. To je bila jedna od onih mirišljivih ruža kakve je donedavno imala svaka kuća, no ova je ipak bila nešto drugačija. Nije bila posve crvena, već je za razliku od ostalih u selu naginjala na rozo i vonjala nekako intenzivnije. Bio je mlad kada ju je presadio u proljeće tisućudevetstopedestišeste nakon velikog snijega koji je u ožujku napadao kao nikad do tada. Prije toga rasla je sa stražnje strane kuće blizu rupe u kojoj se čuvalo ugašeno vapno. Ona, koja je ušla nenadano u njegov život nekoliko mjeseci ranije, zamolila ga je da je premjesti. Bez riječi je to učinio.

Bilo je to jednog običnog jesenjeg dana prije te zime koja se odužila do ožujka, dok su lastavice letjele nisko pred kišu. Dovezla se popodnevnom “prugom” s dva kofera. Kao da ju je Svevišnji spustio onako otmjenu na tvrdu makadamsku cestu ispred njegove kuće, u bijeloj bluzi i tamnoplavoj plisiranoj suknji. Prije nego što je uspio bilo što reći uz širok osmijeh na licu predivnih crta, obrubljenom crnim uvojcima, zamolila ga za pomoć oko pronalaženja smještaja u selu. Dok su joj se oči smijale rekla je da se zove Ružica i da je nova učiteljica. Ponudio joj je, ako joj ne smeta, da prenoći kod njega dok se ne snađe. Ionako je živio sam, a prazne sobe su ga samo podsjećale na nekada mnogočlanu obitelj. Idućih dana i tjedana nije se baš nešto pretrgla tražeći drugi smještaj. Mjeseci su prolazili ona je učila djecu, a njemu bi se prsi nadimale, žile na sljepoočnicama nabrekle, a puls ubrzao kad bi je ugledao da dolazi iz škole. Zamijetila je kako je gleda, a i on je bio naočit muškarac. Visok, krupan, čekinjaste smeđe kose, pravilnih crta lica, ali nekako trapav. Nije dugo trebalo da shvati da je uglavnom bio predmet podsmjeha jer slabo igra na “buće”, jer loše “šija”, a koliko god čudno izgledalo nije znao gangati, iako za to i ne treba bog zna kakav sluh. Kad bi pio u mjesnoj gostionici njegove ratne priče bi izazivale salve smijeha. Redovito su baš njega nagovarali da priča o svojim doživljajima. Tako je znao pripovijedati da je u jednom okršaju njegova partizanska jedinica bila ukopana u rovovima u Posavini, a s druge strane Nijemci i priča on dalje da se pucalo i s jedne i s druge strane i da se rasplamsala takva bitka da se više nije imalo vremena punit, već se samo pucalo.
Kada su ga pak jednom na njegov navod da je bio u Drvaru za vrijeme desanta, upitali pa dobro jesi li onda vidio Tita. On je odgovorio: – Ma šta vidio, nas dvojica smo imali kancelariju do kancelarije.“ – Nije se mogao obraniti da istu pripovijest po tko zna koji put ponavlja. Najviše su ga tražili da kazuje o slučaju iz kojega je vidljivo da je partizanska vojska držala jako do poštenja bez obzira na nedaće. Tako su, po njegovoj priči, kasnog ljeta tisućudevetstočetrdesetčetvrte marširali gladni kroz Bosnu. Prolazili su kroz jedan šljivik u kojem su grane pucale pod zrelim plodovima, ali se nije smjelo brati. Jedan drug ni je toliko očajan da nije moga odoljeti iskušenju već je isukao bajunetu i naboo jednu šljivu. Kad je to vidio komesar s još jednim borcem je odveo nesretnika u obližnju šumu i na kraju bi dodao: – Nikad kašnje se nije doznalo šta je bilo s ton šljivom. –
Unatoč detaljnim i neobičnim pričama njegov ratni put bio je zapravo jedna velika tajna. U selu su znali samo da je u proljeće tisućudevetstočetrdesetčetvrte mobiliziran u domobrane i da je krenuo s postrojbom prema Mostaru i da se vratio koncem kolovoza tisućudevetstočetrdesetipete i nekoliko godina kasnije pod nikad razjašnjenim okolnostima dobio boračku mirovinu. On sam osim ispričanih dogodovština koje su zabavljale slušatelje nikada ništa o tome nije ozbiljno rekao. Nagađalo se da uopće nije bio u partizanima već da je među domovinskom vojskom zarobljen kod Dravograda i da je pošteđen samo zato što je imao manje od osmanaest godina i da je nakon pješačenja na “Križnom putu” kroz cijelu Sloveniju nekoliko mjeseci proveo u nekom poslijeratnom logoru, a boračku da je dobio preko dva lažna svjedoka. Druga pak priča kaže da je povlačenjem kroz Bosnu kao domobran bio zarobljen od partizana kojima se onda i priključio. Potom se negdje u Slavoniji nakratko zbog velike nužde odvojio od postrojbe i u nekom kukuruzištu ga je zatekao neprijateljski protunapad. Njegovi su otišli, a nakon tri dana gladna i promrzla ga je pronašla neka folksdojčerska obitelj koja ga je svom imanju skrivala do kraj rata. Ostao je tamo par mjeseci nakon što je rat završio sve dok njih nisu prognali u Njemačku. Nisu, naime, uspjeli dokazati da nisu surađivali s okupatorom. On se pak potom skelom preko Save uputio pješice kroz Bosnu svojoj kući i stigao po Velikoj gospi. Koliko god nije imao sluha, znalo mu se omaknuti da potiho pjevuši:
– Ni’ko ne zna što su muke teške, ‘ko ne gazi Sloveniju pješke. – Možda ipak?!
Ni Ružici koja mu se tog desetog ožujka kad je snijeg zameo selo uvukla u postelju nikad nije ispripovjedio pravu istinu. Doduše ni ona njemu nije rekla zbog čega je premještena u Bliznice. Svakakve priče su se ispredale o njoj i o tome da je njen raniji razuzdan život bio razlog da ju se premjesti tamo gdje ju nitko ne poznaje, pa do toga da je obiteljski bila nepoćudna za novu vlast i da je ne jednom govorila protiv “današnjice”. U jeku kampanje iskorjenjivanja koza, nisu joj oprostili što je navodno rekla da ako smaknu koze mogu i ljude.
Bog zna kako su njih dvoje provodili te nepune četiri godine koliko je ona ostala u Bliznicama. Iako se nikad nisu vjenčali gdje god je mogla bez ustezanja ga je predstavljala kao svoga muža. On je također kad god bi mogao kazao: – Znate ja sam „Učiteljičin muž“. –
Otkad je ona počela s njim živjeti niti se on više predstavljao, niti u ga ostali seljani do konca života više oslovljavali pravim imenom. Bio je i ostao „Učiteljičin muž“, čak i nakon što je Ružica bez nekog posebnog objašnjenja sjela na jutarnju “prugu” sredinom lipnja tisućudevetstopedestidevete i nije se više vratila. Stariji seljani kažu da je otada „Učiteljičin muž“ niti jednom nije ispričao ni jednu svoju ratnu priču, da je po cijele dane samo sjedio pred kućom i čekao “prugu”. Za lošeg vremena bi prilikom njenog nailaska barem provirio na vrata i ispratio je pogledom.
To kasno popodne dvadesetčetvrtog listopada dvijetisućeosamnaeste, nakon što je pruga pred mrak prošla kroz Bliznice u povratku iz grada i nakon što nije otpozdravio na poslovično: – ‘valjen Isus! – susjede Mare, posumnjavši da nešto nije u redu bacila je “Doratov” povodac i potrčala k starcu. Uzela ga je za ruku i osjetivši mrtvačku hladnoći odmah je pustila. Iz svega glasa je stala zapomagati:
– Ajmeee ljudiii brzo! Ajmeeee meniiii umra je „Učiteljičin muž“! Brže ljudi, brže već se je ukočenija!
Konj s drvima na samaru i tikvom u “antrešelju” (sredina samara) nezainteresirano je gubicom prebirao po vrijesku pored ceste dok je nekoliko seljana žurilo prema kući „Učiteljičina muža“. Nije im bilo nimalo zgodno onako u sjedećem položaju unijeti ga kroz vrata. Te noći dok su se seljani izmjenjivali na bdijenju uz pokojnika pokušali su uz rakiju i vino konačno razjasniti kako je i gdje je učiteljičin muž proveo rat, veleška je nekoliko puta zapuhujući ispod vrata sablasno zadigla mrtvački pokrov sa skvrčenih nogu „Učiteljičina muža“, koje su prema zaključku oko kojeg su se pred jutro pospani i mamurni seljani prešutno suglasili, sigurno propješačile Bosnu, Posavinu. Tko zna može biti i Sloveniju.
Sutrašnji dan je bio jedan od onih dana kad je ugodnije i toplije vani nego u zatvorenom prostoru. Vjetar se pritajio negdje iza brda. Jesenje sunce je grijalo selo Bliznice. U hladnoj kapelici Sv. Ante na groblju svećenik se nakon molitve obratio prisutnima:
– Draga braćo i sestre okupilo smo se ovdje da ukopamo smrtno tijelo našeg brata. Vjerojatno se pitate da li i ovakav život može imati smisla…-, potom zastane vidjevši tamnu siluetu na vratima. Nijemi pogledi i tišina ispunili su hladnu kapelicu. Prekidali su ih samo spori udarci drvenog štapa o kameni pod, na koji se pri hodu oslanjala starica u crnini. Prišavši lijesu, ružu koju je nosila u desnoj ruci prinijela je usnama i potom je položila na jednostavan lijes od smeđe čempresovine. Latice ruže nisu bile posve crvene. Davale su nekako više na rozo…

Probudila me neka neobična tišina, dok je topli mrak  mirovao u omanjoj sobi kojoj smo mi djeca spavali poredani poput sardina. Na prstima sam se iskrao, prošao pored štednjaka u kojem je gorjela vatra. Netko je osim mene još budan, pomislih, i kroz noć potpiruje oganj. Ogrnuo sam se crvenom jaknom od samta i navukao prve cipele koje su mi se našle pri nozi. Ulazna vrata su zaškripala, a sinoćnje bure nije bilo. Zamukla je ili  otišla dalje. Pritisnuvši  prekidač vanjske svjetiljke, ukazala mi se bjelina napadalog snijega, a pahulje su se i dalje zaigrano, nečujno i meko poput balerina spuštale iz bijelog beskraja. Topile su mi se na licu i rukama i zametale stope koje su, pored  snijegom  povijenog oleandra, vodile iza ugla kuće. Pošao sam za tim tragovima sve jače vonjajući miris duhanskog dima. Zaklonjenog ispod strehe, u polumraku sam ugledao oca naslonjenog na zid, zamišljenog i zagledanog u bjelinu noći. Taj vrsni postolar, koji nikad nije imao svoju radnju i osrednji harmonikaš, kao i ja – nije spavao. Bio je zaogrnut starom jaknom maslinaste boje, s kapuljačom i postavljenom umjetnim krznom. Ugledavši me, gotovo da se i nije iznenadio, jer je zasigurno čuo cviljenje vrata i primijetio iznenadni snop svjetla koji se ukazao preko zametenog okna bunara. Samo je još jednom povukao dim, lagano otpuhnuo, a potom cigaretu odbacio da svoj užareni život skonča u hladnoj bjelini. Primakao sam mu se bez riječi, sklonivši se do njega ispod strehe. On mi je u lagano spustio ruku na tjeme, prošao prstima kroz kosu, privukao nježno k sebi rekavši – „Sritan rođendan sine“! Toga dvadeset i drugog studenog tisuću devet stotina sedamdeset i prve napunio sam devet godina. Nisam ništa rekao, godio mi je samo dodir očeve, od teškog rada, ogrubjele ruke. Preplavljen čudnom atmosferom neke nestvarne tišine, začuo sam tek kako se „Floki“ pospano okreće u svojoj kućici, ne mareći nimalo za nas  iz perspektive svog psećeg života. U krošnji nevelikog hrasta obraslog bršljanom, koji je rastao tik uz ogradni zid našeg dvorišta prhnuli su vrapci vjerojatno se namještajući da što bolje provedu ostatak noći. Prije no što mi je otac čestitao, nisam ni znao da je prošla ponoć, niti se sjetio rođendana. Još jučer sam bio uzbuđen zbog te činjenice, a gle u toj neobičnoj bijeloj noći otac me morao podsjetiti. Gledajući kao pod hipnozom u pahulje što su iznova i iznova dolazile iz bijelog beskraja, poluglasno sam, više za sebe kazao – Selo spava! – dok mi je pogled  milovao  snijegom zapamučene okolne kuće i stabla. Duga tišina. Potom otac dometne – …sanja. –

Ne znam ni danas je li se to odnosilo na kuće, ljude, sebe,  mene ili sve zajedno. Nije li otac mislio na neprekinuti san tih skromnih kućeraka i sivog tvrdog kamenjara, kojeg smo i  sami bili dio, da se ponekad urese bjelinom i zaogrnu mekim plaštem. Da barem nakratko budu nešto drugo, ono što u naravi ne mogu biti. Naime, snjegovi u mojem kraju, osim iznimno, prekrivaju kamenjar i oskudnu vegetaciju vrlo rijetko i brzo kopne. Traju puno kraće od snova tamošnjih ljudi. Majka mi je pričala da je desetog ožujka tisuću devet stotina pedeset i šeste, kada je na svijet donijela starijeg brata, snijeg tako napadao da se nije moglo iz kuće. To se od tad nije ponovilo. Kasnije sam shvatio da se ama baš ništa ne ponavlja. Doduše katkad se stvari odvijaju na sličan, ali nikad isti način. Ni dan danas nemam odgovora što je sve sanjao moj prerano ostarjeli otac, te i drugih probdjevenih noći. Simboliku noći bijelog sna, njega i mene ispod strehe rodne kuće i snijegom zametenog sela, škrte izmjene riječi, nosio sam u sebi godinama, sve vrijeme se pitajući zašto se tog događaja tako jasno sjećam. Do najsitnijih detalja. Možda jer je baš tada počelo moje svjesno djetinjstvo. Kao da su tih par očevih riječi i bliskost u toj nestvarnoj noći, u bitnome odredili moj karakter. Da po prilici budem ono što sam danas.

Snijeg je sipio i dalje. Nečujnim koracima smo se zaputili  u kuću. On je išao šutke ispred mene, dok sam se ja trudio stavljati svoje cipele u tragove njegovih stopa. Otac je onako usput, ali pažljivo, rukom stresao snijeg s oleandra, barem ga nakratko oslobađajući tog lijepog, ali nepodnošljivog tereta. I ljepota može biti nepodnošljiva – pomislih tada to po prvi puta. Sva ona meka i lijepa bjelina ostade potom s druge strane škripavih vrata kad uđosmo u topli polumrak doma.